Samizdat? Index librorum prohibitorum? Čitanje između redaka? Zabranjeni pisci? Današnja mladež, naraštaj rođen nakon pada Berlinskog zida, uopće ne poznaje ove riječi i sintagme i ne razumije njihovo značenje. U socijalizmu – realnom, pa i samoupravnom – one su, bar neke od njih, bile dio opće kulture. “Samizdat” je knjiga čije je tiskanje nemoguće ili su je vlasti zabranile, pa ju je autor izdao ilegalno, u vlastitoj nakladi, katkad samo u jednom primjerku. Takav je slučaj s remek-djelom, jednim od vrhova svjetske humorističke književnosti, romanom “Moskva - Petuški” Venedikta Jerofejeva. “Index prohibitorum”, popis zabranjenih knjiga, lansiran je u crkvenom kontekstu, ali su ga komunisti – vjernici bez zaprirodnog boga – preuzeli kao koristan alat za zauzdavanje masa. “Čitanje između redaka” bila je okultna vještina iskusnih pratitelja politike, koji su obraćali pažnju na sve što je napisano, kako je napisano, i još više, na ono što nije, pa su onda tumačili rebuse vladajuće politike. Mnogi su pisci u socijalizmima bili zabranjeni - Đilas, Havel, Kundera, Pasternak, Czeslaw Miłosz…

Baš je Miłosz, u vezi s cenzurom, napisao zanimljivu rečenicu: “Samo glupa buržoazija vjeruje da iz nijansi misli ništa ne proizlazi”. Htio je reći – čitamo između redaka – kako komunisti, sa svojim kompulzivnim obraćanjem pažnje na svaku misao, svaku rečenicu, izrečenu i neizrečenu, sa svojom cenzurom i nasiljem, političkoj vlasti prilaze ozbiljnije od razularenog, frivolnog, hedonističkog Zapada.

Miłoszeva je rečenica duhovita, lako se pamti, aforistična je - ali nije baš točna. “Glupa buržoazija” je itekako vodila računa o nijansama misli, ne samo onima sa svoje strane Željezne zavjese nego – još i više – o onima s neprijateljske, ili rivalske, sovjetske strane. I te su nijanse nastojali prilagoditi svojim ciljevima, o čemu dobro govori knjiga o “najtajnijoj operaciji CIA-e za koju niste nikada čuli”.

CIA je s ideološki subverzivnim potkopavanjem Istočnog bloka počela 1951. godine, slanjem balona iznad Češke. Baloni su nosili letke s porukom nade i ohrabrenja. Pisalo je: “NARODU ČEHOSLOVAČKE NOVI VJETAR PUŠE NOVA NADA SE BUDI - Prijatelji slobode iz drugih zemalja pronašli su novi način da vas dosegnu. Oni znaju da i vi želite slobodu”. Psihološka operacija CIA-e nazvana je “Winds of Freedom” (Vjetrovi slobode). Vjetrovi su doveli balone baš tamo gdje je trebalo, na granicu Njemačke i Čehoslovačke, teret – koji je vozilo čak 11 kamiona - je iskrcan, ali operacija se pokazala kao mrtvorođenče. Na Čehe leci nisu djelovali.

No CIA je iz pogrešaka učila. S vremenom su shvatili da građani s one strane “zavjese” žive u orvelijanskom svijetu, u kojem je laž istina a istina laž, no monumentalna se laž ne može savladati lecima, čak ni ako njima natovariš 11 kamiona. Bilo je potrebno drugo, jače, korozivnije oružje. A to su bile zabranjene knjige. Britanski novinar Charlie English, koji je u knjizi “The CIA Book Club: The Secret Mission to Win the Cold War With Forbidden Literature” opisao akciju CIA-e, konstatirao je kako je srednja i istočna Europa bila gladna literature. Krajem 1950-ih jedan čovjek u centrali u Langleyu, rumunjski emigrant George Minden, shvatio je da bi program krijumčarenja knjiga mogao odraditi velik posao. Postao je šef CIA-ina programa za knjige. “Tijekom sljedećih desetljeća taj ‘Marshallov plan za um’ prokrijumčario je gotovo 10 milijuna primjeraka knjiga, kao i tiskarske strojeve i materijale, u Istočni blok, dovozeći zabranjena djela autora kao što su Miłosz, Brodsky, Solženjicin, Camus, Kurt Vonnegut, Hannah Arendt, Philip Roth i Václav Havel…”, piše English.

