“Doktor Pavelić vam se ispričava”, rekao je, “pola sata kasni, jer prima rumunjsko vojno izaslanstvo. Tako vam je to, znate, kada se gradi država, kao kad kuću podižete, zidanje, fasada, stolarija, bravarija, sve vam vrijeme na kuću ode!”

“Znam, znam”, odgovara Andrić, “to je baš tako, dobro ste rekli, kažu da se naš čovjek triput u životu bratimi, dvaput odlazi u rat, a samo jednom gradi kuću.”

“Interesantno, nisam tu izreku čuo.”

“Da, da…”, zamišljeno će Andrić, nakon čega ga podiđe neka zlovolja i muka, jer je tako, iz čista mira, da nečim začara tu sirovu ličku pamet, izmislio poslovicu. I slabo ju je nekako izmislio, tako da ništa ne znači i ne govori, a naročito ni ne zvuči. Bolju bi i stariju poslovicu izmislio neki pijani i nepismeni seoski nazdravičar.

Pola sata kasnije, i ni minute više, pojavio se Ante Pavelić.

“Mrk, nemio čovjek, od onih kakvih nema mnogo koji u zbilji izgledaju kao na fotografiji. Nimalo razlike između Poglavnika u kinožurnalu i tog čovjeka koji kao da se upravo iz sjenke ovaploćuje i pretvara u tijelo, u meso ljudsko i u kost koja to meso drži na okupu, u procesu nekom u kojem zaista ima nečega vrlo mračnog, i koji u tom trenutku mene podsjeća na neko naopako uskrsnuće, u pad ljudski i u deresurekciju. I sad taj čovjek hita prema meni preko blagovaonice, ispružio je ruku, rastegao lice u osmijeh prihvaćanja. Ne prođe više ni dana da mi to ne padne na um i da se onda iznova ne mislim o tome jesam li se ja tad osmjehivao njemu. Ne znam, niti mi to netko može reći.”

Rukovali su se, a Andrić to je rukovanje doživio vrlo intenzivno. Govorio je o mesnatoj šaci i mekanim dlanovima, “čovjeka koji u životu nije pokosio livadu ni sagradio kuću”, i o “mirisu Poglavnikovom, u kojemu čuju se bugarske ruže, probrane tisuće, deseci tisuća najmirisnijih cvjetova u našemu svijetu, njihovih znalačkom rukom podrezanih glava i razabranih latica, mirisu do tog trenutka posve neočekivanom, jer u njemu kao da ima nečega damskog, što više pristaje gospođama našim bosanskim i hanumama, nego njemu. Ali od ovog dana parfemi u kojima osjeti se nota bugarskih ruža, a onda i sam miris ruža baštenskih, onih od kojih žene u prozorima na suncu spremaju sirup za šerbe ili kuhaju ružino slatko, za mene je postao uznemirujući, postao je izvor tjeskobe i strepnje, koje nikome, pa ni prijateljima, nisam mogao objasniti. Od ovog dana miris ruže za mene je postao mirisom ustaškog Poglavnika, i sve one tisuće najljepših ružinih cvjetova, deseci tisuća njih, čiji me je miris tad pogodio iz parfema koji je, vjerujem, Poglavnik na dar dobio od bugarskog poslanika, u mom su umu, u srcu, u onom dijelu imaginacije koji ne mogu kontrolirati tisuće i deseci tisuća mučenika, Srba, Jevreja i čestitih Hrvata, koji su postradali od zla koje se začelo i zapatilo u tom čovjeku. Ja znam da to nema smisla i da je posljedica neke moje lične neuroze, nečega što se drugih ne bi trebalo ticati, znam da je to samo groteskni slučaj nekoga kratkog živčanog spoja, ali meni od ovoga dana ruže vonjaju na masovne grobnice.”

Susret s Poglavnikom i najvećim hrvatskim književnikom našega doba, kako se za Milu Budaka službeno govorilo i pisalo, nije potrajao više od pola sata. Uz mnogo šutnje, praznoga govora o ničemu, uz pokoju bolećivu i nostalgičnu o bosanskome djetinjstvu, i Poglavnikove pohvale Andrićevu pismu i stilu, “Đerzelez jedan je od naših, kada tu vašu pripovijetku čitam, ja vidim svoje veterane s Lipara, iz Italije i iz Jankovca. Ja tog čovjeka prosto znam!”, govorio je Pavelić, a zatim je, bez uvoda rekao ono glavno: od Ive Andrića revolucionarne hrvatske vlasti ne očekuju ništa, osim da piše. Što će i o čemu će pisati, to je njegova stvar. U to se ustaše ne misle miješati. Svi mi smo tu zbog Hrvatske. I svi smo prolazni, a ona je vječna. Vi ste tu da je zapišete za vječnost, a kojim ćete riječima to učiniti i kakvim pričama, to je vaša stvar, vaš posao, rekao je Pavelić. Tako, ili nekako slično, jer sam Andrić nikada o tome ni riječi nije napisao ili izgovorio. O jeziku kojim je Andrić pisao u posljednjih petnaestak godina, o srpskoj ekavici, kao ni o godinama koje je proveo u kraljevskoj diplomaciji, pa ni o njegovoj poslaničkoj službi u Beču, tom prilikom Ante Pavelić nije govorio.

