Jedva je čekao da vikend prođe i da se mama vrati kući u Sarajevo, da njih dvoje, baka i on ostanu sami, jer to će biti trenutak, znao je, jer ih je sve dobro poznavao, poznavao ih je onako kako odrastao čovjek nikad nikog ne može poznavati, to će biti trenutak kada će sve opet postati normalno i obično, i neće se govoriti o smrti. A njih dvije su, dok je mama bila tu, samo o smrti govorile. Kakvo je jutros vrijeme, započela bi mama, je li ovo jugovina upitala bi, a baka bi rekla da to nije jugo, da je upravo sinoć okrenulo na buru, i da će bura donijeti kišu, pa treba pripaziti, na radiju treba poslušati hoće li u Bosni kiša okrenuti na snijeg, iako ne bi trebalo jer tek je sredina oktobra, premda na Ivan Sedlu upravo tako zna biti da već u oktobru zapada prvi veliki snijeg i da onda zastane željeznica, a da cestu zakrče kamioni bez zimskih guma i lanaca, zato treba slušati vremensku prognozu, baka je govorila, obavezno treba slušati vremensku prognozu, jer ako tako bude, ako kiša u Bosni okrene na snijeg, kako će se i čime ona vraćati u Sarajevu?, na što je mama vrtila glavom, govoreći ha jadna ti sam ja, ha u ponedjeljak moram biti u Sarajevu, smrtni list moram izvaditi, još to nismo napravile, na što bi baka izgovorila rečenicu, dvije, pa tri na njemačkom, tako da ih dječak ne može prisluškivati, ali on se tad nije pobunio, kao što se inače bunio kad njih dvije progovore na njemačkom, i sjećao se dobro toga kako se lani jednoga jutra, zorom ranom reklo bi se, pobunio kada su djed i baka progovorili na njemačkom, a što je djed rekao je li ti ne razumiješ?, pa je odjednom nastavio govoriti jezikom koji ni baka nije razumjela i koji se stoga dječaku činio još nerazumljivijim od njemačkog, djed je krenuo nešto govoriti na madžarskom, kao da govori samo sebi, kao da govori Bogu u kojeg nitko više nije vjerovao, ili kao da govori svojoj budućoj smrti, pa su se onda njih dvoje smijali, a dječak ih je zbunjeno gledao, ali sad ne, nije se dječak bunio, one su osjetile da se on ne buni, bilo im je čudno, željele su da on nešto kaže, makar i da zaplače, željele su da opet sve bude normalno, ali nije više moglo biti normalno, nikad više neće biti normalno, jer nakon smrti ništa ne može biti normalno, nakon smrti samo se o smrti razgovara, zato se dječak ni ne buni, ne buni se zato što se plaši smrti, ustvari plaši se da ga ne posrami govor o smrti koji bi on razumio. Njemački jezik je smrti. I dobro je dok god je tako.

A onda su mamu konačno vodili na magistralu, da čeka autobus za Ploče. A u Pločama će na popodnevni ubrzani, za Sarajevo. Popodnevni ubrzani zvao se voz. Ili, kako se u školi kaže: vlak. I onda su njih dvoje, baka i dječak, ostali sami, jedno s drugim. Baku kao da je prošla volja da odgaja dječaka, ili da ga, kako je mislila, priprema za život, nego mu je ugađala, kuhala mu samo ono što voli, a dječak malo toga je volio jesti, puštala ga na navečer da pretražuje daleke postaje i glasove na zelenom radio-aparatu, da tako putuje svijetom i napokon živi po nekoj svojoj maloj volji. Nije joj više smetalo što bi se iz zvučnika čulo uglavnom krčanje, daleki brbor i mrmor eletromagnetskih valova, nošenih olujama i vjetrovima. Najednom joj, nakon što su tako ostali sami, nije smetalo ništa od onog što dječak radi. Umro je čovjek s kojim je provela tačno pedeset godina, i sad je sama u svom životu, mirna, ali i uplašena, kao netko tko je obavio sve svoje poslove i sad sam stoji pred svojom smrću. Ustvari, između nje i smrti bio je samo dječak, kojeg su u naletu optimizma i od duga vremena ona i pokojnik upisali u Donjoj vali u školu, i zato sad ona treba ostati s njim, u toj kući uz more, sve do kraja školske godine.

