10. Daniel Ozmo: Bosanski tip, linorez
Raskvasalo muško lice, s fesom na glavi i pogledom na pola oka. Druga je to grafika koju sam istoga dana, o istom trošku, kupio u antikvarijatu koji se nalazio u Knez Mihailovoj ulici. Teklo je prvo desetljeće novoga vijeka, Ana i ja smo već po nekoliko puta godišnje odlazili u Beograd. Tada smo noćivali u hotelu Majestic, a ja sam, u tih nekoliko stotina koraka, od Obilićevog venca, gdje je jedan izlaz iz hotela, preko Ulice maršala Birjuzova, gdje je, odmah kod sinagoge, drugi izlaz, preko Topličinog venca, Ulice cara Lazara i niza poprečnih ulica koje vode prema Knez Mihailovoj, stvarao neki vlastiti imaginativ, mnogo uži od Beograda i od njegova centra. To je prostor intimnih sjećanja, koji s vremenom postaje i prostor priče, unutarnjeg romana, koji teče i vraća se, pa ponovo izvire na Mejtašu i na Sepetarevcu, i kojekuda po Zagrebu, gdje moja sjećanja, ipak, ponajviše borave i gdje u najvećem broju nastaju.
Taj antikvarijat nije bio pretjerano zanimljiv. Jedno od onih turističkih mjesta kakvih je po svim velikim europskim gradovima, gdje u pravilu ne treba kupovati, jer je izbor loš, a cijene visoke. U kraj prodavnice, uglavljena u drvenom stalku, bila je mapa s posterima, grafikama i ilustracijama iz međuratnih modnih časopisa, pripremljenim za uramljivanje. Listao sam po navici, pogledom prelazio preko Art deco reprodukcija s primjercima ženske modne konfekcije, veduta Smedereva i Đerdapske klisure, postera na kojima su reproducirana klasična djela Paje Jovanovića i Uroša Predića, da bih tako naišao na dvije, u prozirnu foliju dodatno upakirane grafike Daniela Ozme. Svaka po dvije tisuće dinara, što bi u to vrijeme moglo biti - dvadesetak eura. Tko zna kako su tu došle, i gdje su počivale u proteklih skoro sedamdeset godina od Ozmine smrti, što su značile onom tko ih je posjedovao, jer antikvaru koji ih prodaje ne znače očito ništa.
11. Stipan Tadić: Sveti Rok, slikanje na poleđini stakla, 37,5x30, 2017.
Sliku sam kupio od Stipana, nakon što je u siječnju 2018. bila izložena u Laubi, na autorskoj izložbi "Hrvatske planine". U to vrijeme on se već bio preselio u New York, što će na zanimljiv način utjecati na njegovo slikarstvo. Godinama je prethodno radio na postupnom definiranju svog stila u okviru nečega što je u medijima i među novinskim likovnim kritičarima - dok je još uvijek i njih bilo - nazivalo "novim realizmom" u najnovijem hrvatskom slikarstvu, uglavnom sve umjetnicima koji jedva da su bili navršili tridesetu. Tehnički izrazito superioran, odličan crtač i promatrač, Tadić se napajao iz dva vrela: brut arta iliti naivne i autsajderske umjetnosti, te američkog i europskog underground stripa. Podrazumijevalo je to neku u nas rijetko viđenu samosvjest. Akademski obrazovan i obučen, primio je k sebi stil i način umjetnika bez obrazovanja, samouka koji su sami iznalazili i nanovo otkrivali vještine crtanja, slikanja ili općenito
likovnog izražavanja. Od underground stripa preuzimao je živu naraciju i grotesku, ekspresionistička iskrivljenja, neobične životne situacije.
