Za to vrijeme S. K. zvani K. čita pod svjetlošću žarulje od stotinu wati. Ili se osami u bazi, u komandantovoj kancelariji, za velikim pisaćim stolom, koji su dovukli iz nečijeg napuštenog stana - možda iz stana nekadašnjeg komšije Radovana Karadžića, koji je stanovao pri samom dnu Sutjeske, u zgradi u čijem su suterenu živjeli J. i njegovi? - ili čita kod sebe kući, gdje je pusto bez Amele i djece, što ga na čas učini tužnim, pa bi i zaplakao, ali u toj svojoj žalosti najednom on osjeti da je pametan.

Razvidi mu se, rasvijetli, na vidjelo dođe ono čega ranije nije bio svjestan: ljudi su uglavnom slabi, mole za milost, povinuju se volji jakih, ali im milost ne treba dati, mudruje K., jer te se onda više ne boje, nego samo traže priliku da ti se osvete. Život je velika muka, mudruje K. u svome pustom stanu, osvijetljenom kao božićno drvce usred ugašenog grada, život je velika muka ako nisi Rambo i Terminator, zaključuje on, pa zastaje, gleda u bijeli zid, i onda se pita odakle, iz čega najednom izvire sva ta mudrost.

Odakle njemu svjetlo u gradu bez svjetla? Baza je na povlaštenom električnom vodu. J. naredio da tako bude, pa tako jest. A on, njegov zamjenik K., priključen je na bazu. I zapravo bi,

misli on, najpravednije bilo da zavazda tako bude: šta će gradu struja, šta će Sarajevu mir bez rata? Ima li kod mene svjetla ako nema u gradu mraka? Zapitan je K., i u zapitanosti svojoj ushićen pred tom širinom i dubinom svijeta koji mu se najednom rastvorio.

Prva knjiga koja mu je došla do ruku imala je naslov “Ne tuguj bronzana stražo”. Našao ju je, prilikom pretresa, u stanu doktora Najdanovića, komšije kirurga, koji je prvih dana rata pokupio ženu i djecu i pobjegao iz grada. Stan je bio prostran i vrlo lijep, s mnogo novog namještaja i s najvećim televizorom što ga je K. u životu vidio. Televizor su prenijeli u bazu, zajedno s videorekorderom, pojačalom, gramofonom, dabl-dekom i zvučnicima visine dvanaestogodišnjeg djeteta - ili Avde Sidrana, našalio se komandant, na što su se svi smijali - a K. je pokupio tu jednu knjigu. Što će ti knjiga?, začudio se mali Ismo, zadužen za trkeljanje pri pretresu. Radi provjere!, odgovorio mu je K. U stanu doktora Najdanovića nije bilo nikakvog oružja.

PETER NADAS (1942. - 2026.) Nádas protiv svijeta koji ne čita

Već nakon prve pročitane stranice K. je shvatio da u knjizi “Ne tuguj bronzana stražo” neće naići na korisna vojno-taktička i borbena znanja. Zavarala ga je slika na koricama: brkati muškarac s kapom na kojoj je zvijezda petokraka, i puškom preko ramena. I vojna riječ straža. Ali i straža ima svakakvih, pomislio je. Neko ti drži stražu dok obijaš kiosk.

A onda je u stanu umirovljenog zastavnika Milutinovića, udovca bez djece, kojeg su odveli na ispitivanje, pronašao pravo blago: Vojnu enciklopediju, u jedanaest pogolemih smeđih knjiga.

Oružja u stanu nije bilo, čak ni službenog pištolja - Vratio sam ga kada sam išao u penziju!, zastavnik je rekao na ispitivanju - ali tih jedanaest knjižurina bile su, mislio je K, opasnije od svakog oružja. Jesi li ti ovo sve pročitao?, upitao je Milutinovića. Nešto malo jesam, ali većinom nisam, nema čovjeka koji je sve pročitao, odgovorio je.

Na to mu je K. svezao šamarčinu da su zastavniku naočale odletjele na drugi kraj sobe i razbile se o zid - iz nekog razloga K. je uživao u tome da šamara ljude s naočalama.

Kako nema, jebem li ti majku četničku!, zaurlao je na njega. Čovjek se samo skupio i smanjio, glavu je poput kornjače uvukao među ramena, pa je samo zurio u pod, vjerojatno žaleći što nije mrtav kada je sve njegovo već mrtvo.

Onaj tko ovih jedanaest knjiga pročita može odmah sutra deblokirati Sarajevo, mislio je. Ali koliko bi vremena čovjeku trebalo da ih pročita? Deset, dvadeset godina, ili cijeli život? Stajao je ispred te strašne knjiške gromade, zbunjen i osamljen, prvi put u životu odistinski malen.

