Premda nije bio ni nalik, Tito je, kao i Staljin, svojim podanicima bio najbliži rod

Evo knjige kojoj me privukla jedna riječ ili rečenica pri nasumničnom otvaranju u knjižari Ljevak. Biva takvih otkad se čita. Neke od njih bi rastvorile važan čitateljski, književni, životni put. “Crveni križ” kratki je roman, ni dvjestotinjak stranica maloga formata, bjeloruskog pisca, koji piše na ruskom. Rođen u Minsku, nastanjen u Sankt Peterburgu, Saša Filipenko pripada cijeloj jednoj garnituri pisaca, intelektualaca, profesora, koji su svoje male i nesigurne jezike zamijenili velikim ruskim. Ništa ih drugo ne povezuje, osim, možda, te note kulturnog pesimizma, jer među njima je ljudi baš svih ideoloških, stilskih, političkih i nacionalnih opredjeljenja. “Crveni križ” paralelna je priča o dva života u jednoj zgradi. Mladi muškarac vraća se s djetetom u rodni Minsk. Preko puta njegova upravo kupljenog stana sama živi 91-godišnja žena, o kojoj odmah saznajemo da boluje od Alzheimerove bolesti. Uskoro će sve zaboraviti, ali ima potrebu da svoj život nekome ispriča. Čisto da 8 9 se ne baci. On baš i nije raspoložen da je sluša. Mnogo kasnije saznajemo da je ostao sam. Njegova samoća moguća je metafora njezine samoće, ali u drugom vremenu i iz prividno drukčijih razloga. “Crveni križ” priča je, ili dvo-priča, iz one velike epske ili epsko-lirske i pričalačke tradicije, koju mi izdaleka, od tamo sa slavenskog juga, počesto svodimo na veliku rusku književnost. A to ustvari nije samo ruska književnost, nego i nekoliko okolnih slavenskih, skupa s još jednom, onom obično integrirajućom židovskom književnosti.