Nekoliko godina nakon Islamske revolucije u Iranu, dvostruki disident - prvo protivnik režima šaha Reze Pahlavija, a zatim i Homeinijeve teokracije - Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahani, nije imao prokletu mogućnost izbora, osim ako tako ne nazovemo biranje između egzila i sudbina Kadera i Abdolaha, njegovih bliskih prijatelja, ubijenih zbog članstva u pokretu otpora, od čijih je imena skrojio pseudonim po kojem ga je upoznala nizozemska javnost. On, dakle Kader Abdolah, počasni je gost ovogodišnjeg Pulskog festivala knjiga i autora – Sa(n)jam knjige u Istri, na kojem će predstaviti roman “Prije nego što bude kasno”.
Sudar s okruženjem u kojem se našao nakon bijega iz domovine, Abdolah je opisao u svom prvom romanu “Duga plovidba praznih flaša”, objavljenom devet godina nakon odlaska iz Irana i napisanom na, vrijedi naglasiti, nizozemskom! Taj obujmom nevelik tekst nije, međutim, bio prvi koji je ponudio publici: poslije samo četiri godine života u Europi izašla mu je zbirka priča “Orlovi”, također izvorno nastala na jeziku na kojem pola svog života nije rekao ni jednu jedinu riječ.
Od spomenutog prvog romana, preko “Klinastog pisma”, koji također govori o iskustvu iseljeničkog života, zatim impresivnog djela “Kuća imama”, o Iranu prije, tijekom i nakon revolucije, vlastite interpretacije “1001 noći” i tako dalje, sve do “Prije nego što bude kasno”, Abdolah nikad nije bio samo Iranac koji iz nužde piše na nizozemskom, ni pisac isključivo nizozemske književnosti, nego književnik čiji je opus jednako iranski i nizozemski jer drugačiji, zapravo, ne može biti.
Express: Gospodine Abdolah, na kojem jeziku sanjate i bori li se Vaša podsvijest još s odlukom da pišete na nizozemskom?
Za početak, želim uputiti srdačne pozdrave čitateljima ovog lista, i na nizozemskom i na perzijskom: Salam. A što se tiče jezika na kojem sanjam, još ne znam. Pitam se sanjamo li uopće na određenim jezicima. Ali ovako bih to objasnio: kad sanjam lijepe Perzijanke iz starog susjedstva u Iranu, sanjam na perzijskom. A kad sanjam lijepe Nizozemke, sanjam na nizozemskom. Možda je to šala, a možda i nije. No drugi dio vašeg pitanja vrlo je ozbiljan. Sad, u ovoj lijepoj životnoj dobi, nemam za čim žaliti, ali primjećujem nešto vrlo važno: Bog, ili život, dao mi je nešto što sam izgubio – pisanje na perzijskom jeziku. Nedostaje mi i zbog toga patim. Smatram to gubitkom.
Express: Nizozemski ste naučili relativno brzo, premda ste polovicu života proveli ne izgovorivši na tom jeziku ni jednu jedinu riječ, a zatim ste stvorili impresivan književni opus. Pišete li na perzijskom, odnosno farsiju, skice ili bilješke za svoje romane?
Odgovor na ovo pitanje me uplašio: ne, otkad sam promijenio jezik na kojem pišem, nisam stvorio nijedno književno djelo na perzijskom. Ne znam kako se to dogodilo, ali dogodilo se. Očito, kad promijenite jezik na kojem pišete, povratka više nema; spalili ste sve mostove. I to ponovno smatram gubitkom. Mnogo sam toga postigao pišući na nizozemskom, ali to je ipak gubitak. No svakodnevno pišem na perzijskom u svojim dnevnicima. Tijekom godina ispisao sam trideset ili trideset pet bilježnica. Bojeći se da ću izgubiti jezik, u tim sam dnevnicima sačuvao najvažnije dijelove sebe. Ja, sam sa sobom.
Prije nego što bude kasno, Kader Abdolah, Buybook. Prijevod: Goran Sarić
Express: O tom ste pitanju često govorili, ali nikad pred hrvatskom publikom: tko su bili Kader i Abdolah i kako su ubijeni?
