Misterij Mirka Maratovića i Mimare: 'Slika vrijedi koliko je budala plati'

Umjetnina vrijedi koliko je budala plati, znao je ponavljati Ante Topić Mimara svojim suradnicima, kustosima muzeja koji nosi njegovo ime.  Svjedoči nam to Lada Ratković Bukovčan, ravnateljica Muzeja Mimara, jedna od “dvanaest odabranih” kustosa/ica koje je 1979. godine primio Ante Topić, na temelju natječaja na kojem je kao povlašteni član komisije “htio znati tko su ljudi kojima povjerava svoju kolekciju”.

U povodu 120. godišnjice donatorova rođenja, od 7. travnja do 20. svibnja 2018. u Muzeju Mimara bile su postavljene dvije izložbe: “Odabrana djela iz donacije Ante Topića Mimare Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU” i “Ante Topić Mimara - donatorstvo kao sudbina”.  Naslov “donatorstvo kao sudbina” posebno je dobro pogođen.  Lijepo definira Mimarinu ulogu “najvećeg donatora umjetnina u našemu narodu“, ali i delikatno (možda nehotično) dotiče šaroliki medijski teret poluinformacija, insinuacija, kontradiktornih izvora i trača koji se od poraća prošloga stoljeća vuče za imenom Ante Topića Mimare.  Ali prije nego podsjetimo na bagažu što prati Mimarin profesionalni i privatni (kao da su odvojivi?) identitet, zanima nas jednostavna činjenica “iz prve ruke“: kakav je čovjek bio Mimara, kojega je gospođa ravnateljica muzeja upoznala u njegovim zrelim, šezdesetim godinama. 

“Aa, bio je autoritaran, ali na onaj dobar način. Šarmantan, galantan, uvijek bi popričao s ljudima, povremeno ih počastio ručkom u bivšem Obrtničkom domu na Mažuranićevu trgu. Kad bi dolazio iz Salzburga, uvijek bi nam donio Mozart kugle. Bio je omiljen, znao je uspostaviti ljudski odnos s onima koji mu se sviđaju. Ali oni koji mu nisu ‘legli na prvu’ nisu kod njega imali šanse”, govori naša sugovornica, kojoj još nekoliko godina nedostaje do penzije.  A bio je 17. srpnja 1987. kad je, doslovno uz zvukove fanfara i truba, otvoren Muzej Mimara.  Zbog toga je zgrada tadašnje gimnazije na Rooseveltovu trgu broj 5 “preuređena za trajni smještaj 3750 umjetnina koje je Ante Topić Mimara 65 godina skupljao svijetom i darovao svome hrvatskom narodu“, kako je u prigodnom govoru otvorenja istaknuo Vladimir Pezo, predsjednik Savjeta tog Muzeja u osnivanju i ujedno zamjenik republičkog sekretara za prosvjetu i kulturu (ministra kulture u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj) Stipe Šuvara. 

Već u jesen 1972. godine Ante Topić Mimara je “u diskreciji s tadašnjim republičkim sekretarom za prosvjetu i kulturu Veselkom Velčićem postigao dogovor o posudbi i javnom izlaganju njegovih zbirki u Zagrebu”, opisuje Vlado Pezo, što citiramo iz kataloga objavljenog uz aktualnost ove obljetničarske izložbe. Ogroman Mimarin fundus trebalo je, u zrelim godinama domaćeg socijalizma, konačno adekvatno zbrinuti. Kulturna politika tome je bila posvećena.

“Stipe Šuvar odigrao je važnu ulogu u pokretanju pitanja obnove Jezuitskog trga za potrebe Mimarine zbirke. Ali kad se, vrlo brzo po uređenju, shvatilo da su uvjeti ondje neprihvatljivi, Šuvar je gurao rješenje koje danas imamo. Mimara je bio jako razočaran kad je shvatio da prostor na Jezuitskom trgu, današnji Klovićevi dvori, nikako ne može udovoljiti standardima. Pa on je bio svjetski čovjek, zbirka mu je bila takva…“, objašnjava ravnateljica Muzeja Mimara. 

“A Šuvar se i po zavičajnoj liniji odlično razumio s Mimarom“, dodaje sugovornica. 

Nesumnjivo, dvojica energičnih tipova iz dalmatinskog zaleđa, mudri i poduzetni Vlaji, znali su da ključno pitanje infrastrukture treba riješiti najsolidnije moguće.  I bez velike brige, Mimara je krajem listopada 1986. potpisao Dopunski ugovor s tadašnjim ministrom kulture Božom Gagrom da bi se realiziralo svečano otvorenje Muzeja u ljeto 1987. Nažalost, donator otvorenje nije doživio. Ante Topić je u Zagrebu umro 30. siječnja 1987. Nadživjela ga je njegova supruga, povjesničarka umjetnosti: vrlo obrazovana i spretna dama Wiltrud Mersmann Topić, bez čije profesionalne pomoći suprug Mimara sigurno ne bi imao ozbiljno pokriće u ozbiljnim kolekcionarskim krugovima.

