Budući da nisam tako dobar poznavatelj putopisne literature da bih mogao iznositi upućene usporedbe, ostaje mi vjerovati na riječ Velimiru Viskoviću kad, ocjenjujući Krležin "Izlet u Rusiju" 1925., kaže da se radi o "zasigurno ponajboljoj putopisnoj knjizi u povijesti hrvatske književnosti". (Visković 2013:60) Dodao bih da je ta knjiga vjerojatno i jedna od najneobičnijih u kontekstu putopisne književnosti. Čitanjem tog putopisa ne doznajemo kad je točno i kojim putem autor putovao prema Moskvi. Desetljeća su prošla prije nego što su marni proučavatelji Krležina života i djela uspjeli rekonstruirati vrijeme i barem približnu rutu tog putovanja. O tome pak u kojem gradu ili na kojem mjestu na sjeveru Rusije je Krleža boravio kao očito nedobrodošli gost za stolom nekadašnje veleposjednice Ane Ignjatijevne Aleksejeve naši krležolozi nisu posebno raspravljali. Spremno su prihvatili Flakerovu napomenu da je gubernijski grad na dalekom sjeveru "gogoljevski neimenovan" iako u prvom izdanju te knjige, za koje upravo Flaker tvrdi da ga treba smatrati izvornim, jasno piše da je to Vologda. Prihvativši postavku o namjerno izostavljenom nazivu grada radi potpune literarizacije, radi postizanja fikcionalnosti teksta, krležolozi su, zapravo, izbjegli raspravljati o mogućim izvanliterarnim razlozima zbog kojih Krleža 1958. godine, kad je objavljena nova verzija knjige, nije htio da se objavi točno mjesto njegova boravka na (ne tako) dalekom sjeveru. Mnogo je truda uloženo kako bi se utvrdilo da se iz Rusije u Zagreb vratio u prvoj polovici svibnja 1925. godine (Kapetanić 1995:63-64), ali se ne zna pouzdano kojim putem. Kako je sam Krleža nekoliko puta dijelove te knjige objavljivao u različitim kombinacijama s člancima koji su nastajali neovisno o njegovu izletu, neobičnom Krležinom putovanju iz 1925. godine pridružila se neobična sudbina knjige u kojoj je to putovanje opisano.

Unatoč brojnim pokušajima da se rekonstruira taj istodobno i opširno i nedostatno opisani izlet, ostalo je još poprilično toga što bi tek trebalo utvrditi. Dosad nije razjašnjeno zašto je sovjetska ambasada u Berlinu Krleži odbila dati sovjetsku vizu u lipnju 1924. godine pa je bio prisiljen vratiti se u Zagreb. Govoreći Vasiliju Kaleziću o svojim pokušajima odlaska u SSSR Krleža je spomenuo da su neuspješni bili pokušaji da onamo dođe uz pomoć posrednika, u partijskom aranžmanu. Ne specificirajući o kome je točno riječ, Krleža je rekao da su to "oni namjerno radili, namjerno su ga tako ostavljali". (Kalezić 1990:349) Dovoljno jamstvo za dobivanje vize nije predstavljao čak ni poziv Josipa Čižinskog, poznatog pod partijskim imenom Milan Gorkić, od 12. travnja 1924. godine da Krleža doputuje u Moskvu kako bi za Međunarodnu organizaciju za pomoć revolucionarima pisao o bijelom teroru u Kraljevini SHS. (Očak 1982:136) Nepoznat netko spriječio je njegov odlazak u SSSR. Zbog toga je on odlučio "da putuje sam, 'na lični pasoš'". To bi se objašnjenje moglo protumačiti tako da se prilikom pokušaja odlaska u SSSR u ilegalnim partijskim aranžmanima Krleža koristio, ili trebao koristiti, lažnim dokumentima, a vizu je dobio onda kad je putovao sa svojom važećom legalnom putovnicom. Da rješenje te zagonetke ne bi bilo odviše jednostavno, Natalija Vagapova je ustvrdila da se Krleža, kao i njegov davni prethodnik Juraj Križanić koji je kao i on bio opsjednut Rusijom, u Moskvi koristio lažnim imenom. Ona kaže: "Silom okolnosti on se u Moskvi isto tako pojavio pod tuđim imenom, a zatim se otputio na ruski Sjever, istina, za razliku od Križanića, dobrovoljno, u svojstvu dopisnika europskih novina." (Vagapova 2019:231)

