Kazuo Ishiguro jedan je od onih nenametljivih pisaca koji se prilično lako uvuku pod kožu. Njegov novi roman “Bez utjehe” sasvim je drukčije iskustvo od njegovih prethodnih djela (“Na kraju dana”, “Nikada me ne ostavljaj”...; njegovi obožavatelji sjetit će se i sjajnih filmskih adaptacija koje su jednako dobre kao i knjige), kao da je autor otišao još dublje u stanje svijesti. Čitatelju već odmah na početku predstavlja nekakvo čudno iskustvo u obliku navodno slavnog pijanista Rydera, koji ne samo da je svjetski genij nego i genij stoljeća, koji dolazi na gostovanje u bezimeni srednjoeuropski grad. No to nije običan posjet kutlure ikone.

Grad je zahvatio nekakav oblik krize, a spasiti ga od propadanja može upravo Ryder. Na koji način, to se ne saznaje. I takva je cijela knjiga, pomalo zbunjujuća i ne daje čitatelju odgovore na određene situacije. Ishiguro zaista ne štedi čitatelja i uvlači ga u pomalo besmisleni svijet u kojem vrijeme i mjesto nisu logični niti imaju smisla. Baš poput vožnje dizalom do drugoga kata u hotelu u kojem se odvija desetominutni razgovor. Toliko je to dobro predočio čitatelju da mu Ishiguro uvjerljivo dobro “laže” da je to doista tako. I bez ikakve sumnje, jednako mu dobro polazi od ruke uvući čitatelja u svoj bizarni svijet.

Nakon dolaska u bezimeni grad Ryder se nađe u nizu neobičnih situacija i intriga, polako otkrivajući da je sa svim likovima koje sretne po putu (hotelski menadžer, Sophie i njezin sin, Boris, lokalni junak i alkoholičar
Brodsky...) na neki način i povezan. Strpljenje je ovdje itekako važno - Ishiguro će iznenaditi čitatelja kad se najmanje nada, od jednog poglavlja do drugog, čak i od stranice do stranice, proturječiti mu, pa čak i voditi na neka nova mjesta te tvrditi da ga je već upoznao s tim. Mora biti stalno spreman na besmislenost priče kako bi shvatio njegov kafkijanski lik Rydera i njegovu agoniju. Čitanje “Bez utjehe” je kao naći se u nekoj suludoj noćnoj mori iz koje je nemoguće pobjeći. Jako, jako čudno, ali istodobno zanimljivo štivo koje s vremena na vrijeme, unatoč nebulozama, nasmijava i pozitivno iznenađuje.

Bez utjehe, Kazuo Ishiguro, Naklada Ljevak. Prevela: Ivana Šojat Kuči