Kader i Abdolah bili su moji prijatelji i suborci kad mi je bilo tridesetak godina. Pogubljeni su u vrijeme u kojem sam u Iranu objavljivao svoju prvu knjigu. Zbog cenzure to nisam mogao učiniti pod vlastitim imenom, pa sam njihova imena spojio u svoj pseudonim. I tako sam postao Kader Abdolah.
Express: Vi ste dvostruki disident: najprije ste se protivili režimu Reze Pahlavija, a potom i režimu ajatolaha Homeinija. Je li i Iranska revolucija, kako je govorio jugoslavenski komunist i partizanski general, Konstantin Koča Popović, bila neizbježna i neizbježno osuđena na neuspjeh ili je mogla završiti drugačije?
Prvih godina nakon revolucije mislio sam da je sve pošlo po zlu i da smo to trebali učiniti drugačije. Ali danas, nakon mnogo godina, s više životnog iskustva i nešto više mudrosti, na sve gledam opozitno: ne, nismo učinili ništa pogrešno. Nismo mogli postupiti drugačije jer ishod revolucije nismo određivali mi nego povijest. Nitko nije mogao spriječiti nastanak Islamske Republike Iran. Taj režim nije nastao niotkuda, oni su bili i još jesu mi. Naši očevi, stričevi, sinovi, susjedi. Kad sve to uzmem u obzir, mogu reći da je revolucija bila neizbježna, ali ljudi se i danas svakodnevno bore protiv režima, a tisuće su, pokušavajući ispraviti povijest, za to dale život. No za takvo što potrebno je vrijeme.
Express: U Vašem romanu “Kuća imama” društvene i političke promjene odvijaju se nevjerojatnom brzinom, dok ljudi čije bi se ponašanje još donedavno smatralo moralno upitnim čak i u mnogo liberalnijim društvima od iranskoga postaju sluge novog režima. Je li se to doista tako događalo ili je pripovijedanje moralo ubrzati slijed događaja kako bi se prilagodilo dramskoj strukturi romana?
Potencijal za revoluciju i novi režim već je postojao. U društvu je bilo mnogo religioznih, radikalnih islamista, ali mi ih nismo vidjeli, a šahov se režim pretvarao da ne postoje. No oni su bili ondje: stoljećima su čekali da preuzmu vlast, a kad im se pružila prilika, učinili su to uz golemu dozu nasilja. Pobili su tisuće ljudi i uništili dotadašnji režim. U svojim sam knjigama pokušao ispričati tu priču. Dakle, to nije priča koja proizlazi iz književne konstrukcije nego prikaz stvarnoga radikalnog pokreta koji je preuzeo vlast u nastalom vakuumu.
Znam da me dobro razumijete kad govorim o tome kako se iznenada iznutra pojavi čudovište. Primjerice, naši su susjedi u Iranu bili obitelj s dvije simpatične kćeri. Nakon što su odrasle, moja je sestra uhićena i zatvorena, a te su se djevojke pokazale kao zaposlenice zatvora u kojem su mučile moju sestru. Takvi fanatici mogu se skrivati u svakoj zemlji, a onda iznenada izbiti na površinu poput virusa.
Express: U Vašem romanu “Prije nego što bude kasno” stariji likovi govore da neće umrijeti dok “ovi ljudi ne odu”. Koliko to vjerno odražava prevladavajuće raspoloženje u Iranu, a koliko je proizvod Vaše mašte, pa možda i Vaših nadanja?
U iranskom se društvu dogodilo nešto neobično. Mnoge majke ne žele umrijeti prije nego što im djeca izađu iz zatvora ili se vrate iz inozemstva, ako su pobjegla iz zemlje. Moja je majka dobar primjer: ima 100 godina, sve je zaboravila, više ne može hodati, ali jedna je stvar još održava na životu - gleda kroz prozor i čeka. A to čekanje znači čekanje kraja ovog režima i povratka onih koji su odvedeni ili su otišli.
Express: Napustili ste zemlju u kojoj je kler uspostavio oblik teokratskog terora, a stigli u zemlju u kojoj je islamofobija u jednom trenutku bila nadomak toga da postane dio političkog mainstreama. Kako ste osobno doživjeli te dvije krajnosti?