No pitanje identiteta ili tko je zapravo bio Ante Topić Mimara, provlači se desetljećima kao dosadna tračerska sjena - nikada dokazana. Ispada, lukav je bio taj Mimara - tko god da je bio. Kao da je znao da u kapitalizmu dvijetisućitih nikakva “fensi” dokumentaristička forenzika u ime pravog identiteta u župnim i/ili općinskim knjigama u njegovim rodnim Topićima u Dalmatinskoj zagori, neće funkcionirati.  Matične knjige su, nažalost, uništene, pitajboga otkad. A svatko već na škrtoj Wikipediji može skužiti polaznu identitetsku dilemu. Je li, dakle, riječ o Anti Topiću, rođenome 7. travnja 1898. u malome mjestu Korušce na dalmatinskom kršu, sinu Šimuna Topića Matutina i Jandre rođene Šolić, koji je već kao dječak obilazio Split, a naročito Solin, gdje je na iskopinama Salone “učio” od don Frane Bulića, koji mu je “prenio strast prema starini”?  U toj verziji Ante Topić je u vrijeme Prvog svjetskog rata teško ranjen u bitki kod Piave 1917., zbog čega se kao demobilizirani vojnik nakon rata 1918. našao u Rimu. Ondje se u “Mancinijevu slikarskom atelijeru posvetio i restauratorskom umijeću: što je označilo početak njegova sakupljačkog puta”. Citiramo, naime, službenu verziju biografije kojom se služi Muzej Mimara.

“Intenzivan život predan umjetnosti, koju je do najtananijih dubina razumijevao, nakon Rima nastavlja u Parizu i Berlinu, stvarajući u međuraću svoju sve respektabilniju zbirku umjetnina s kojom upoznaje ugledne stručnjake; sudjeluje na aukcijama i posjećuje najveće europske antikvarijate. Početak Drugog svjetskog rata Mimara dočekuje u Berlinu, iz kojeg se uskoro povlači u malo mjesto Lorrach u Oberrheinu, gdje skriva zbirku”.  Ubrzo, međutim, postaje “žrtva denuncijacije i općeg nepovjerenja prema strancima koje je vladalo u tadašnjoj Njemačkoj, zbog čega proživljava torturu nacističkog zatvora”. Ali iz zatvora ubrzo izlazi, vraća se u Lorrach pa nakon rata nastavlja živjeti u Berlinu i Münchenu. Ondje radi - što je vrlo važno za daljnju njegovu sudbinu - kao “savjetnik za restituciju otuđenih dobara pri Jugoslavenskoj vojnoj misiji u Münchenu.” Zatim se “zbog političkih prilika u Berlinu seli u Antwerpen, da bi se ranih 1950-ih sa svojom zbirkom našao u Tangeru, u Maroku”. Od 1963. živi u Salzburgu. Ali najvažnije: “poriv i želju da svoju raskošnu zbirku podari Hrvatskoj i njezinu narodu ostvaruje 1948. godine donirajući je Strossmayerovoj galeriji HAZU u Zagrebu”: iako je ta donacija javnosti predstavljena tek 1967. godine. I sad, kako se točno “odigravala” donacija Mimarine zbirke, pod kojim uvjetima i pod kakvom političkom zaštitom, nije teško nagađati - ali je svaka spekulacija osuđena na najmanje dvije verzije.  Bazično identitetsko pitanje “slučaja Mimara”: je li Ante Topić bio taj kojim se predstavljao, a kakvim ga domaća javnost i službena politika danas priznaju; ili je riječ o kolosalnom prevarantu koji je uspio lažirati biografiju, a potom krao i varao šarmirajući “ozbiljne kolekcionarske krugove”- za što ipak nema ozbiljnih dokaza?  Po “antimimarinskoj” verziji, Ante Topić je zapravo Mirko Maratović, rođen 16. ožujka 1897. u Splitu, a 1920-ih je “radio” pod imenom “stanovitoga grofa”( kojega, ne znamo, jer ne nalazimo ime), kad je navodno organizirao krađu “diptiha od slonovače iz zagrebačke katedrale“.

