Stanley i Stephen bili su u ratu. To je stvarno zanimljiv komad povijesti, jer čak i kada su mu djela adaptirali jadno i kilavo, Stephen King je nalazio razumijevanja za druge redatelje - bilo da je kriv mali budžet ili pametovanje “odijela” cijepljenih od kreative; možda se nisu baš snašli u kompleksnosti priče, teško ju je bilo prenijeti na veliko platno… Našao bi razloge da onda kada je bio načelno nezadovoljan, ipak ne ode u rat. Ali Kubricku nikada nije oprostio. Nakon premijere, nije bio jedini. Kubrickovo “Isijavanje” (1980) su redom popljuvali, ali danas ga smatraju jednim od najboljih horora svih vremena. King ipak nije promijenio mišljenje. Možda Kubricku nikada nije oprostio to što je napravio tako dobar film da je postao daleko poznatiji od knjige? Ali nije, naravno, nimalo čudno to da film bude gledaniji nego što je knjiga čitana. Uvijek je bilo i bit će lakše odsjediti dva sata u kinu ili uz TV nego tjedan dana zuriti u slova lektire. Ali Stephen King je kao jedan od “najekraniziranijih” autora ikada, odavno stekao dovoljno veliki imunitet na tuđe budalaštine. No kod Kubricka mu neizlječivo smeta to što je njegovu duboko osobnu priču o borbi pojedinca protiv alkohola, a za spas braka, pretvorio u manični vrtuljak s radikalno izmijenjenim karakteristikama likova, plus manje ljudskosti i humora, a više mraka i cinizma. Treći objavljeni roman tada mladog autora horora izašao je 1974. i do danas se prodao u više od 350 milijuna primjeraka, ali što god da autor učinio, ostaje činjenica da je Jack Nicholson sa sjekirom u ruci prva asocijacija na “Isijavanje”. “Heeeere’s Johnny!” njegova je improvizacija - ali Kingu nije bilo do improvizacija. Toliko je želio zasjeniti Kubrickovu adaptaciju da je 1997. osobno napisao scenarij za mediokritetsku TV seriju, a onda se 2013. vratio na “mjesto zločina” pa objavio nastavak “Isijavanja”, knjigu “Doktor Sleep”, jezikom pajtonovaca nešto uistinu completely different. 

Ako je “Isijavanje” bila priča o raspadu nuklearne obitelji kroz stravu i užas klaustrofobične izolacije hotela Overlook, “Doktor Sleep” ne može biti dalje od podloge i duha prve knjige - nastavak je zapravo neka vrsta Kingovih “X-Mena”: “isijavača”, tih neobičnih “mutanata” sa sposobnostima telepatije, čitanja misli i predviđanja budućnosti, ima koliko hoćeš po čitavoj Americi, a terorizira ih zli kult Vjerni čvor, čiji se članovi ponašaju kao tipični žanrovski “cool vampiri”. S tom razlikom da za dugovječni život ne koriste krv, već “shine”, paru koju sišu iz usta parapsihološki nadarene djece. Naravno, tek nakon što ih žrtvuju u mukama, strahu i boli - nije adrenokrom QAnona, ali jest očita referencija na sotonističke rituale iz urbane mitologije, koliko i posveta naslijeđu Brama Stokera. 
Roman “Doktor Sleep” objavljen je čak četiri desetljeća nakon romana “Isijavanje”, a filmska je adaptacija stigla 2019., u režiji Mikea Flanagana. Dva i pol sata potrošeno je da bismo na kraju rekli: koliko je samo knjiga - iako znamo da se različiti mediji kvalitativno ne bi trebali komparirati - bolja! Flanagan se odlučio na bizarni kompromis, filmsku adaptaciju knjige koja će se ipak oslanjati na fragmente Kubrickova filma, dakle izmijenjenu fabulu - zanimljivo, Kingu se Flanaganov film svidio i nije imao ništa protiv da se njegov roman spoji s Kubrickovom verzijom. Pa ako ste gledali ekranizaciju, svejedno se isplati pročitati ukoričene riječi, koje su duhom, a i dijelovima radnje, drugačije koliko je roman “Doktor Sleep” drugačiji od romana “Isijavanje”. Krovna tema je i dalje ista - mali Danny odrasta i bori se s istim zlom kao i njegov otac: viskijem. “Doktor Sleep” vodi nas dijelom kroz odrastanje klinca koji je naučio, poput Ghostbustera, kako u mentalne kutije pakirati nezvane, dosadne duhove iz hotela Overlook.

Simpatični dječak koji se predugo natezao s trulom utvarom iz sobe 217 postao je odrasli nasilni cuger, koji bijegom u novi grad pokušava zbrisati od svojih demona. Skinuo se s flaše, a svoje parapsihološke sposobnosti počeo koristiti kao Doktor Sleep, čovjek koji sa svojom mačkom obilazi stare, umiruće ljude u krevetima, olakšavajući im odlazak “na drugu stranu”. U međuvremenu telepatski se povezuje s djevojčicom Abrom, koja je još kao petomjesečna beba predvidjela terorističke napade na WTC 11. rujna 2001. Danny i Abra postaju međugeneracijski borbeni duo; zarate s kultom Vjerni čvor, skupinom modernih nomada-duhovnih vampira. Oni putuju u karavani kampera i kombija, šefica im nosi cilindar, a svi zajedno “isijavačima” poput Dannyja smrde po izgorenim gumama. Abra, Danny i Vjerni čvor kreću u rat do istrebljenja, a on se vodi u fizičkoj stvarnosti, snovima, umu i astralnim projekcijama, na svim platformama i svim sredstvima. 
Na površini, ovako na razini sinopsisa, imamo nešto što zvuči kao “Sumrak saga 6”, ali King od premise koja jest daleko više “pop” od “Isijavanja” uspijeva biti King: napisati ludu vožnju koja je razigrana, ali i groteskna, standardno uznemirujuća na najbolji mogući način. 

Ljudskost i duhovitost pršte: Danny postaje Dan, izgubljeni odrasli muškarac koji se iz stranice u stranicu bori sa zovom boce, svako malo dolazeći do samog ruba grlića, kao samoubojica koji hoda po rubu zgrade. Alkohol mu je godinama pomagao pritajiti isijavanje, tu nezgodnu sposobnost da neželjeno saznaje i vidi sve o živima i neživima, a posebno rojeve crnih muha oko glava onih kojima smrt kuca u bliskoj budućnosti. Unutarnje psihičke borbe uronjene su u žanr sa savršenim balansom, nimalo ne usporavajući radnju. 

Štoviše, taj omjer “dubokog” i “blesavog”, prevučen preko tipkovnice prekaljenog veterana, čine roman “Doktor Sleep” bogatim, slojevitim i izuzetno napisanim putovanjem kroz alkoholizam, pedofiliju, žrtvovanje djece i duboke traume, s iskupljenjem kroz žrtvovanje za druge. Sve to s dovoljno humora, zahvaljujući kojem je “Doktor Sleep” prvenstveno iznimno zabavan roman velike samostalne vrijednosti, neovisne o mitološkom statusu franšize.