Zanimljivo pitanje, a na njega sam već djelomično odgovorio. Takve sile, radikalne i gotovo neljudske, postoje u svakom društvu i svakoj zemlji. Pa i u vašem društvu, u vašoj zemlji. One su duboko ukorijenjene u ljudskoj prirodi. Kader Abdolah to je na vlastitoj koži iskusio u svojoj zemlji, i to na vrlo opasan način.
Trenutačno u Nizozemskoj nisam zabrinut zbog toga jer, ako se ne varam, vjerujem da je demokracija u toj zemlji sposobna držati takve sile pod kontrolom i spriječiti ih da izmaknu nadzoru. Ponovno kažem: ako se ne varam. Dobar je primjer Geert Wilders, koji već više od dvadeset godina pokušava doći na vlast služeći se lažima i islamofobijom, ali u tome nije uspio. U diktaturi poput Irana takvi ljudi mogu dobiti neograničenu moć i počiniti najstrašnije zločine.
Potencijal za revoluciju i novi režim već je postojao. U društvu je bilo mnogo religioznih, radikalnih islamista, ali mi ih nismo vidjeli, a šahov se režim pretvarao da ne postoje. No oni su bili ondje: stoljećima su čekali da preuzmu vlast, kaže
Express: Obogatili ste nizozemsku kulturu i književnost svojim prijevodom Kur’ana i romansiranom biografijom proroka Muhameda. Obje su knjige naišle na vrlo pozitivan odjek u javnosti. Što je bilo iznenađujuće, možda čak i otrežnjujuće, u reakcijama publike kojoj ste se ponajprije obraćali?
Prije nego što sam knjigu napisao za svoje čitatelje, i sam sam bio znatiželjan. Iako potječem iz muslimanske obitelji, nikad prije nisam pročitao Kur’an. Nakon 11. rujna mnogi su me ljudi pitali o islamu. Pomislio sam da je došlo vrijeme da pročitam Kur’an, a kad sam ga čitao, čitao sam ga kao pisac, ne kao vjernik. I kao pisac pomislio sam da je riječ o prekrasnoj, posebnoj knjizi koju je prije 15 stoljeća stvorio čovjek po imenu Muhamed. Pomislio sam kako bih svoje čitatelje mogao povesti u šetnju vrtovima Kur’ana i to se pokazalo uspješnim iskustvom. Svi su željeli čitati tu knjigu. Sjećam se jednog ljeta na plaži u Haagu. Vidio sam neke žene u bikinijima kako leže na ručnicima u pijesku i čitaju Kur’an Kadera Abdolaha. Zapitao sam se zašto ih toliko zanima. Odgovor je bio da sam ih poveo u svijet o kojem nisu mnogo znale, ali koji ih je zanimao, i to u vrijeme u kojem se i njihova vlastita zemlja mijenjala.
Express: U jednom ste intervjuu rekli da Vas je Allah razočarao već u 14. godini, a da su Vas tijekom studentskih dana fascinirali Fidel Castro i Che Guevara. Osjećate li se, nakon što ste napustili svoje idole, i dalje bliskima lijevim političkim idejama i kakav je danas Vaš odnos prema religiji?
Nisam ništa napustio, nipošto. S ponosom se osvrćem na svoju prošlost. Sve se događa u svoje vrijeme. Ono što sam tad čitao i radio oblikovalo me u osobu kakva sam danas. U to sam vrijeme, primjerice, naučio da je religija opijum za narod. Danas, međutim, religiju smatram jednim od najvažnijih ljudskih izuma. Nečim neizbježnim. Religija pripada čovječanstvu, ali način na koji je prakticiramo čini razliku.
Jesam li religiozan? Naravno. Samo ne na način na koji je to bio moj otac ili na koji je to moj susjed u Nizozemskoj. Više sam nalik na prve ljude, kojima je religija bila potrebna i koji su je stvorili. Moj je književni rad poput molitve, rituala koji mi je potreban, baš kao što moji preci nisu mogli živjeti bez svoje religije.