U svjetlu ove tvrdnje opravdano je zapitati se znači li ono što je Krleža rekao Kaleziću da je putovao sa svojom legalnom putovnicom ili se i tom prilikom koristio lažnom, samo ju je ovaj put nabavio mimo uobičajenih partijskih kanala? Svrha lažnog predstavljanja moglo je biti zametanje tragova boravka u SSSR-u s kojim Kraljevina SHS nije imala diplomatske odnose, a nesnošljivost dviju država bila je uzajamna. K tome, svaki kontakt sa sovjetskim vlastima mogao je biti osnova za sudski progon zbog sudjelovanja u radu tada zakonom zabranjene Komunističke partije Jugoslavije. No, Krleža nije krio da je bio u Rusiji. Epizode svog putovanja objavio je u različitim časopisima prije nego što ih je sabrao u knjizi 1926. godine. K tome, bio je poznati komunistički aktivist i propagandist pa činjenica da je posjetio SSSR ne bi predstavljala nikakvu neočekivanu dopunu njegovog policijskog dosjea. Ako se u SSSR-u doista koristio lažnim dokumentima, koja je mogla biti svrha tog lažnog predstavljanja? Gustav Barabaš, kod kojeg je stanovao u Moskvi, dobro ga je poznavao. Čak i da je htio sakriti svoj identitet od funkcionara KPJ koji su trajno boravili u Moskvi, to ne bi bilo moguće jer ih je poznavao iz vremena osnivanja KPJ i pokušaja organizacije boljševičke revolucije u Zagrebu 1919. godine. Možda je to, naprosto, bilo sovjetsko pravilo da svi drugovi moraju imati i alternativni identitet.

Ni Ivan Očak, koji je proučavao i sovjetsku i jugoslavensku arhivsku građu, ne iznosi kojim se imenom Krleža koristio na putu prema Moskvi. Đuka Cvijić, komunistički ilegalac koji je tada ordinirao u Beču, zatražio je od moskovske centrale pomoć za financiranje Krležina putovanja, ali ona nije bila odobrena. Zbog toga je Krleža putovao o vlastitom trošku. Očak citira Krležine riječi: "Nisam se nikom javio da ću doći. Možda su iz Beča, sigurno jesu, javili, jer sam na granici prolazio normalno, znali su." (Očak 1982:136) Je li putovanje o vlastitom trošku podrazumijevalo da se putuje pod vlastitim imenom? Na sjednici foruma Seljačke internacionale Krleža je nastupio pod pseudonimom Mirković. Istim je pseudonimom potpisivao članke koje je, prema njegovim riječima, objavila Izvjestija, ali Očak nije uspio pronaći te članke. Dopustio je mogućnost da se Krleža za te potrebe koristio drugim pseudonimom ili su članci objavljeni u nekom drugom glasilu. (139) Čini se, dakle, da je Krleža putovao pod svojim imenom, a u Moskvi se za javne istupe koristio pseudonimom Mirković. No, za razliku od svojeg davnog predšasnika Križanića, koji je predstavljajući se kao Jurij Biliš Srbin pokušavao obmanom svoje ruske domaćine uvjeriti da je netko tko nije, Krleža je došao pod svojim pravim imenom koje je u Moskvi bilo poznato, a pseudonim je prihvatio u dogovoru s drugovima među kojima je bio dobrodošao. Pseudonim je korišten da bi se zavarale vlasti europskih država ako bi njihovim policijama u ruke dopali podaci o referentima na kongresu Seljačke internacionale ili autorima članaka u sovjetskom tisku.

U poglavlju O putovanju uopće, koje nije uvršteno u izdanje Izleta u Rusiju iz 1958. godine, Krleža je kao motiv za odlazak na taj daleki put iznio ojađenost, zasićenost i zgađenost uvjetima života u provinciji. Gomilanje nezadovoljstva dovelo je do bljeska svijesti o besmislenosti takvog života pa je odluka o odlasku, ako bismo htjeli vjerovati onome što je Krleža napisao, donesena u hipu:

"Ovako stoje stvari: Svi mi živimo na jednoj provincijalnoj stanici austrijske južne željeznice i kolodvor naš je jednokatnica iz crvene cigle. Provincija! Crna, blatna, nesretna provincija! I sve što se zbiva poslednjih pedeset godina, to je to, da u ovim surovostima hodaju neki glupani i u njima brenča bolno nemoćni zvuk sordinantne žice, kako nema smisla ovako ranjen povlačiti se po blatnim gradskim periferijama, disati teško, živce zamatati u salo, osećati težnju za daljinama i leno glibiti sve dublje u mulj. Gledati kolodvorsku jednokatnicu iz crvene cigle, jablanove, pilane, kasarne, slušati harmoniku, osećati perspektive, a istodobno i to kako mi sa našim malograđanskim pseudointeligentnim nazovisposobnostima, što zevaju i zvone od praznine kao prazni sudovi, nikako ne ćemo moći da prebacimo mostove u Realno i Stvarno. Da pograbimo, da se dignemo, da učinimo nešto. Sve to prisluškivanje harmonike za staklenim vratima, to usideličko razmišljanje o mrtvim slepcima, o zaboravljenim devojkama, o razbitim mirozovima zgadilo mi se i ja sam pljunuo i otputovao sledećeg dana." (Krleža 1926:5; 2005:317)

U izvanliterarnoj stvarnosti Krleža se dugo pripremao za putovanje u Moskvu uporno nastojeći na odlasku i nakon što mu je to bilo onemogućeno. Prvi put je neuspješno pokušao otputovati u Rusiju još 1922. godine. Tada je bio jedan od najistaknutijih aktivista u skupljanju pomoći za gladne u Rusiji. Kad je pomoć napokon prikupljena, trebala je u organizaciji Crvenog križa biti dostavljena u Rusiju. Organizatori su odredili da u pratnji toga konvoja budu Krleža i Viktor Rupčić, ali im je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Kraljevine SHS odbio izdati vize pa, unatoč žestokom prosvjedu komunističkog i sindikalnog tiska, njih dvojica nisu krenula na put Dunavom, preko Crnog mora do Odese. Da je tada krenuo put Rusije, Krleža vjerojatno ne bi dospio do Moskve. Možda bi, susrevši se s političkom stvarnošću Ukrajine neposredno nakon građanskog rata, u težnjama Ukrajinaca za nacionalnom samostalnošću uočio sličnosti s položajem Hrvata u Kraljevini SHS. Bi li boljševičku Ukrajinu, uspostavljenu nakon sloma nacionalne republike, smatrao pravim i autentičnim načinom ostvarivanja proklamiranog prava naroda na samoopredjeljenje? Bi li ga činjenica da su boljševici preuzeli vlast u ime ideala budućeg besklasnog društva navela da, suprotno onome što je zastupao u partijskim raspravama o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, ondje proklamiranu diktaturu proletarijata prihvati kao pretpostavku za nacionalno oslobođenje Ukrajinaca? Kakav li bi tek bio razgovor o ukrajinskom nacionalnom pitanju s misterom Vu San Pejom, u kojem bi mu Krleža pokušao objasniti kako se dogodilo da su Nijemci, koji su 1917. godine omogućili dolazak na vlast boljševika u Sankt Peterburgu, već početkom 1918. aktivno pomagali Ukrajincima u istjerivanju boljševika s ukrajinskog teritorija? Kako li bi mu teško bilo objasniti da su Ukrajinu – koja je u siječnju 1919. nastala ujedinjenjem Ukrajinske Narodne Republike i Zapadne Ukrajinske Narodne Republike – istodobno napadali Poljaci kao i sve ruske vojske međusobno suprotstavljene tijekom građanskog rata u Rusiji? Jesu li boljševici, nakon što su 1921. pobijedili i ukinuli samoproglašenu ukrajinsku državu, onim Ukrajincima koji su potpali pod njihovu vlast donijeli slobodu ili ropstvo? To prvo putovanje nije se dogodilo pa smo ostali bez Krležinih odgovora na sva ta pitanja.

Pokušaj da stigne do Rusije radi pomoći gladnima nije uspio. U prvi mah činilo se da neće uspjeti ni njegov drugi pokušaj kojemu je svrha bila uvjeriti sebe i javnost Kraljevine SHS da u Rusiji više nema gladi. U ljeto 1924. godine, kad je dospio do Berlina, putovao je sa članovima delegacije KPJ koji su trebali sudjelovati u radu Petog kongresa Kominterne. Svi su bili ilegalci i putovali s krivotvorenim ispravama pa je postojala mogućnost da ih policija zaskoči i uhiti. Da povjerljivi partijski dokumenti ne bi pali policiji u ruke, Vladimir Ćopić je zamolio Krležu, koji je imao legalnu putovnicu, da te dokumente prenese preko granice Kraljevine SHS. Krleža je Ivanu Očaku ovako opisao izvedbu te povjerljive partijske misije:

