U ovoj neizvjesnoj pandemijskog godini HNK Split, koji poput svih drugih kazališta u Hrvatskoj prolazi teške dane, ipak je dvjema mladim glumicama odlučio dati kartu za sigurniju budućnost. Ansambl Drame tako je dobio dvije članice, Katarinu Romac (29) i Moniku Vuco Carev (28), koje su sredinom ožujka potpisale četverogodišnji ugovor. Obje su magistre glume, a zanat su “ispekle” na Akademiji u Splitu, i obje već godinama surađuju sa splitskim teatrom. Dobitnice su nagrada u kategoriji mladih glumica, Monika je nagrađena za ulogu Monike u “Laponiji” a Katarina za ulogu Katarine u “Ukroćenoj goropadnici”. U intervjuu nam, između ostalog, otkrivaju koje osobine glumica mora imati, što bi bile da nisu odabrale glumu i kako je izgledao njihov prvi susret s kazališnim daskama.

Express: Jeste li se nadale stalnom zaposlenju u splitskom HNK, posebno sad u pandemijskoj godini?

MONIKA: Nisam se nadala, ne. Nadala sam se možda prije prvog zatvaranja, prije možda godinu dana, jer sam kao vanjski suradnik dosta surađivala s HNK. Moja prva suradnja s kazalištem bila je 2013. godine kad smo statirali u operi ‘Ukleti Holandez’. Prvu ulogu tu sam imala 2015. godine, u dramskoj predstavi, i od tada neprekidno traje naša suradnja. Prije pandemije iskreno sam očekivala zaposlenje, a poslije bilo je sve na klimavim nogama. 

KATARINA: Osim tog ‘Ukletog Holandeza’ 2013. godine, ja od 2016. godine, kao i Monika, neprekidno surađujem s kazalištem, iz predstave u predstavu. To je bilo plodno razdoblje i nisam imala pauzu, što je za slobodnjaka zahvalna pozicija jer možeš biti samostalan. Onda je došla pandemija i sve je stalo. Budućnost je bila neizvjesna, tako da je ovo zaposlenje u ovim okolnostima i uvjetima, u ovakvoj godini, dar Božji. 

Express: Je li teško biti slobodni umjetnik, pogotovo u ovakvim vremenima?

MONIKA: Nije mi bilo teško biti slobodnjak jer ja, kao ni Katarina, nisam imala veću pauzu u radu. Uz projekte u HNK snimala sam druge stvari, a kao vanjski suradnik radim i na Akademiji u Splitu. Osjećam se da sam stalno u dobroj glumačkoj kondiciji. Ide se iz projekta u projekt, iz uloge u ulogu, različiti tekstovi, različiti poslovi. U nekim normalnim, starim normalnim okolnostima, nije mi to bilo teško. Ali u ovim novim nenormalnim vremenima ne da je teško biti slobodnjak nego je nemoguće. Nemaš posla.

KATARINA: I manje se igra. U starom normalnom imali smo puno više izvedbi. Sad, evo, Monika, ti si ovaj mjesec imala tri-četiri izvedbe. Ja sam imala pet, i to je bilo wow. Za svaku izvedbu moram se dobro pripremati i zagrijati jer dugo nismo radili. Nije ni u jednom poslu biti lako ako ovisiš o izvedbama. Neki su kolege odlučiti biti samostalni umjetnici i svaka im čast na tome. To je teži put, lakše je biti u instituciji. 

Express: Koje ste uloge do sada tumačili u kazalištu i koje su vam bile posebno drage?