Dosad je pred svakim nerješivim problemom imao svog velikog prijatelja i zaštitnika, ali njemu o ovom ne smije ništa govoriti. Optužio bi ga za izdaju, tko zna što bi mu učinio, ali sigurno je da ne bi bio sretan s njegovom idejom o deblokadi grada. Ili bi, neustrašiv kakav već jest, navalio da sam pročita jedanaest golemih knjiga. Što S. K.-u zvanom K. ne bi baš bilo drago, jer tad bi sva slava i čast otišli J.-u, i nitko ne bi znao da je on, K., sve sam započeo, i da je on od zastavnika Milutinovića izuzeo jedanaest knjiga Vojne enciklopedije.

Prvi put u životu K. je poželio da se nađe ispred svog starijeg, moćnijeg i mnogo pametnijeg druga.

Da je ovo partizanski film, rekli bismo da je tad K. izdao J.-a. Da je ovo Biblija, rekli bismo da ga je zatajio. A da je stvarna ova krvava povijest naših sarajevskih života, da je u njoj bilo ičega od velike i tako utješne velike povijesti, koja se bavi vojskama, državama i narodima, trenutak u kojem K. izdaje J.-a odredio bi sudbinu dvjestotinjak tisuća ljudi u opkoljenom gradu. Međutim, dogodit će se nešto što je od toga veće. Nešto što se tiče sudbine jednoga jedinog čovjeka.

Sedam dana i sedam noći S. K. zvani K. nije spavao.

Nalivao se kavom - kafe kuharica u bazi zvala se Slađana, bivša konobarica kod Nurije Palate, koju je gazda potjerao jer je, govorilo se, više radila sisama i guzicom nego rukama i glavom - i čitao je dok mu se nije sasvim zamutilo u glavi. Srce mu je od tolike kave iskakalo iz grudi, a da još nije dočitao ni slovo A.

Ako bi se pokušao prisjetiti onog što je pročitao, K. je nailazio na svoju praznu glavu, u kojoj je znanja bilo taman onoliko koliko ga je bilo i prije nego što je otpočeo sricati riječi i pojmove iz Vojne enciklopedije.

Ustvari, nikakvih znanja unutra nije bilo, samo nešto malo straha i žalosti, i novootkriveni osjećaj, koji ga nijednog trenutka nije puštao na miru: da je iznevjerio sve koji su ga voljeli i koji su brinuli o njemu. Komandanta J., koji je već nekoliko tjedana boravio na Igmanu, da izvana pokuša deblokirati grad, svoju Amelu i djecu, jetime njegove, koji još ništa ne znaju, ali će im za život ostati da ih je babo njihov iznevjerio, kao što je i njega iznevjerio njegov babo, i kao što je babu njegovog babe iznevjerio njegov babo… I tako je S. K.-u zvanom K., glupavom i na svaki način ograničenom mladiću, prijeratnom sarajevskom delinkventu, a sad ratnom heroju, čiji bi IQ bio između 70 i 80 da je kojim slučajem Šveđanin ili Finac, pa da mu je školski psiholog mjerio IQ, na um pala ideja koja graniči s genijalnošću: čovjekovu nesreću sačinjava to što ga je iznevjerio njegov babo, kojeg je opet iznevjerio babo njegov, a babu njegovog babe isto je iznevjerio babo…

A onda nije znao što bi s tom primišlju, koja ga je spopala od dugog nespavanja i učenja Vojne

enciklopedije, pa ga je spopao njegov nemoćni bijes. Najbješnji od svih nemoćnih bjesova u njegovu bijednom životu. Bila je prošla ponoć, vani ledara, deset ispod nule, a nebo vedro. Nema eksplozija, tek povremeno iz daljine su čuju osamljenički žalosni rafali. Na mjesečini ugledao je visoku vitku figuru kako se uspinje Sutjeskom, dok mu se zaleđen asfalt izmiče pod nogama.

Civil, usred policijskog sata! K. je otišao do predsoblja, uzeo svoj omiljeni shot gun, ubacio u cijevi obje patrone, otvorio prozor, i doviknuo u noć: Ej, četalju! Figura je zastala nasred ceste, a K. je istovremeno ispalio oba punjenja. Figura je odskočila od tla, kao ptica koja će poletjeti u rikverc, nekako smiješno, dječje, pa se K. glasno nasmijao, a onda se bezglasno srušila na cestu i kliznula nizbrdicom.

Negdje je zalajao pas, jedan pa drugi, i vratila se tišina. Sve to nije trajalo ni dok izbrojiš do tri: jedan, dva, tri. I gotovo! Ni sutra, ni prekosutra na radiju ili u novinama, baš nigdje, nije objavljena vijest da je nasred Ulice Sutjeska, u neka gluha doba noći, ubijen čovjek.

Niti je bilo civilne policije, da napravi uviđaj. Što bi u gradu u kojem svaki dan od neprijateljske vatre gine po deset, dvadeset, katkad i trideset ljudi, značila smrt jednog čovjeka? K. je shvatio da je sve drukčije nego što je bilo u miru. Ubio je čovjeka, a da ga se to skoro nimalo nije ticalo. Ubio ga je, i osjetio olakšanje. Baš kao da je ubijeni ubio njega.