Evo knjige kojoj me privukla jedna riječ ili rečenica pri nasumničnom otvaranju u knjižari Ljevak. Biva takvih otkad se čita. Neke od njih bi rastvorile važan čitateljski, književni, životni put. “Crveni križ” kratki je roman, ni dvjestotinjak stranica maloga formata, bjeloruskog pisca, koji piše na ruskom. Rođen u Minsku, nastanjen u Sankt Peterburgu, Saša Filipenko pripada cijeloj jednoj garnituri pisaca, intelektualaca, profesora, koji su svoje male i nesigurne jezike zamijenili velikim ruskim. Ništa ih drugo ne povezuje, osim, možda, te note kulturnog pesimizma, jer među njima je ljudi baš svih ideoloških, stilskih, političkih i nacionalnih opredjeljenja. “Crveni križ” paralelna je priča o dva života u jednoj zgradi. Mladi muškarac vraća se s djetetom u rodni Minsk. Preko puta njegova upravo kupljenog stana sama živi 91-godišnja žena, o kojoj odmah saznajemo da boluje od Alzheimerove bolesti. Uskoro će sve zaboraviti, ali ima potrebu da svoj život nekome ispriča. Čisto da 8 9 se ne baci. On baš i nije raspoložen da je sluša. Mnogo kasnije saznajemo da je ostao sam. Njegova samoća moguća je metafora njezine samoće, ali u drugom vremenu i iz prividno drukčijih razloga. “Crveni križ” priča je, ili dvo-priča, iz one velike epske ili epsko-lirske i pričalačke tradicije, koju mi izdaleka, od tamo sa slavenskog juga, počesto svodimo na veliku rusku književnost. A to ustvari nije samo ruska književnost, nego i nekoliko okolnih slavenskih, skupa s još jednom, onom obično integrirajućom židovskom književnosti.

Saša Filipenko (1984.) napisao je roman krajnje svedene fakture, jednostavan poput priča Antona Pavloviča Čehova, u kojem, kao u onom vječnom romančiću, koji je nekima od nas promijenio živote i pogled na književnost, “Moskva-Petuški” Venedikta Jerofejeva, pripovijedajući jedno pisac ispripovijeda drugo. U dvije sudbine s dva kraja velike epohe, Filipenko opriča epohu i problem koji s njom imaju oni koji su je nadživjeli. Tatjana Aleksejevna tipična je žrtva staljinske epohe. Preživjela iz gulaga, te čudne strašne riječi nastale od skraćenice “Glavnoje upravlenije ispraviteljno-trudovyh lagerej i kolonij” ili “Glavna uprava za popravno-radne logore i kolonije”, riječi koja često u govoru i u tekstu specificira koncentracijske logore staljinskoga tipa, Tatjana Aleksejevna ostala je bez muža, malene kćeri i života. Ostala je bez svakog razloga za život, osim onog da sazna kako su i gdje skončali njezini najbliži. Njezin je život potraga za grobovima, te na kraju pokušaj da se slučajnom susjedu preda sjećanje na vlastiti život, čas prije nego što će život biti zaboravljen. Pisac se dobro čuva poopćavanja njezine priče, čuva se sentimentalnosti, poetike i općih mjesta govorenja o staljinizmu. Ovo je samo jedan život, kao što su životi likova dokumentarne proze Svetlane Aleksijevič uvijek samo jedan, i jedan, i jedan život. Pritom, staljinska era u biti nikad nije ni završila, kao što se ni Sovjetski Savez faktično nije raspao, nego ljudima prolaze njihovi životi, a da su nedovršeni ostali svi povijesni procesi, koji su te živote usmjerili i odredili. U Minsku su, u Bjelorusiji velikoga gazde Lukašenka - koji se nekoliko puta spominje u aluzijama u knjizi - i Sovjetski Savez bi im trebao biti veliki imperij iz nedaleke prošlosti. Ali on to nije, nego svi oni zapravo i dalje žive u Sovjetskom Savezu. Ili zato što nisu pronašli svoje mrtve, ili zato što nisu posve sigurni da su mrtvi zbilja mrtvi, ili zato što žive pod vladarima koji na svaki način nastoje da taj strašni zaudarajući imperijalni leš održe na životu.