CIA je imala izvrstan ukus za umjetnost

Kolateralno, CIA je pomogla i stvari kojih se čovjek nikad ne bi dosjetio – primjerice, lagano su, pozadinski, forsirali apstraktni ekspresionizam, koji su komunisti mrzili. Zašto? Zato što je bio izraz individualne slobode, dakle političkog i svjetonazorskog liberalizma, koji su komunisti opisivali pridjevom “truli”. “CIA, osim što je destabilizirala demokracije i podupirala imperijaliste, uvijek je imala izvrstan ukus za umjetnost – podržavala je apstraktni ekspresionizam, Paris Review i brojne poslijeratne umjetnike u zemlji i inozemstvu, često bez znanja samih umjetnika. CIA je željela promovirati umjetnost koja zagovara slobodu i individualizam kako bi se borila protiv komunizma, osvajala srca i umove te suprotstavila sovjetskoj tezi da je SAD kulturno ‘pusto kapitalističko bespuće’. Umjetnost podržana od CIA-e trebala je pokazati da su Sjedinjene Države zapravo kulturno bogat kapitalistički svijet”, piše English.

Taj bivši urednik Guardiana, razgovarao je s mnogim preživjelim članovima poljskog pokreta otpora da bi ispričao priču o tome kako su CIA-ine knjige – i tiskarski strojevi – opskrbljivali razvijeno podzemlje novinara, tiskara, urednika, krijumčara i pisaca. Bilo koja od ovih “sekcija” podrazumijevala je, u slučaju otkrivanja aktera, zatvor. English je u knjizi opisao sudbinu legalnoga glasila Mazovia Weeklyja, koje je 1982. pokrenula Ženska operativna grupa, skupina iskusnih disidentskih novinarki na čelu s Helenom Łuczywo. Zahvaljujući kvaliteti pisanja, produkcije i uređivanja, Mazovia Weekly postao je najvažnije poljsko ilegalno glasilo 1980-ih dosežući i nakladu od astronomskih 80.000 primjeraka – što je, čak uz CIA-ine fondove, bio zapanjujući broj s obzirom na to da su izvještavanje, uređivanje, tiskanje i distribucija morali biti obavljani u tajnosti. “Uredništvo se nije otkrilo više od šest godina, djelomično jer tajna policija nije vjerovala da žene mogu voditi tako uspješnu operaciju”, piše English. U kolovozu 1988. došlo je do vala štrajkova. CIA je smatrala da bi to mogla biti najveća kriza za poljsku vladu od uvođenja izvanrednog stanja 1981.

Uskoro je Solidarnost postala glas poljskog naroda, a Lech Walesa njegov heroj. Bez Mazovia Weeklyja stvar bi išla mnogo sporije, iako bi išla. Sljedeće godine organizirali su “okrugle stolove” između vlade i Solidarnosti, koji su omogućili izbore. Solidarnosti je dopušteno da ima novine - koje su joj trebale za mobilizaciju birača za prve izbore za samo dva mjeseca – i urednici Mazovia Weeklyja ugasili su list, pridruživši se oslobođenom vođi otpora Adamu Michniku i njegovoj slavnoj Gazeti Wyborczi. Uz podršku urednika New York Review of Books, u dva mjeseca Gazeta je dosegnula dnevnu nakladu od 450.000 primjeraka i pomogla Solidarnosti na putu do pobjede na izborima 1989. – prvim u Istočnom bloku koje komunisti nisu dobili…

CIA je pomagala i naše disidente - nezgodno je jedino bilo da je omiljeni američki jugoslavenski disident bio Tito, koji je rovario protiv Moskve, pa ga je Washington štitio rukama i nogama. Pomalo su, nasitno, ipak pomagali disidentova disidenta, Milovana Đilasa, jer pametne države nikad nemaju samo jednu politiku. CIA je, kako je otkrila dr. Mira Bogdanović, davala svesrdnu podršku – logističku, uredničku, nakladničku, pa i koautorsku – njegovoj najslavnijoj i najlošijoj knjizi, “Novoj klasi”. Na izvornom rukopisu “Nove klase” radili su, pisala je Mira Bogdanović, dokazujući da je “Nova klasa” ne samo tiskana u režiji CIA-e nego da je i “patvorena od strane stručnjaka iz CIA-e kako bi što bolje poslužila propagandnoj ulozi za koju je bila dizajnirana”.