Nakon što između trojice muškaraca u refektoriju više nije bilo riječi, pojavio se, kao da ga je netko zvao, onaj isti protegljasti fratar. Pavelić i Budak su se nakon pomalo formalnog rukovanja sami zaputili prema jednim vratima, a fratar je Andrića poveo prema onim suprotnim. Kako je blagovaonica imala samo dvoja vrata, i jedna su vodila prema javnim prostorijama, crkvi i izlazu, kamo su se to zaputili poglavnik i njegov doglavnik, mislio je Andrić. Prema redovničkim ćelijama, ali što će oni tamo? Kao u priči o Baš Čeliku bilo je u svemu ovom nečega što se ne bi smjelo znati.

U petak, 4. aprila 1941. Krleža je, čini se, doživio slom živaca. Bela ga je ostavila u postelji kada je ujutro krenula na Bajlonijevu pijacu, pa u pozorište - cekere će ostaviti kod Rajke, da se ne vraća kući - odakle će, nakon probe, kod Bogdanovića, koji za Krležu ima nekakve knjige. Vratila se, mrtva umorna, s dva cekera puna povrća i zimskih jabuka, te s jutenom vrećom punom knjiga, i našla ga kako leži na krevetu, prevraćen, u nekom neprirodnom položaju, kao da je leđima zalijepljen za postelju, a križima izvrnuo se na stranu. I takav prelomljen samo ječi!

Uplašila se kad ga je vidjela, sve joj je poispadalo iz ruku, porazbijala su se jaja, što ih je Rajka od sebe i od svojih koka pridodala, pomislila je da ga je šlag trefio. Dozivala ga je, ali on je i dalje samo stenjao i povremeno, sam za sebe ponavljao: Strašno, majko moja, kako je strašno! Istrčala je iz stana, trčala po stepenicama i dozivala. U samo nekoliko je mjeseci Bela Krleža progovorila beogradskom ekavicom i u precizno umekšanim intonacijama Olge Dobrović, ali sad se izgubila i u njezinim su se krikovima po stubištu smjenjivali njezini prirodni lički i zagrebački glasovi. Tek tad ju je, čini se, Krleža čuo. Bit će da ga je prenula sva ta neprilična vika i da ga je indiskrecija Belina nehotična, izazvana brigom za njegov život, protresla i povratila iz stanja posvemašnjeg rastrojstva. Međutim, i dalje se nije mogao micati.

Došla je s doktorom Kleinom, koji je već nekoliko dana, tačnije od vojnog udara i Simovićevog preuzimanja vlasti, boravio u stanu u potkrovlju, sam bez supruge. Nešto smo se posvađali, rekao je kad su se sreli na susreli u haustoru. Iz nekog je razloga to djelovalo uvjerljivo: Kleinova gospođa Stana, rođena Đurić, bila je, kako se zlobno govorilo, Ribnikareva raspuštenica, a ako se već od jednog rastavila, zašto se s drugim ne bi barem svađala… Ali ni Krleža, ni Bela nisu povjerovali u tu priču o svađi. Nešto mnogo mračnije od bračnih prepiraka navelo je doktora Kleina, čuvenog beogradskog liječnika, psihijatra i psihoanalitičara da se skloni u tavanski stan jedne otužne dorćolske četverokatnice.

Bez riječi prišao je njegovoj postelji, sjeo i dalje ništa ne govoreći, spustio je ruku na oznojenu i zgrčenu Krležinu šaku, i rekao: “Što je ovo s nama, dragi moj Krleža?” Na to se šaka rastvorila, tijelo na postelji se opustilo, i on je, umjesto da nešto odgovori, zaplakao.

Nakon toga Krleža se vraća k sebi. Pomalo se diže na noge. Svi ga mišići bole. Ne zna što mu se dogodilo. Sklanja pogled od Kleina. Posramio se vlastitih suza. Jedite hranu u kojoj ima kalija, doktor mu govori, da rastjera neugodne misli. U vrijeme dok je Krleža bio zaručen za Editu Velićku, studenticu medicine, Židovku, ona je, ambiciozna cura, u Beč iz Zagreba mladome doktoru Kleinu donosila rane Krležine ekspresionističke radove. Bio je fasciniran, rekao joj je neka čuva tog mladića, bit će on veliki pisac, tako veliki da će njegova djela, možda, spasiti svijet. Smijala se, mislila je da se on sa njom šali. Oboje su bili iz Vukovara, samo što je on bio dvije godine stariji, te po njenom osjećaju mnogo, mnogo mudriji. Općenito, doktor Hugo Klein bio je među najmudrijim ljudima koje se moglo sresti u Jugoslaviji između ratova. Njegova je mudrost bila ispunjena užasom, pa ga se Krleža malo plašio. Ali ničije mu pohvale u ona rana doba nisu tako godile kao te Kleinove, za koje je tek posredno čuo.

Kasnije je Velićka njega ostavila. Naprosto je raskinula zaruke, onako kako su to činile mlade i hirovite gospodične njezina naraštaja. Ali Krležu taj prekid nije potresao. Zato što je već bio zagrijan za učiteljicu Belu, tješio je samoga sebe. Jer onaj drugi razlog glasio bi da mu je laknulo što ga ona ostavlja, kao što je i njezinoj obitelji, vjerojatno, laknulo nakon što više nisu bili zajedno. Njezinu ocu, koliko god bio liberalan, nije odgovarao zet komunist, koji je pritom i katolik. Njemu, pak, život će biti jednostavniji ako mu žena nije Židovka. U tome nije bilo upravo nimalo šovinizma. Samo oprez pred onim što vrijeme donosi i želja da se strada radi vlastitih ideala, radi svoje lude glave i onog što je u njoj, a ne radi znaka koji si stekao rođenjem i nosiš ga posred čela. Poslije se Edita s Belom sprijateljila. Pomagala im je u grdna vremena, a sad gdje li je? Mogao bi upitati Kleina, zna li.