Moje političke ideje iz tog vremena u međuvremenu su se razvile. I dalje se osjećam bliskim dobrim lijevim idejama i podupirem ih ako im je cilj poboljšati život ljudi.
Express: Vjerujete li da ćete za života dočekati promjenu iranskog političkog sustava, osobito nakon američkih napada na tu zemlju i s obzirom na izraelsku politiku, koja uništenje Irana ili njegovo radikalno slabljenje tretira kao sveti cilj?
Nešto se radikalno već promijenilo: prije rata postojao je režim na koji su ljudi s različitih strana pokušavali utjecati i nametnuti svoje zahtjeve. Građani su se nadali da će se stvari popraviti tijekom sljedećih nekoliko godina, ali rat je imao dva izrazito važna učinka. Prvo, na površinu je izbio najradikalniji dio režima – nepomirljiva sila koja ne želi nikakav kompromis s Amerikom ili Izraelom. Drugo, mi, građani te zemlje, odjednom smo shvatili da je režim još gori nego što smo mislili: čudovište koje je spremno sve nas povući sa sobom u grob i izazvati razaranje gdje god je to potrebno, ne samo unutar zemlje nego i izvan nje. Američki i izraelski napadi zato su ljudima dodatno otežali situaciju.
Express: U romanu “Prije nego što bude kasno” osobito su dojmljivi opisi neba nad Iranom. Po čemu se ono razlikuje od neba nad Nizozemskom i ostatkom Europe?
Da ste mi to pitanje postavili prije dvadesetak godina, odgovorio bih drugačije. Rekao bih: ‘Kako je ovdje tmurno i sumorno, Bože moj, zašto sam završio ovdje?’, Ali sad, u ovoj lijepoj životnoj dobi, vidim da su ti tmurni oblaci stvorili prekrasno ozračje koje se tako lijepo odražava u poeziji, politici i mnogim drugim stvarima. Ti oblaci ovdje vrlo dobro funkcioniraju i Kader Abdolah zbog toga je sretan.
Express: Lik majke ima važnu ulogu u vašem književnom opusu, a susrećemo je u različitim okruženjima, od Nizozemske do bogatih zaljevskih država. Kakve odnose danas održavate sa svojom obitelji u Iranu i kako su Vaši najbliži podnijeli vaš odlazak, za koji su možda mislili da neće biti trajan, premda su znali da neće biti ni kratak?
Na to pitanje mogu odgovoriti jednom jedinom riječju: gubitak. Izgubite svakoga i sve, a i oni izgube vas. Povratak je nemoguć s obje strane. Jedno od najtragičnijih ljudskih iskustava jest biti prognan. Ne mogu to bolje objasniti. I još nešto: čak i ako su vam ruke pune zlata, to je i dalje gubitak.
Express: Vaš književni opus, među ostalim, povezuje iskustvo migracije, koje se razvija od procesa prilagodbe životu u novoj sredini do trenutka u kojemu migrant postaje dijelom drugog društva, ali gotovo istodobno počinje sve više razmišljati i pisati o onom starom. Je li postojao neki poseban trenutak u kojem ste postali Nizozemac, a Iran se pretvorio u zemlju u kojoj živite kroz književnost?
Nikad nisam postao Nizozemac i nikad to neću postati, ali dosegnuo sam poseban status: više sam nego ikad ono što jesam - Kader Abdolah.
Express: Imali ste slavnog pretka, velikog perzijskog pjesnika koji Vas je, uz sve ostalo, nadahnuo da postanete pisac. Kako mislite da bi Mirza Abol-Qasem Qa’em-Maqam Farahani reagirao na Vaše knjige i životne odluke?
Kakvo pitanje! Često razmišljam o njemu. Sigurno bi bio ponosan na mene, ali bi mi i silno zavidio zato što je bio istinski perzijski političar i pisac koji nikad nije upoznao neki drugi narod, neku drugu kulturu poput nizozemske, a ponajviše zato što nikad nije upoznao nizozemski jezik i književnost. Istodobno, i ja njemu zavidim jer je on voljeni, veliki perzijski pjesnik, a ja sam samo Kader Abdolah.