"Da bih bio manje upadljiv policiji i pograničnim vlastima, kupio sam kartu prvog razreda u međunarodnom vagonu u kojem su se obično u to vrijeme vozili viši društveni slojevi. Tako sam legalno, u udobnom kupeu putovao do Beča. Moj kofer na granici nitko nije gledao, te sam sretno stigao u Beč i tamo dočekao našu delegaciju, pa smo zajedno krenuli do Berlina. Ali ne dalje. Tu mi je obećano, da ću i ja dobiti dokumente, vizu, za odlazak u Moskvu, ali da će trebati za to čekati neko vrijeme. Drugovi su otputovali odmah za Moskvu, a ja sam morao čekati te dokumente." (Očak 1982:131)

Nakon neuspješnog berlinskog pokušaja u lipnju 1924. pokušao je opet preko Beča gdje je u prosincu iste godine po drugi put uzaludno čekao vizu za SSSR. Dok je u hrvatskom tisku objavljivao pisma iz Beča opisujući tamne strane metropole propalog imperija, ondje se družio s partijskim drugovima i, kako to diskretno naznačuje Očak, "činio velike usluge Partiji". (133) Jedna od tih usluga bilo je pružanje utočišta partijskom ilegalcu Pavlu Bastajiću za kojim su tragale policije europskih zemalja. Ako je već tada, uz uređivanje lista La Federacion Balcanique, radio i posao profesionalnog ubojice po kojem je kasnije postao poznat, onda su policije imale ozbiljne razloge da ga traže, a Krleža je primajući ga u svoj stan preuzeo stvarni zakonski rizik. Neki od onih koji su pomnije proučavali tu epizodu nemaju dvojbi o tome zašto je Bastajiću tada bila potreba konspirativna pomoć.

"Kao profesionalni ubojica, pripadnik Obavještajnog odjela Kominterne, u Beču se nakon jedne egzekucije skrivao pred austrijskom policijom, a Krleža mu je u tome pomagao." (Ćosić u Brlek 2016:239)

Krležine bečke epizode nakon neuspješnog drugog pokušaja odlaska u Rusiju – a bilo ih je barem tri uključujući i onu posljednju i najpoznatiju iz prosinca 1924. – obuhvaćaju i tajnu diplomatsku misiju povezanu s grofom Lujom Vojnovićem. Vojnović je, želeći si priskrbiti položaj u diplomaciji Kraljevine SHS, 1923. godine objavio knjižicu Konkordat sa sv. Stolicom i naše nacionalno pitanje. Prepoznavši u Vojnoviću još jednog od konvertita koji su do samoga kraja služili Habsburgovcima pa se u novim okolnostima pokušavali predstaviti kao zaslužni jugoslavenski nacionalisti lojalni novoj vlasti i dinastiji, Krleža je u Književnoj republici otpočeo polemiku s Vojnovićem. U toj su polemici sudjelovali i poznati nekadašnji član Jugoslavenskog odbora, Hinko Hinković i urednik časopisa Nova Evropa, Milan Ćurčin. Sva trojica su Vojnovića optužili da je u vrijeme rata kao plaćeni špijun radio za Austriju. Postojale su indicije da je tako bilo, postojale su izjave svjedoka koji su o tome od nekoga nešto čuli, ali pouzdanih dokaza nije bilo. Ćurčin je u Rimu poduzeo potragu za dokumentima koji bi definitivno kompromitirali Vojnovića, ali ih nije našao. Barem jedan od Krležinih boravaka u Beču 1924. godine bio je isto tako povezan s aferom Vojnović.

Stjepan Ćosić je, proučavajući aferu Vojnović i nastojeći proniknuti u Krležine motive i interese, zaključio da je Krležino "zanimanje za Vojnovića bilo povezano, a možda i inicirano od strane sovjetske obavještajne službe." (235) Sovjeti su, naime, bili zainteresirani za sve što bi moglo kompromitirati Karađorđeviće kao žestoke protivnike Sovjetskog Saveza, koji su pružili utočište brojnoj ruskoj emigraciji krajnje neprijateljski raspoloženoj prema boljševicima. Trebalo je pokazati da su srpski vlastodršci, iza leđa saveznika iz Antante, za trajanja rata pokušavali preko Vojnovića sklopiti separatni mir s Austrijom. Dobivanje diplomatske službe u Kraljevini SHS trebalo je biti nagrada za onodobne ratne usluge. Tako se Krleža, uz posredovanje Pavla Bastajića, susreo sa sovjetskim ambasadorom u Beču Adolfom Joffeom. Raspravljali su o mogućim međunarodnim implikacijama te afere i odlučili poduzeti odgovarajuće korake. Prvi korak je bio Krležin susret sa senzacionalističkim istraživačkim novinarom Leopoldom Mandlom koji je, dakako, surađivao i sa sovjetskim obavještajcima. Mandl je Krležu povezao s generalom Maksimilijanom Rongeom koji je 1917. godine, u vrijeme razotkrivanja špijunske afere u kojoj je i Vojnović navodno imao neku ulogu, bio šef austrijske vojne kontraobavještajne službe. Ako itko, onda je on mogao potvrditi ili opovrgnuti sumnje u vezi s Vojnovićem. Znamo da se Krleža susreo s Rongeom, ali nije poznato što je od njega doznao o pitanju zbog kojega je htio razgovarati s njim.