MONIKA: Za HNK sam 2015. godine radila predstavu ‘U... bolje sutra’ Mije Jurišića. Nakon toga smo Katarina i ja na Splitskom ljetu nastupile s našom diplomskom predstavom ‘Molly Bloom’, pa je tu bio ‘Nosorog’, ‘Aziz’, ‘Ol’ smo za jedan dan’, ‘Mala Moskva’, ‘Laponija’, ‘Mobitel i dalje zvoni’... Uz to sam radila neke nezavisne projekte kao što su ‘Roko i Cicibela’, ‘Molly Sweeney’... Teško mi je neku izdvojiti. Od projekata koje sam radila u HNK draga mi je bila predstava ‘Mala Moskva’ i proces rada na toj predstavi. To je zapravo bila koprodukcija HNK i Kazališta Playdrama. To mi je ostalo pozitivno iskustvo jer sam tu predstavu radila trudna i s nekim drugim mozgom, ne znam kako to opisati. Primijetila sam ja taj ‘drugi mozak’ i u nekim ostalim životnim situacijama, ali konkretno u radu na predstavi, to je bilo potpuno neko novo iskustvo. Drago mi je bilo i iskustvo igranja u ‘Laponiji’ jer je ta predstava 27 puta bila rasprodana. To je bilo prvi put da sam takvo nešto iskusila. Znam svrhu svog zanimanja, ali kad se dogodi takvo zanimanje publike, sve je izraženije. 

KATARINA: Ja bih izdvojila ‘Kroćenje goropadnice’, kojoj će sad biti tri godine da smo je radili. Ja sam tu imala veliki zadatak, glavnu ulogu. To mi je bio i izazov i neka vrsta tereta jer je ta predstava počivala na mojoj energiji. Kao mladoj glumici bilo mi je to vrlo intenzivno. Predstava je bila uspješna, bila je nagrađivana, tako da je se sjećam s nekim ponosom. Sad bih izdvojila ovu zadnju koju sam radila, ‘Usidrene’, u režiji Anastazije Jankovske. Lik Paščoke, koji tumačim, felinijevska je figura, trknuta djevojka, malo ‘maćana’, kako bismo mi ovdje rekli... Izašla sam iz nekih okvira u kojima su me ljudi naviknuli gledati i na kakvu sam ja samu sebe naviknula. Dobila sam dosta pozitivnih komentara na rezultat svog rada na tu ulogu. Volim igrati i ‘Lepuricu’, romantičnu komediju, za koju sam bila nominirana za Nagradu hrvatskoga glumišta, a koju voli i publika. Dragi mi kolege, kao i ja, baš se zabavimo igrajući. Na repertoaru je opet u petak, 26. ožujka.

Express: Kakve uloge volite, jesu li vam bliskije zle ili dobre, komedije ili tragedije?

MONIKA: Nemam neke preferencije, jedino možda u vezi samih tekstova i pisaca. Ali uloga stvarno ne. Radila sam dosta i imala sam tu sreću i blagoslov raditi različite stvari. Na Akademiji sam možda više imala afinitet prema dramskim komadima, a kako ide život i ovo crnilo, sve više počinjem gajiti afinitet prema komedijama. Valjda privatno imam potrebu pobjeći u to, tražiti pozitivu, što više zezancije, to bolje.

KATARINA: Ja ću se vratiti na zadnju ulogu, Paščoku, tu sam na polju komedije, međutim, to je sklizak teren i vrlo sam lako mogla otići u karikaturu, što nije poželjno. Tu je važna i matematika i osjećaj za komiku. Važno je da si otvoren za upute režisera koji će ti reći ako si otišao predaleko ili ako treba negdje pojačati izričaj. Ali ipak, sve strukture su zahtjevne. 

Express: Možete li se prisjetiti svog prvog susreta s kazališnim daskama?

MONIKA: Znate što, to je bilo davno. Mene i brata su majka i otac stalno vodili u kazalište. Išlo mi je to na živce. Ne sjećam se konkretno prvog odlaska u kazalište, ali se sjećam da me nerviralo što moram ići gledati dramske predstave. Nije mi to bilo zanimljivo, više sam gledala interijer nego predstavu. Nije bilo romantično, mater bi se sredila i zavezala mi visoki konjski rep, koji me stezao.

KATARINA: Meni je baš nedavno profesor Goran Golovko pokazao fotografiju, i baš ta fotografija zorno prikazuje moj prvi susret s velikom scenom. Radili smo Tijardovićevu operu ‘Dioklecijan’ na 15. obljetnicu Akademije. Bili smo druga godina studija, a ja sam bila toliko uplašena i to se jasno vidi na slici. Fotografija pokazuje mene iz profila, potpuno ukočenu i točno sam mogla vidjeti sebe kako vrtim te tri rečenice koje sam imala izgovoriti. Tek sad shvaćam koliko se možeš promijeniti u sedam godina rada. Nasmijala sam se tom strahu koji sam prepoznala na slici. 

