Prije svega, ne mogu opisati koliko sam sretan što su Poderana koljena u finalu nagrade Fric. Osim što mi se smiješi zaista pozamašna novčana nagrada, mislim da je važnije da roman komunicira, da se pojavljuje u novinama i zaintrigira čitatelje koje treba privući, kaže Dino Pešut, jedan od šest finalista Nagrade Fric.

Tjednik Express po drugi put dodjeljuje nagradu za najbolji roman, a sponzor Barcaffe pobjedniku daruje 75.000 kuna.

S višestruko nagrađivanim dramaturgom razgovarali smo o njegovom prvijencu 'Poderana koljena', koji je oduševio žiri Frica.

- Ja sam iz drame preko ovog romana ušao u književnost. I iako pišem sada već skoro 10 godina, trebao mi je roman da više ne osjećam sram i neku nedostojnost kada se nazovem piscem - započeo je Pešut naš razgovor.

'Poderana koljena', za razliku od većine romana, pripadnike LGBT zajednice prikazuje u drugačijem svijetlu. Kako ste došli na tu ideju?

Poderana koljena za mene su jedna istina, jedna priča o svijetu i trenutku koju sam pokušao ispričati preko Dane Draženovića u Berlinu. Roman je to koji se bavi svim onim temama koje mene preokupiraju. Prije svega samoća suvremenog svijeta, otuđenost, ali i pokušaji ostvarivanja intime. Poderana koljena se mogu čitati i kao roman odrastanja (ako odrastanje prihvatimo kao cjeloživotni razvoj) ili pak dekonstrukciju ruske bajke, za neke će biti neformalni vodič kroz Berlin, a za četvrte aktivistička queer književnost. Za mene, Poderana koljena su jedan intimni zapis jednog vremena i jedne mladosti, jedna moja perspektiva svijeta.

Iako na početku romana izgleda kao klasičan tragični lik, Dane Draženović na kraju postaje uspješan. Događa li se i u stvarnom svijetu da homoseksualci postanu uspješni i žive ostvarenim životom?

I upravo zato sam vrlo oprezan oko pitanja koja se previše koncentriraju na seksualnost glavnog lika i na neki način ga ispituju (interrogation, bi rekli Amerikanci). Stvara mi se neobičan osjećaj gdje imam dojam kako bih ga trebao braniti zato što je gej. Na taj način se dovodi u pitanje njegovo pravo na roman i život, njegovo mjesto u književnosti i na policama knjižnice. Ta su pitanja malo više od običnog kurioziteta. Ona su produžetak odnošenja prema autorima, književnostima i umjetnostima koji su na bili koji način bili manjina, na marginama i pod opresijom. Taj svojevrsni senzacionalizam oko seksualnosti lika posljedica je i toga što je to donedavno bilo ilegalno, skriveno.

Nama je kao kulturi lakše vidjeti i procesuirati umiruće gej tijelo, homoseksualca koji je pretučen ili koji će počiniti samoubojstvo nego gej osobu koja otvoreno živi svoj život, nastoji uspjeti, bavi se svojom egzistencijalnom krizom, nema para na računu, treba oprati gaće, jede preskup sendvič, biva ostavljen preko SMS-a ili pak postane svjetski poznati glumac.

Čitatelj može steći dojam kako je Dane Draženović prevazišao nasilje koje je doživljavao u djetinjstvu, ali se i dalje boji uspjeha. Je li taj dojam utemeljen na istini? 

No, ne treba bježati od činjenica. Gotovo je svaki gej dječak zlostavljan u školi, jedan od deset LGBT tinejdžera će pokušati počiniti samoubojstvo, prema nekim statistikama. Stoga se pitam koji je veći prostor otpora ili aktivizma. Meni iskreno ništa ne znači perpetuirati istu liniju i reprezentaciju. Mislim da je važniji prostor afirmacije, nade i safe spacea. Mislim da smo počeli književnost i umjetnost banalizirati. Želimo od njih da, baš poput Facebooka ili Instagrama, govori samo o onome što znamo i s čime se slažemo. Zahtijevamo da bude provokativna i agresivna sakupljačica lajkova. Ali umjetnost je tu da nešto vidimo, zamislimo i osjetimo po prvi puta, da probudi znatiželju i da nas odvede u avanturu, u suosjećanje.

Zašto je u romanu malo straight likova? 

Književnost i umjetnost nas tako posredno čine boljim ljudima. Poderana koljena su jedno takvo intimno putovanje. Dane je gej jer to bliže autentičnom iskustvu njegovog autora. Naravno, knjiga izvan svog sižea isto tako može proizvesti određeni politički potencijal. Kao i filmovi Xaviera Dolana kada dobije nagradu na Cannesu, kao romani Jamesa Baldwina ili Dubravke Ugrešić, kao eseji Fran Lebowitz ili opus Virginije Woolf. To su autori koji su mi dali glas i pravo da na njemu inzistiram bez opravdanja. Bilo bi tužno sužavati tematske, filozofske ravni njihovih djela isključivo na njihovu seksualnost, biografiju, ili rod. Tako nekako branim i Poderana koljena. Ipak, to ne znači da bježim od Danine seksualnosti. Ono je jedna, njegova, moja perspektiva svijeta. Veoma podatna za pisanje.

Jedan od upečatljivijih dijelova romana je onaj u kojem sveznajući pripovjedač govori iz pozicije psa, što je vrlo neuobičajeno ne samo u našoj već i svjetskoj književnosti. Kako ste i zašto uzeli takav način pripovijedanja?

Upravo gledam American Horror Story Hotel. I tamo u dijalogu između Denisa O'Hare i Kathy Bates se kaže vidiš sve kada se čini da te svijet ne vidi. Ta mi je rečenica rezonirala pa sam ju i zapamtio. Kada nemaš svoju reprezentaciju na TV, u umjetnosti, u društvu ili politici, kada škola ili neka druga institucija ignorira tvoje zlostavljanje, tako se osjetiš nevidljivim. To je neka pozicija iz koje često pišem i zato me veseli dati glas ili pravo na glas likovima, za mene ljudima kojima je glas oduzet, koji misle da su nevidljivi. Zato često ispisujem beskućnike. Kad sam se doselio u Berlin, samo su me oni vidjeli. I ja njih. To je neka tajna nevidljivih. Ali to može biti i pas koji se tebi jako svidio ili pak Danica, čistačica berlinskih gej barova, gospođa Ulrike koja je tako sama da se pomislila da je mrtva, Nikola, ratni reporter u krizi identiteta, stara rejverica na svom posljednjem partiju… I konačno Dane, uspješan glumac u strahu od samoga sebe.

Poderana koljena su isto jedan leksikon grada i njegovih samoća. A ona, samoća je inherentna svim ljudima, plemenskim šamanima, urbanim gejevima, kućanicama, prosjaku i dokonoj nasljednici. Ja sam ponudio jednu perspektivu, jednu samoću, jednu svoju istinu i nadam se da je to dovoljno.