U pravilu se uvijek ponavlja isto: što ne možemo ili ne želimo zamisliti, u arheologiji ćemo teško naći. Nalaze ćemo interpretirati u skladu s onim što nam se čini mogućim, sve dok moderne tehnologije ili metode na svjetlo dana ne iznesu nešto drugo. - Stvari. Povijest žena u 100 predmeta, Annabelle Hirsch

U uvodnom citatu riječ je o grobu - izrazito bogatom posljednjem počivalištu - vikinškog ratnika na otoku Bjorko nedaleko od Stockholma. Ne samo da je u njemu bila cjelokupna ratna oprema, već su pokopana i dva konja - pastuh i kobila - od kojih je jedan imao i sedlo. Uz sve to, nađene su kuglice od rogova soba koje su služile za igru Hnefatafl, čija se pravila više-manje ne znaju, ali bila je to neka strateška igra rata na ploči. Grob je otkriven krajem 19. stoljeća i svi su zaključili da je riječ o nekom velikom, važnom i bogatom vikinškom ratniku.

Jedini problem je bio što će stoljeće i nešto kasnije moderne tehnologije i istraživanja potvrditi i dokazati da nije bila riječ o ratniku, već o ratnici. Ženi. Mašta 19. stoljeća, a budimo iskreni ni danas nije puno bolje, jednostavno nije mogla ni pojmiti pretpostavku da možda nije riječ o muškarcu, iako ni tad vikinške ratnice - odnosno nešto drugačiji i ravnopravniji status žena u vikinškom društvu, za razliku od onog u ostatku srednjovjekovne Europe - nisu bile nepoznate. A ipak je trebalo proći kojih stotinjak godina da bi okamenjene pretpostavke mašte bile opovrgnute znanstvenim činjenicama.

Priča, jedna od stotinjak koje Annabelle Hirsch iznosi, možda i nije najznačajnija, ali je, kao i sve druge o kojima piše, važna, prepuna sitnih i velikih povijesti i podataka, nesmiljene, ali iznimno duhovite kritike s ponekim otrovnim žalcem, ali isto tako i ironijskim te sarkastičnim odmakom. A svaka je priča o raznim predmetima koji pričaju neispričanu povijest žena, ali ne samo žena, nego i naših zabluda i predrasuda, pa i neznanja, istovremeno duboko uranjanje u povijest, triler, sarkastični esej, groteska i rekonstrukcija vremena za koje se nije ni znalo da je ikad postojalo. Često i razbijanje mitova. By the way, kad smo već kod vikinga, oni, bilo muškarci ili žene, uopće nisu nosili kacige s rogovima, odnosno njihove bojne kacige nisu imale rogove. Tu sliku, koja je gotovo pa uobičajena u svačijoj mašti kad zamišlja strašne ratnike sa sjevera, "inaugurirao je", kako usput kaže Annabelle Hirsch, Richard Wagner u svojim operama, a ja bih dodao da je tome možda i više pridonio genijalni strip Dicka Browna "Hogar Strašni".

Nadahnuto, duhovito, bolno, radosno, poučno, napeto, istovremeno ozbiljno poput smrti i lepršavo poput proljeća.

Veličanstvena knjiga koju bi svatko trebao pročitati (bez obzira na to kojega je spola ili je li mu to uopće važno). Sigurno je jedna od najduhovitijih i najnapetijih povijesnih knjiga koje sam ikad pročitao. Da, neke su priče bolje od drugih, ali to više ovisi o ukusu i predznanju onoga ili one koja čita nego o samoj priči i predmetu koji obrađuje. Neke su priče nepoznati, ali važni detalji i kontekst predmeta koje znamo, koji su, da tako kažem, opće poznati, dok o drugima ne znamo ništa. Ali svaka je ispričana s mnogo detalja, jasno stavljena u mitologiju vremena koje je nestalo i mitologiju vremena koje je teklo do danas. Već i sama, meni tako draga, neispričana povijest života koju je prekrila velika povijest vladara, ratova, katastrofa ili, ako želimo gledati optimističnije, povijest izuma, umjetnosti i graditeljstva, meni je osobno, a vjerujem i vama, iznimno draga. Jer ona je ono što je činilo život i što ga čini sad, samo je to obično zabilježeno u književnosti. Annabelle Hirsch s lakoćom piše o običnim stvarima, razbija mitove drugim mitovima, u rečenici, dvije govori o desetljeću, epohi, cijelom društvu bolje i jasnije nego debele knjižurine sa svim bitkama, sudskim presudama i velikim vladarima. Ponekog muškarca će možda odbiti naslov, ali, vjerujte mi, iako se knjiga uvelike bavi i mizoginijom i muškom poviješću, nijednog, pa ni najzadrtijeg macho tipa neće ostaviti ravnodušnim.

Knjiga se, naravno, može čitati po redu od početka civilizacije, a po Annabelle, koja citira američku antropologinju Margaret Mead, to je kojih 30.000 prije nove ere, otkad datira pronađena zarasla bedrena kost. Civilizacija počinje kad je netko od dvonogih stvorenja koja su lutala zemljom, naših dalekih predaka, imao dovoljno vremena i ljubavi da njeguje onoga tko je slomio nogu. Iako za to nema dokaza, vjerojatno je to bila žena ili žene. Ali knjigu svatko može čitati i kako mu sine, mimo reda, koji je uglavnom linearni i kronološki, i zapiknuti se u onu priču koja mu se čini zanimljiva ili zabavna. A ono što je velika radost ove knjige jest da je svaka priča, svaki predmet, ma kako ozbiljan i važan bio, ustvari vrlo, vrlo zabavno napisan. Čak i uzgred spomenuti detalji poput "pojasa nevinosti", tek spomenutog u priči o nekom drugom predmetu, koji nam je ostao kao jedna od čestih slika srednjega vijeka, a koji ustvari gotovo da nije ni postojao osim u mašti. Odnosno, postojao je, izumljen je u Padovi u 14. stoljeću, gdje se možda koju godinu i upotrebljavao, ali nipošto nije bio predmet opće uporabe da zasluži kao pojam preživjeti stoljeća. A, eto, nepostojeće je preživjelo, barem u mašti, a mnoge postojeće stvari - o kojima Annabelle piše - nestale su ili su pogrešno tumačene. Poput štula na kojima su hodale ugledne žene u Veneciji kako bi se istakle na Trgu svetog Marka, preteče današnjih visokih peta. A štule su uskoro počele nositi i kurtizane, čiji ugled, barem u Veneciji, nije bio ništa manji.

Ne želim kvariti užitak čitanja otkrivajući sitne i manje sitne detalje, ali želim reći da uzmete tu knjigu u ruke. Vraćat će joj se svako malo. S radošću.