Boravci u Beču i nastojanje da se dobije viza za SSSR bili su povezani s mnogim planiranim i neplaniranim peripetijama. Sve to možemo smatrati dijelom priprema za putovanje u Rusiju. Pripreme su, dakle, bile opsežne i sveobuhvatne. Zapravo, čini se da je Krleža, čineći velike usluge Partiji u Beču, pokušao zaslužiti dobivanje sovjetske vize. Nipošto se ne bi moglo reći da je odluka o odlasku donesena u afektu kako je to opisano u prvom poglavlju prvog izdanja "Izleta u Rusiju" 1926. godine, koje nije bilo uvršteno u prerađeno izdanje te knjige 1958.

To poglavlje o putovanjima u potpunosti se uklapa u impresionistički prosede u sklopu kojega je, primjerice, nastala pripovijetka "Vjetrovi nad provincijalnim gradom" koja je objavljena 1924. godine. Jedno "neizrecivo tužno i otrcano provincijalno nedjeljno poslijepodne" nagnalo je nervoznog gimnazijskog profesora matematike i fizike Rafaela Kukeca da svoj život prekrati pod kotačima parne lokomotive. Jesu li opisi provincijalnih predgrađa u poglavlju "O putovanju" uopće bili svojevrsna priprema, skice prizora uvrštenih u tu i druge pripovijetke koje je Krleža objavio sredinom dvadesetih godina? Sve su to bile varijacije iste teme, teme nepodnošljivo zagušljive provincije iz koje se mora pobjeći da bi čovjek mogao iz šire perspektive sagledati stvarne uzroke svjetskih problema. Rješavanjem tih problema u središtu njihova nastanka nestat će i njihove provincijalne manifestacije. Kukec se tik pred smrt u mašti uzdigao iznad slinavog, vlažnog i maglom zaogrnutog provincijskoga grada i "srkao vjetroviti eliksir i punio se njime kao svileni zrakoplov i letio sve više". U tom njegovom predsmrtnom avangardističkom uzašašću "zvijezde škripe pod nogama". Za razliku od Krležinog fiktivnog lika Rafaela Kukeca, Krležin putopisni subjekt ne želi uzlete samo u fantaziji. Njegova je ambicija da dograbi poluge moći, da postane dio stvarnosti stvarnije od one iz koje s gađenjem bježi i kojoj se obraća kao vjesnik drugdje već ostvarenih mogućnosti za koje se ovdje ni ne sluti da postoje.

NASTAVAK FELJTONA U NAREDNOM BROJU

Citirana literatura:

Brlek, Tomislav (ur.) (2016.), Povratak Miroslava Krleže, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža

Ćosić, Stjepan (2006.), Miroslav Krleža i Luju Vojnović: zaboravljeni slučajevi, u Brlek 2016

Flaker, Aleksandar (1993.), Izlet u Rusiju, u Krležijana I, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, str.380-381

Kalezić, Vasilije (1990.), Ljevica u sukobu sa Krležom, Beograd: KIZ Trag

Kapetanić, Davor (1995.), Stari i novi Krleža, Zagreb: Radovi Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža", knj. 4

Krleža, Miroslav (1926.), Izlet u Rusiju, Zagreb: Izdanje Narodne knjižnice

Krleža, Miroslav (2005.), Izlet u Rusiju 1925, Zagreb: Naklada Ljevak, Matica hrvatska, HAZU

Krleža, Miroslav (2005.), Pismo iz Koprivnice, Podravski zbornik, str.340-350

Očak, Ivan (1982.), Krleža-Partija, Zagreb: Spektar

Vagapova, Natalija (2019.), Miroslav Krleža o patere dominikance Yurae Križaniče, Inostranaya literatura, 10/2019

Visković, Velimir (2013.), Kulturni i politički kontekst Krležina putopisa Izlet u Rusiju