Express: Imate li i danas tremu?

MONIKA: Nisam bila tremašica, nisam to bila ni na Akademiji. To je više neka pozitivna nervoza, pogotovo pred generalne probe. Uvijek kažem da su mi generalne probe veći pritisak od samih premijera. Na probe dođu ljudi iz kazališta, tvoje struke, kolege, koji prate svaki detalj. Nije to trema, to je neko ‘jedva čekanje’ da počne. Jer kad izađem na scenu i kad krenemo, nema više ničega. Misliš na ono što radiš i skoncentriran si sto posto. Nema mjesta za tremu. 

KATARINA: Imam tremu jer želim zadovoljiti i vlastita očekivanja i očekivanja publike. Ali postoji ta neka kazališna higijena, da dođeš na vrijeme, da si na vrijeme u kostimu, da dobro zagriješ tijelo i glas, da si spreman za  scenu... Poštujući takav proces, zapravo se koncentriraš i razbiješ tremu kako bi mogao biti tu i sad. 

Express: Obje ste dobitnice nagrada za mlade glumice do 28 godina. O kojim je nagradama i ulogama riječ?

MONIKA: Ja sam bila nominirana za Nagradu hrvatskoga glumišta 2018. godine za ulogu u predstavi ‘Molly Sweeney’, koja je bila nezavisni komad. To nisam dobila. Prošle godine, na Festivalu glumca u Vinkovcima, odnosno u Vukovaru kao gradu domaćinu, dobila sam nagradu u kategoriji mlade glumice do 28 godina, i to za ulogu Monike u predstavi ‘Laponija’. Nisam je očekivala, najiskrenije. To je predstava u kojoj nema glavnih ni sporednih uloga, ona jako ovisi o našoj suigri. Nas četvero smo podjednako zastupljeni i nisam imala osjećaj da se ističem. Nagrada jest naslonjena na moje ime, ali bez kolega ja ne bih mogla ništa.

KATARINA: Evo, kako je Monika dobila nagradu za ulogu Monike, tako sam ja, Katarina, dobila nagradu za ulogu Katarine, u predstavi ‘Kroćenje goropadnice’, i to na Danima satire 2019. godine. Posebno mi se svidjelo obrazloženje žirija jer su pohvalili kolektivnu energiju. Tako ju je režiser i radio, glavna vodilja su bili seks, nasilje i energija ulice. Tu smo morali biti svi zajedno i žiri je to prepoznao i pohvalio. To mi je bilo najvažnije. Baš kao u Monikinoj ‘Laponiji’, ja sam dobila nagradu, ali zasluga je kolektivna, apsolutno. Bez partnera nema ni tebe. Igrala sam u sva tri splitska kazališta, a dobila sam i nagradu za najbolju mladu glumicu na Naj, naj, naj festivalu 2019. godine za ulogu Luce u predstavi ‘Moj razred 2.b’, GLK Split, u režiji Anice Tomić.

Express: Koje osobine mora imati jedna glumica?

MONIKA: Sigurno da mora imati dozu samopouzdanja i dozu samokritičnosti. Cijeni se ako si malo pomaknuta. Ali, nećemo se lagati, mora imati i dozu narcisoidnosti jer imaš neku potrebu da te se gleda, svi to imamo. Uz to, da bi se iznivelirala taština, ne bi bilo loše malo skromnosti. Na Akademiji su nas dosta učili da je gluma na neki način vojnički dril. Tvoje tijelo je tvoj instrument i ne bi bilo dobro da ga uništavaš na bilo koji način. Izlasci, bančenje... ja nisam jedna od tih, tu ne pripadam. Ja sam možda malo štreberski tip. Treba raditi na sebi non-stop i ostavljati prostora za napredak. Čak i kad misliš da je to to, nije. Uvijek ima mjesta da budeš bolji, moraš još dati od sebe. Raditi i na glasu i tijelu, na sebi, dolaziti na vrijeme na probe, biti sabran, skoncentriran, očistiti se od svih viškova prije probi, prije predstava, biti uvijek tu i sad. 

