Umjetnina vrijedi koliko je budala plati, znao je ponavljati Ante Topić Mimara svojim suradnicima, kustosima muzeja koji nosi njegovo ime.
Svjedoči nam to Lada Ratković Bukovčan, ravnateljica Muzeja Mimara, jedna od “dvanaest odabranih” kustosa/ica koje je 1979. godine primio Ante Topić, na temelju natječaja na kojem je kao povlašteni član komisije “htio znati tko su ljudi kojima povjerava svoju kolekciju”.
Povod kratkom razgovoru s ravnateljicom Muzeja Mimare je obljetničkoga karaktera.
U povodu 120. godišnjice donatorova rođenja, od 7. travnja do 20. svibnja u Muzeju Mimara postavljene su dvije izložbe: “Odabrana djela iz donacije Ante Topića Mimare Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU” i “Ante Topić Mimara - donatorstvo kao sudbina”.
Naslov “donatorstvo kao sudbina” posebno je dobro pogođen.
Lijepo definira Mimarinu ulogu “najvećeg donatora umjetnina u našemu narodu“, ali i delikatno (možda nehotično) dotiče šaroliki medijski teret poluinformacija, insinuacija, kontradiktornih izvora i trača koji se od poraća prošloga stoljeća vuče za imenom Ante Topića Mimare.
Ali prije nego podsjetimo na bagažu što prati Mimarin profesionalni i privatni (kao da su odvojivi?) identitet, zanima nas jednostavna činjenica “iz prve ruke“: kakav je čovjek bio Mimara, kojega je gospođa ravnateljica muzeja upoznala u njegovim zrelim, šezdesetim godinama.
A bio je 17. srpnja 1987. kad je, doslovno uz zvukove fanfara i truba, otvoren Muzej Mimara.
Zbog toga je zgrada tadašnje gimnazije na Rooseveltovu trgu broj 5 “preuređena za trajni smještaj 3750 umjetnina koje je Ante Topić Mimara 65 godina skupljao svijetom i darovao svome hrvatskom narodu“, kako je u prigodnom govoru otvorenja istaknuo Vladimir Pezo, predsjednik Savjeta tog Muzeja u osnivanju i ujedno zamjenik republičkog sekretara za prosvjetu i kulturu (ministra kulture u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj) Stipe Šuvara.
Već u jesen 1972. godine Ante Topić Mimara je “u diskreciji s tadašnjim republičkim sekretarom za prosvjetu i kulturu Veselkom Velčićem postigao dogovor o posudbi i javnom izlaganju njegovih zbirki u Zagrebu”, opisuje Vlado Pezo, što citiramo iz kataloga objavljenog uz aktualnost ove obljetničarske izložbe.
Ogroman Mimarin fundus trebalo je, u zrelim godinama domaćeg socijalizma, konačno adekvatno zbrinuti. Kulturna politika tome je bila posvećena.
“Stipe Šuvar odigrao je važnu ulogu u pokretanju pitanja obnove Jezuitskog trga za potrebe Mimarine zbirke. Ali kad se, vrlo brzo po uređenju, shvatilo da su uvjeti ondje neprihvatljivi, Šuvar je gurao rješenje koje danas imamo. Mimara je bio jako razočaran kad je shvatio da prostor na Jezuitskom trgu, današnji Klovićevi dvori, nikako ne može udovoljiti standardima. Pa on je bio svjetski čovjek, zbirka mu je bila takva…“, objašnjava ravnateljica Muzeja Mimara.
“A Šuvar se i po zavičajnoj liniji odlično razumio s Mimarom“, dodaje sugovornica.
Nesumnjivo, dvojica energičnih tipova iz dalmatinskog zaleđa, mudri i poduzetni Vlaji, znali su da ključno pitanje infrastrukture treba riješiti najsolidnije moguće.
I bez velike brige, Mimara je krajem listopada 1986. potpisao Dopunski ugovor s tadašnjim ministrom kulture Božom Gagrom da bi se realiziralo svečano otvorenje Muzeja u ljeto 1987.