Đilasova kritika komunističkog poretka, objavljena kod Fredericka Praegera, izdavača koji je imao izravne kontakte s CIA-om, što je naknadno i sam priznao, adaptirana je za zapadnog čitatelja. Iz prepiske izdavača i urednika američkog izdanja vidljivo je da je postojala suradnja u redigiranju originalnog teksta. “Komercijalna verzija ‘Nove klase’ vrvi podacima iz suvremenog američkog života za koje je teško vjerovati da su bili poznati njezinom nominalnom autoru”, rekla je Bogdanović u intervjuu za Novost.

“A činjenica da je u organizacijama koje su bile angažirane oko ‘Nove klase’ bilo toliko bivših trockista, a imajući na umu i nosivu ideju knjige, jasno upućuje na visoku vjerojatnost da su baš oni Đilasov rukopis propustili kroz šake.”

“Nova klasa je jako redigirana i retorika je prilagođena Zapadu. Đilas je dobar u epskoj tradiciji kad piše memoare, ukoliko se oni shvate kao jedan od manje pouzdanih historijskih izvora, ali nije bio u stanju da napravi suvislu sociološku analizu. Inače, prebjezi na Zapad, naročito oni političke ili kulturne provenijencije, bili su, ukoliko su bili procijenjeni kao vrijedni truda, primani od odgovarajućih obavještajnih službi u unaprijed aranžiranim ambijentima. Đilas je bio prije žrtva antikomunističkih hladnoratovskih makinacija, igračka i instrument u rukama CIA-e, nego što drugo…”

CIA je pomogla i Borisu Pasternaku. Najprije su njeni agenti prokrijumčarili rukopis iz Rusije (s ljubavlju) u Italiju, a onda se pobrinuli i da dobije Nobela – kako bi potkopali sovjetski monolit. CIA-ino odjeljenje za psihološke operacije odlučilo je iskoristiti zabranjeni roman kako bi oslabili legitimitet sovjetskoga kulturnog sistema. “Trebamo potaknuti sovjetske građane da se zapitaju što to nije u redu s njihovom vladom ako zabranjuju takve knjige”, piše u deklasificiranim dokumentima Agencije. Nakon dobave rukopisa našli su izdavača (objavili su roman s hrpom pogrešaka u prijevodu), a onda ga podržali i u nominaciji i izglasavanju nagrade. U biografiji Daga Hammarskjölda, utjecajnog člana Nobelova Komiteta, piše sljedeće: “Što je to kod Dr. Živaga toliko impresioniralo Hammarskjölda, nikad nije postalo jasno. Književna vrijednost i knjige i njezinih pjesama je diskutabilna, a malo je onih koji su tvrdili da je to samo po sebi moglo biti razlogom za nagradu.” Hammarskjöld, kasniji glavni tajnik UN-a, poginuo je u avionskoj nesreći pa je i on posmrtno dobio Nobela.

Nikita Sergejevič Hruščov (točnije: njegov režim) 1958. godine spriječio je Pasternakovo preuzimanje nagrade. Poslije se Nikita Sergejevič pokajao. “Nismo čitali Živaga”, kazao je, “da smo ga pročitali, ne bismo ga zabranili”.

“Doktor Živago” u Rusiji je prvi put tiskan 1988., a film je prikazan godinu dana kasnije. Da jedna ne baš osobita knjiga nije zabranjena, nikad ne bi bio snimljen maestralan film, “Dr. Živago”, jedan od najuspješnijih filmskih hitova svih vremena. Eto, i od zabrana katkad ima neke koristi…