KATARINA: Monika je sve lijepo elaborirala. Mogu samo dodati da je formula za uspjeh rad i ostavljanje prostora za napredak uz dozu samokritičnosti i sebeljublja. 

Express: Da niste glumice, što biste bile?

MONIKA: Vjerojatno bih bila stomatologinja ili liječnica, nešto iz područja biologije ili kemije. Sve moje prijateljice su otišle u tom smjeru, jedino sam ja iznevjerila...

KATARINA: Ja sam iz prosvjetarske familije, pa bih vjerojatno bila nešto u prosvjeti. Iako, nisam ni sada daleko odmaknula od toga jer asistiram na Akademiji u Splitu. 

Express: Vidite li se na filmu?

MONIKA: Ja sam imala neku ulogu u filmu ‘Tereza37’, obje smo snimale 80-ak epizoda edukativne mini emisije ‘Bontona’, trominutne emisije, koje i nisu samo za djecu nego i za mlade, a i za neke starije. Snimale smo kratke filmove. Sa Šimunom Šitumom snimila sam kratki film koji je na Mediteranskom filmskom festivalu osvojio nagradu publike za najbolji kratki igrani film. 

KATARINA: Monika tu ima više iskustava. Ja sam radila ‘Carstvo hladovine’, isto sa Šitumom. Imam malo iskustva pred kamerom, u tom smislu voljela bih imati puno više. 

Express: Jesu li splitski glumici možda na neki način zakinuti jer je središte filmske industrije u Zagrebu?

MONIKA: Ne znam, možda, s obzirom na broj audicija. Ali ako netko kopa, želi i traži, taj će naći način, sigurno. Mislim i da će, ako je netko dovoljno kvalitetan, isplivati.

KATARINA: Da, sigurno će se otvoriti put ako dovoljno tražiš i želiš. 

MONIKA: Gledam to po sebi, da stvarno sad želim neku veliku ulogu u filmu, dala bih sve od sebe da to i postignem. Trenutačno mi se baš radi u kazalištu. 

Express: Imate li glumačke uzore? 

MONIKA: Sviđaju mi se stari filmovi i stare glumice poput Ingrid Bergman. Danas ima toliko dobrih glumica i glumaca, filmova, a posebno serija u posljednje vrijeme, i humorističnih i dramskih, ali nemam vremena za njih.

KATARINA: Ja volim Julien Moore, ona mi je samozatajna i topla. Oduševila je i Olivia Colman u seriji ‘The Crown’, baš me oduševila. Volim razmišljati o tome što i kako ona radi, ostavlja mi puno nepoznanica u igri. 

Express: S kim vam je bio najveći užitak raditi?

MONIKA: S kim god sam dosad radila, htjela bih ponovno s njim raditi. Nitko nije ostavio neki negativan dojam, baš nitko. Što se tiče kolega u HNK, sa svima rado surađujem. Ima puno mladih, sve su naši kolege s Akademije, koja je manja i prima samo osam ljudi svake dvije godine. Mala smo zajednica i svi se vrlo dobro poznajemo.

KATARINA: Ja sam već dvije predstave radila s Anastazijom Jankovskom, ona je bila asistentica na Akademiji. Radila sam s njom na predstavi ‘Zbogom, Natalija Petrovna’ kazališta Playdrama. Anastazija i ja se već dugo poznajemo i njezin pristup radu me oblikovao, pomaže ti da dobro razvijaš svoj glumački habitus. Ona je zaslužna za neke pokretače koje sam sama otvorila. 

Express: Gdje se vidite u budućnosti?

MONIKA: Ne volim raditi planove gdje ću biti u budućnosti. Par puta sam to napravila pa nije ispalo očekivano. Ili se nije obistinilo ili se obistinilo na neki drugi, bolji način. Tko zna što nam se sutra sprema. Želim samo zdravlje i sreću. Treba imati sreće u  životu.

KATARINA: U ovim okolnostima možemo li uopće dati odgovor za sutra, a kamoli za daljnju budućnosti. Kažu da, dok je civilizacije, bit će i kazališta. Ja se nadam da će biti tako.