I sve je to prisutno i postoji u ovoj malenoj Filipenkovoj knjizi, koju je njezin prevoditelj Kristijan Poklečki s velikom pažnjom prevodio, nastojeći hrvatskim čitateljima pomoći da razumiju što više njezinih povijesnih i aktualnih referenci. Roman je izašao u Edicijama Božičević, koje su izgleda upravo u fazi nekakve programske i ideološke transformacije, u biblioteci Rabljeno doba, gdje je izašao i niz zanimljivih naslova iz književnosti zemalja koje su pripadale istočnom lageru. Prevoditelj dobro pogađa ton ovakve proze. Osluhnite, recimo, sam početak drugog poglavlja: “Aleksej Aleksejevič Beli bio je dobar čovjek i živio je u skladu s crkvenim naukom. Mamu Tatjane Aleksejevne upoznao je 1909. u Parizu, tijekom ‘Ruske sezone’. Njena majka Ljubov Nikolajevna Krasnova bila je balerina i umrla je pri porodu. Odgoj djevojčice preuzele su dvije žene: Francuskinja, koja ju je podučavala Riječi Božjoj, i Engleskinja, koja je pazila na djetetovo vladanje”. Deset godina zatim, Aleksej Aleksejevič Beli odluči vratiti se s obitelji u Rusiju. “Ušao je u sobu i radosno objavio: ‘Odlazimo! Ovdje u Londonu žive stari ljudi. Novi čovjek, kakav ja više ne mogu postati, ali ti bez sumnje hoćeš, mila moja, on živi u Rusiji’.” I to je, zapravo, sve. Savršena formula na malu ljudsku tragediju u velikoj svjetskoj povijesti. Zahvaljujući poznavanju stranih jezika, Tatjana će se već kao vrlo mlada cura zaposliti u Ministarstvu vanjskih poslova, što će je sasvim logično, poznajemo li logike staljinske ere, odvesti u gulag i u niz malih porodičnih smrti, usred velike sovjetske povijesti. Pola stoljeća kasnije ljudi će se prema toj okolnosti odnositi na različite načine. Dok je na Zapadu jednoglasna osuda Staljinova režima, u zemljama Staljinovih žrtvi, u svakoj od njih, kao i među žrtvama samim, postoje različita mišljenja. Kako žrtve 10 11 o svojem krvniku mogu imati različita mišljenja? Pomalo se i time u svojem romanu bavi Saša Filipenko. Mogu, i imaju! I to nije nova, a ni jednostavna stvar. Ne samo da se žrtve međusobno ne slažu oko onoga što im se dogodilo, nego što vrijeme više prolazi, od Staljinove smrti, a zatim i od kraja komunizma, kao da su njihova mišljenja međusobno sve udaljenija. I kao da među žrtvama i njihovim potomcima raste duboko i strašno, od svih razočaranja najgorče, gorko razočaranje u slobodu. Na jednome mjestu autor kaže: “Staljinova genijalnost proizlazila je iz toga što je milijune ljudi uspijevao uvjeriti u to da im je bližnji”. Koliko je točna i istinita ova rečenica znaju oni koji su pročitali barem dio od tisuća i desetinama tisuća stranica velike fikcionalne i nonfikcionalne, beletrističke i historiografske proze o godinama staljinizma.

Ali ako se malo udubimo u stvar, pa preko šire priče o komunističkim diktaturama stignemo i do nas i naših privatno-povijesnih iskustava, lako će nam se učiniti da je rodbinstvo, očinstvo i majčinstvo prirodno stanje života u jednopartijskoj diktaturi ljevice. Premda nije bio ni nalik Staljinu, Tito je, kao i Staljin, svim svojim podanicima bio najbliži rod. Tako su ga opjevavali i doživljavali, tako su se ponijeli i oko njegove smrti. Crni diktatori, pak, ikonične prispodobe krajnje desnice, Hitler, Mussolini, Franco, nisu bili očinske, nego božanske, pastirske i nadpastirske figure. Pomalo i od tuda erotska privlačnost kakvu je Crkva osjećala prema njima, nasuprot lijevim diktatorima, pa i demokratskim vladarima. Očevi su bezbožni, očevi nad sobom ne trpe Boga. “Crveni križ” lijepa je, pametna i dobra knjiga. Roman je imao uspjeha na Zapadu, jer je dovoljno jednostavan da ga mogu razumjeti, ali nasreću ne pogađa zapadnjačke stereotipe o sovjetskom i postsovjetskom kompleksu. Ovom njegovu čitatelju važan je i zbog one vazda čudne, pomalo i groteskne mogućnosti usporedbe. Svijet iz čijih iskustava, jezičnih, kulturnih, povijesnih i književnih, Filipenko piše, sličan je po svojim fatalnim geostrateškim rasporedima ovom našem svijetu, samo što je nezamislivo veći, moćniji, bogatiji u značenju i sadržaju. I svaka naša povijesna nesreća u tom je svijetu tisuću hiljada puta veća, šira, dublja. Ali svejedno, mogućnost usporedbe postoji. Ono što je u ovome malo gorko i malo tužno, za što Saša Filipenko ne snosi nikakvu odgovornost, jest da je i “Crveni križ” roman “bjeloruskog autora koji piše na ruskom”, a da nikad, niti na jedan naš jezik, nije preveden bjeloruski roman pisan na bjeloruskom. Nije to pitanje jezika i jezičnog nacionalizma, nego iskustva jednog vremena, zajednice i njezine kulture. Bjelorusija nam je blizu, Bjelorusija je lijepa, tragična i bogata zemlja - bogata povijesnim i aktualnim iskustvom i kulturom - i zašto je nama, koji smo joj jezično bliski, a ni povijesno joj nismo baš toliko daleki, Bjelorusija siva mrlja na književnoj mapi svijeta. Ili je zemlja iz koje se piše samo na ruskom. Rečenica nakon koje sam knjigu odnio na blagajnu glasi: “Idem u Kuropate”. Kuropati su šuma pokraj Minska, na pedesetak koraka od novijih dijelova grada, u kojoj je tridesetih godina 20. stoljeća NKVD likvidirao na desetke tisuća ljudi. Kuropati su najintenzivnije mjesto smrti na kojemu sam u životu bio.