Nažalost, donator otvorenje nije doživio. Ante Topić je u Zagrebu umro 30. siječnja 1987. Nadživjela ga je njegova supruga, povjesničarka umjetnosti: vrlo obrazovana i spretna dama Wiltrud Mersmann Topić, bez čije profesionalne pomoći suprug Mimara sigurno ne bi imao ozbiljno pokriće u ozbiljnim kolekcionarskim krugovima.
Gospođa je danas u svojim krepkim devedesetim godinama života, ali je “uz družbenicu koja je svugdje prati jer živi u Salzburgu” – nedavno nazočila otvorenju zagrebačke izložbe.
No pitanje identiteta ili tko je zapravo bio Ante Topić Mimara, provlači se desetljećima kao dosadna tračerska sjena - nikada dokazana.
Ispada, lukav je bio taj Mimara - tko god da je bio. Kao da je znao da u kapitalizmu dvijetisućitih nikakva “fensi” dokumentaristička forenzika u ime pravog identiteta u župnim i/ili općinskim knjigama u njegovim rodnim Topićima u Dalmatinskoj zagori, neće funkcionirati.
Matične knjige su, nažalost, uništene, pitajboga otkad. A svatko već na škrtoj Wikipediji može skužiti polaznu identitetsku dilemu.
Je li, dakle, riječ o Anti Topiću, rođenome 7. travnja 1898. u malome mjestu Korušce na dalmatinskom kršu, sinu Šimuna Topića Matutina i Jandre rođene Šolić, koji je već kao dječak obilazio Split, a naročito Solin, gdje je na iskopinama Salone “učio” od don Frane Bulića, koji mu je “prenio strast prema starini”?
U toj verziji Ante Topić je u vrijeme Prvog svjetskog rata teško ranjen u bitki kod Piave 1917., zbog čega se kao demobilizirani vojnik nakon rata 1918. našao u Rimu. Ondje se u “Mancinijevu slikarskom atelijeru posvetio i restauratorskom umijeću: što je označilo početak njegova sakupljačkog puta”.
Citiramo, naime, službenu verziju biografije kojom se služi Muzej Mimara.
Ubrzo, međutim, postaje “žrtva denuncijacije i općeg nepovjerenja prema strancima koje je vladalo u tadašnjoj Njemačkoj, zbog čega proživljava torturu nacističkog zatvora”.
Ali iz zatvora ubrzo izlazi, vraća se u Lorrach pa nakon rata nastavlja živjeti u Berlinu i Münchenu. Ondje radi - što je vrlo važno za daljnju njegovu sudbinu - kao “savjetnik za restituciju otuđenih dobara pri Jugoslavenskoj vojnoj misiji u Münchenu.”
Zatim se “zbog političkih prilika u Berlinu seli u Antwerpen, da bi se ranih 1950-ih sa svojom zbirkom našao u Tangeru, u Maroku”. Od 1963. živi u Salzburgu.
Ali najvažnije: “poriv i želju da svoju raskošnu zbirku podari Hrvatskoj i njezinu narodu ostvaruje 1948. godine donirajući je Strossmayerovoj galeriji HAZU u Zagrebu”: iako je ta donacija javnosti predstavljena tek 1967. godine. I sad, kako se točno “odigravala” donacija Mimarine zbirke, pod kojim uvjetima i pod kakvom političkom zaštitom, nije teško nagađati - ali je svaka spekulacija osuđena na najmanje dvije verzije.
Bazično identitetsko pitanje “slučaja Mimara”: je li Ante Topić bio taj kojim se predstavljao, a kakvim ga domaća javnost i službena politika danas priznaju; ili je riječ o kolosalnom prevarantu koji je uspio lažirati biografiju, a potom krao i varao šarmirajući “ozbiljne kolekcionarske krugove”- za što ipak nema ozbiljnih dokaza?
Po “antimimarinskoj” verziji, Ante Topić je zapravo Mirko Maratović, rođen 16. ožujka 1897. u Splitu, a 1920-ih je “radio” pod imenom “stanovitoga grofa”( kojega, ne znamo, jer ne nalazimo ime), kad je navodno organizirao krađu “diptiha od slonovače iz zagrebačke katedrale“.
Nastavak na sljedećoj stranici...