Dani su te jeseni bili mračni i vjetroviti. Nebo se tmurilo, olujni jugo smjenjivao se s kišonosnim burom, nakon koje bi se samo nakratko razvedrilo, tako da ljudi jedni drugima ugledaju lica i da se na danjem svjetlu pročitaju jutrošnje novine. Predvečer bi, kada bi jugo bio na vrhuncu, nestajalo struje. Ona je tad palila petrolejku, konoba bi odmah zamirisala opojno naftom, dječak bi sjeo ispred lampe, zagledao se u plamičak, pa u zrcalo iza njega, i tako je cijelu večer znao sjediti, ne radeći ništa. Jesi li napisao zadaću, pitala ga je. Jesam, rekao je. Znao sam da će nestati struje, pa sam je napisao po danu. I šta sad radiš, pitala ga je? Gledam u petrolejku! Što se tu ima za gledati? Nije joj odgovorio, jer je znao da će, odgovori li, čarolije nestati. Pokvarit ćeš oči zureći u svjetlo, rekla mu je. Ne gledam u svjetlo, odgovorio je, nego se gledam u ogledalu. To ogledalo ne služi tome da se ti u njemu ogledaš. Nego tko se u njemu treba ogledati? Nitko, rekla je. Kakvo je to ogledalo u kojem se nitko ne ogleda?, začudio se. To ogledalo služi da se na njega odrazi plamen petrolejke, pa da svjetlo bude dvostruko jače. Kako to? Tako što jedan plamen gori, a drugi je plamen u ogledalu, i oba svijetle. Znači ogledalo svijetli? Ne svijetli ogledalo, nego svijetli plamen ispred ogledala!, već se malo bila iznervirala. A dječak je najednom zašutio, pa se odmaknuo negdje u mrak konobe i nije više gledao u petrolejku. Zaključio je da se to smrt ogleda u zrcalu petrolejske svjetiljke, ali nije to izgovorio. Nikada smrt nije spomenuo. Smrt je za dječaka bila sram.

I tako je jednoga jutra u školu došao fotograf. Mlađi čovjek, visok i jak, s brkovima Miše Kovača, i kretnjama dame. Uzmahivao je rukama poput Bijelog labuda u đačkoj predstavi sarajevskog Narodnog pozorišta, i djeci se obraćao nekim neprirodno pjevnim glasom. Rastvorio je opremu, postavio dva reflektora i sjenilo u obliku velike sive lumbrele, pa je govorio, govorio, govorio… Učiteljica Nada, umorna i bjeloputa žena pred mirovinu, koja je nosila crninu za mužem koji je umro godinu ranije, i nikad se nije nasmijala, gledala je u njega zaprepašteno, pa ga je pokušala prekinuti u tom njegovom besmislenom i neupamtljivom govorenju, tako da se na trenutak čak i nasmiješila - i zauvijek ostat će to jedini smiješak učiteljice Nade! - ali bilo je uzalud, nije se on dao, govorio je, govorio i govorio, pa je iz prirodnoga dalmatinskog dijalekta prešao u školski hrvatski, ali ni to nije bio bilo kakav hrvatski, jer je svaka imenica u njegovim dugim kobasičastim rečenicama bila pretvorena u umanjenicu, čime se svijet svih četvero đaka prvog i još četvero drugog razreda pretvorio u malešnu lutkinu kuću, iz koje više nije bilo izlaza.

Dječak je tonuo sve dublje pod klupu. Nije se uplašio, nego ga je obuzeo osjećaj kakvog ranije nije bilo. Sram je u njemu bio veći od straha. Od srama mu se plakalo, ali nije smio zaplakati jer nije bio sam. Iz sve se snage pokušao nasmiješiti, tako da su mu se nokti zabili u dlanove, i ostalo je na njima osam krvavih mladih mjeseca.

Zima je bila vjetrovita. Nakon pet običnih i dvije škure bure istekao je ožujak, pa travanj i svibanj. Nastupilo je vrijeme konačne selidbe u Sarajevo. To dječaku nije bilo drago, premda ni o tome nije govorio, nego je šutio i išao tamo gdje su ga vodili. Iako se u tom gradu rodio, pa kada bi ga upitali za mjesto rođenja, bez muke i otpora govorio je Sarajevo, i ta su mu četiri sloga lako i ugodno išla niz jezik, bio je srođen s onim malim dalmatinskim mjestom, seocem na Makarskoj rivijeri, koja se krajem šezdesetih pretvara u socijalistički turistički raj. Nakon što otamo ode, seoce iz njegova djetinjstva će nestati. Kao u nekoj zloj čaroliji bit će pregaženo tisućama tona armiranog betona, i pretvoreno u ružan i tuđ resort budućeg vremena. Neće biti mjesta na svijetu kojem bi se mogao vratiti, tačnije to mjesto će postojati još samo u njegovoj glavi, u sjećanjima na djetinjstvu i u fantaziji.

Sarajevo je zamirisalo na lipe i njihov ljetni hlad, na osoljenu prašinu gradskih ulica u kojoj je izdaleka slutio more, na Miljacku, plitku i žutosmeđu, mirisala je ta rječica na duboku kanalizaciju i na govna, ali taj mu je miris bio prisan i blizak, Miljacka je mirisala na dubrovački gradski porat, na vanili šećer mirisalo je Sarajevo uz otvorena vrata mahalskih granapa, na bijeli luk i rakiju, na lapuh i trulež crvljivih jabuka koje su nesazrele popadale s grana, na nepečene glinene ćerpiče, na svježe kifle kod Krunića na Bjelavama i na neopranu ničiju djecu iz Doma Ljubica Ivezić, na noćne somune, na grobnice koševskih pravoslavnih i katoličkih grobalja, na njihovu humusnu trulež, na suhe kosti, borove iglice i ladolež, na tamjan iz pravoslavne kapele na Groblju svetoga Marka, na voštanice i zgažene puževe golaće, na bolničku praonicu pred ljetni pljusak i na svježe iskopan grob, kada se za sušnog srpnja iz njega osjeti svježina, na prvu veliku rujansku kišu zamirisalo je dječaku Sarajevo.