Nakon čudesnih "Biciklističkih dnevnika" iz 2015, na kojima je demonstrirao gotovo direrovsku preciznost zapažanja i bilježenja, i "Motiva iz okolice", kada je u duhu Krste Hegedušića i njegova nauka crtao i slikao svijet zagrebačke periferije i okolnih sela i naselja, na izložbi "Hrvatske planine" izložio je nešto što se radikalno razlikovalo, premda je proizlazilo iz istoga stilskog konstrukta: pet velikih ulja i pet malih slika na staklu. Glavni protagonisti više nisu bili ljudi, niti su tematizirani njihovi međuodnosi i osjećaji, nego su lica slika bile planine. Slikao ih je izvan realističnog ključa, ne onako kako izgledaju na razglednicama ili kakvim se čine ljudskom oku dok ih gleda, nego ih je slikao onakvim kakve ih zamišlja. Kao da ih dočarava i izmaštava u njihovoj mitskoj veličini. Onako kako bi ih slikao svaki ozbiljan naivac, proistekao iz samog srca i suštine brut arta, slikao ih je onako kako bi, recmo, hrvatske planine po sjećanju naslikao neki naš kriminalac, zatočen na dugogodišnjoj robiji u švedskom zatvoru. To su planine iz mitske svijesti i iz nekih ranijih vremena, kada nisu bile premrežene planinarskim stazama, pastirskim putevima, turskim drumovima i socijalističkim cestama, niti su bile isprobijane ultramodernim tunelima četverotračnih autocesta. Planine prije Montgolfierevih balona na vrući zrak, prije helikoptera i mlažnjaka, koji će ih učas preletjeti. Planine iz onog doba u kojem ljudi s južne strane planine nisu znali što se zbiva s njezine sjeverne strane, kao što oni sa sjeverne strane nisu znali čega ima na jugu. Planine iz doba u kojem bi čovjeku prošao život u zamišljanju onog što se nalazi s druge strane planine, iz doba bez struje i slova, kada bi u zamaštavanjima o planini protjecali životi cijelih generacija, pa bi se iz pitanja o tome što je s druge strane planine rađali i veliki epski ciklusi narodne poezije, i čitavi religijski sistemi, koji će preživjeti sve do vremena međuplanetarnih raketa i umjetne inteligencije. Pritom, podno mitskih Tadićevih "Hrvatskih planina" vide se tekovine suvremenosti, automobili, telegrafski stupovi, smeće civilizacije u nestajanju, sve ono čega jednako nema na eteričnim Cézanneovim prikazima planine Sainte-Victoire, kao ni na planinskim slikama Gabrijela Jurkića. To susretanje mita i stvarnosti, epa i smeća uzbudljiv je paradoks, kakvog nije bilo na ranijim Tadićevim slikama, a kakvog, čini mi se, neće biti ni poslije, nakon što slikar osvoji New York i nakon što pomalo i New York osvoji njega.
Slikanje na poleđini stakla omiljena je tehnika hrvatskih naivaca, impresioniranih tom šarenom glatkoćom koja je iz stakla izranjala. Velebit, stjenovit i strm, i tunel prema kojemu teku dvije pruge autoputa, a po njima sitni šareni automobili. Za tim mitskim stijenjem plamti nebo, u ružičastim, i žuto-grimiznim bojama prijetećeg sumraka. I premda će automobili tunelom protutnjati u samo nekoliko minuta, to nebo je iz vremena kada se nije znalo što je s druge strane planine.
Sliku "Sveti Rok" Stipana Tadića, to malo, za mene dragocjeno stakalce, objesio sam u dnevnoj sobi u našem novozagrebačkom stanu, iznad velikog televizijskog ekrana, između dva mala ulje Gabrijela Jurkića. Tu je, godine 2019. našla svoje mjesto i svoj savršen kontekst u mojoj svakodnevici. Sjedio sam u svojoj fotelji za pisanje - imitacija čuvene Eams Lounge Chair - i s nogama na njezinom tabureu gledao nogomet na televiziji, čitao, pisao… Tu sam, s pogledom na "Sveti Rok" između dva Jurkića, napisao kratki, postapokaliptični zagrebački roman "Herkul", dovršio desetak godina stari rukopis romana "Vjetrogonja Babukić i njegovo doba", napisao većinu priča "Trojice za Kartal". S tog sam mjesta zamišljao buduće priče i romane, od kojih sam zatim odustajao, ili ih započinjao. Tu sam pisao posljednje Subotnje matineje i Sumnjiva lica, kolumnističke nizove zamišljene i započete u vrijeme Nine Pavića. Tu ću, napokon, s pogledom na tri planinske sličice iznad crnog, ugašenog ekrana, shvatiti da je vrijeme da napustim Jutarnji list. Tu smo, zatvoreni u stanu, provodili vrijeme prvoga pandemijskog zatvaranja i zaključavanja grada, i tu ćemo provoditi značajan dio vremena tokom kampanje covida 19.
Ali zanimljivije je ovo: u tom su nas stanu zadesila oba potresa iz 2020. Prvi, zagrebački, koji se zbio u 6 sati i 24 minute, u nedjelju 22. ožujka, istresao nas je ranim jutrom iz postelja. Prvo u što gledam velika je, po mjeri načinjena polica za tri reda knjiga, što se nasuprot našem krevetu pruža duž zida u spavaćoj sobi, od vrata sve do prozora. Upravo probuđen čekam da trešnja prođe, kao da sam uvjeren da bi moja ukočenost mogla zaustaviti podrhtavanje tla. Slušam taj zvuk, škripu armiranobetonske konstrukcije, koja se ljulja kao da je od gume. Zatim ustajemo, u dnevnoj me sobi dočekuju urušene piramide knjiga, koje okružuju fotelju. Odmah ih pokušavam nazad slagati, nepodnošljiva mi je rugobnost nastalog nereda, jer me podsjeća na rat i na viziju napuštenog doma, ali potres onda ponovo zatrese. Nemamo gdje poći, ovdje smo najsigurniji, pogledima razmijenjujemo strahove, Ana je, kao i uvijek, puna inicijative da se nešto poduzme. Ja sam za čekanje. Kroz prozor vidim da propadiva snijeg. I vidim ljude koji se okupljaju ispred
zgrada. Žene u šlafrucima, muškarci kojima ispod nabrzinu navučenih hlača izviruju piđame. U skupinicama se kreću tamo i onamu. Trenuci su u kojima se ljudi počinju jatiti kao ptice, ili kao ustreptali bivoli okupljaju se u krda, pa se kreću s jedne na drugu stranu. Sat kasnije, već su u dugim redovima ispred benzinskih stanica. U torbe su natrpali sve ono što im je bilo pri ruci, i spremaju se na bijeg prema moru. Zdravstveni stožer, u kojemu su uniformirani ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, obljubljeni ministar zdravstva i budući mafijaški podložnik Vili Beroš, te još neki ljudi čija imena mogu biti zaboravljena, jer nisu stasali u autentične romaneskne likove, nekoliko je dana ranije donio propis prema kojem su granice županija postale čvrste kao granice među državama, tako da nitko bez specijalne dozvole ne može nigdje otputovati. Dijelom, i to je razlog zašto tisuće Zagrepčana koristi jutarnju postpotresnu psihozu i bježi prema moru. Nitko ih na njihovom putu ne zadržava - ministri Božinović i Beroš o tome daju posebno priopćenje - a dio tih ljudi, uglavnom nastanjenih po donjogradskim austrougarskim zgradama i palačama, za sobom su ostavili domove u ruševinama. Zagrebački potres podijelio je grad, kao nijedan raniji događaj, na stari i novi Zagreb. Stari, za koji bi se nekad ranije znalo reći i pravi Zagreb urušio se gotovo sasvim u se. Sagrađen prije svih protupotresnih pravila i pravilnika, i stotinjak godina opterećivan neadekvatnim prostornim adaptacijama, u kojima su rušeni zidovi, a unutarnje konstrukcije dodatno su opterećivane teškim betonskim dogradnjama, taj Zagreb pretvorio se u ljusku praznih fasada, iza čijih se mutnih i prašnjavih prozora godinama kasnije viju dronjci mrtvih zavjesa i raskošni gaudijevski velovi puste paučine. Istodobno, novi dio grada, onaj koji je načinjen od armiranog betona, a pogotovu zgrade koje su podizane prema pravilima ustanovljenim nakon potresa u Skopju 1963, potresom je ostao nedodatknut.