Diptih je, naime, 1928. prodan muzeju u Clevelandu, ali je vraćen 1936. godine. Maratović je, po toj neprovjerljivoj verziji, preuzeo identitet pravog Ante Topića nakon što je “originalni” Topić umro u vojnoj bolnici u Rimu, hladno otkupivši njegove dokumente.  Otud si je, kažu, Maratović nadjenuo nadimak Mimara (MI-rko MARA-tović). Kako god okrenuli, ovdje staje sav istraživački napor oko biografije. Jer u selu Topići, rekosmo, nestadoše matične knjige! Stoga nam je bolje na terenu činjenica, znanstvenih radova potkrijepljenih materijalnim dokazima.  Ivan Ferenčak, asistent Strossmayerove galerije starih majstora (koja je dobila prvu Mimarinu donaciju, tek nakon toga je stvoren njegov privatni muzej), u tom smislu navodi zanimljive dokumente, čije faksimile objavljuje novi katalog u povodu aktualne obljetničarske izložbe. Ferenčak tako kaže da je Topić umjetnine počeo sakupljati ranih 1920-ih, kad je, prema Topićevim riječima, kao prvi vrijedan predmet kupio kalež s prikazom Krista kao Dobrog pastira, koji je smatrao ranokršćanskim artefaktom na mijeni trećeg i četvrtog stoljeća. U sitnoj fusnoti Ferenčakova teksta stoji, međutim, da je “ u novije vrijeme datacija tog predmeta pomaknuta u 19. stoljeće”. Opa, mislit će se svaki laik, mladi Mimara je “promašio ceo fudbal”: nekih petnaest stoljeća…

Ali dobronamjerni laik (u svijetu umjetničkoga kolekcionarstva) ipak zna opće političke okolnosti poraća u Njemačkoj, gdje se Mimara, naučili smo, vrlo dobro snalazio.  Kao savjetnik za restituciju otuđenih dobara pri Jugoslavenskoj vojnoj misiji u Münchenu (iako antimimarinska verzija tvrdi da ga u proces restitucije nije delegirala Jugoslavija nego zapadni saveznici), imao je “slobodne ruke” da, između ostalog, preuzme i/ili odabere i predmete koji su nacisti zaplijenili Židovima i ostalim nesretnim građanima a kojima se zna ili pretpostavlja država podrijetla - ako izostaje atribucija privatnih vlasnika. U takvoj poratnoj savezničkoj proceduri zato se, kažu, teško može govoriti o eventualnoj krađi (kako sporadično navodi verzija o Mimari prevarantu).  Ne može se čak niti spekulirati kakva je bila “situacija na terenu” pri restituciji otuđene ratne imovine. Što se tiče Mimarine privatne donacije (čija kolekcija sigurno uključuje i predmete sumnjive provenijencije i/ili atribucije, kao i svaka kolekcionarska zbirka na svijetu), već krajem 1940-ih. Mimarina izabrana kolekcija poslana je u Jugoslaviju.  Na okolnosti tog transfera upućuje pismo generala Ivana Gošnjaka Josipu Brozu Titu (dokumentirano u Arhivu Jugoslavije, Kancelarija Maršala Jugoslavije) gdje 6. kolovoza 1948. piše, između ostaloga: “Šaljem tri albuma umjetničkih slika i skulptura koje je našoj zemlji poklonio naš zemljak Mimara. Pošto su Rusi odbili da propuste te vrednosti legalno iz svoje zone, one će biti ukrcane u sledeći transport nelegalno... Dosadašnji vlasnik Mimara pita da li da dođe zajedno u zemlju sa tim umjetničkim vrednostima. Potrebna su u tom pogledu naređenja, da bi se u Berlin pravovremeno javilo..“  

Citat je zanimljiv i stoga što se posljednjih desetljeća medijski vrtjela “dilema“ je li i u kojoj je mjeri Tito Mimaru politički “štitio“ ili kontrolirao, podupirao ili se od njega dostancirao.  Ali racionalni svjedoci socijalizma, svjesni aspekata, mogućnosti i ograničenja tog jednopartijskog sistema, kao i činjenice vrlo osjetljivog i skupog materijala kojim barata Mimara u nakani (ili “nagovorenoj nakani“) da fundus pokloni domovini; dovoljno jasno znaju da nije logično da Josip Broz ne bude upoznat s najmanjim detaljem oko ove Mimarine delikatnosti.  Ukratko, činjenica da je Tito u detalje znao hodogram transfera Mimarine donacije ili procesa restitucije otuđenih dobara u poraću kojim je, očito, rukovodio Ante Topić Mimara, ne bi trebala nikoga čuditi. Tome u prilog govori i sjećanje Milovana Đilasa, koji je navodno (piše Ferenčak u katalogu Strossmayerove galerije) 1946. ili 1947. godine bio prisutan kad je Tito grupi “bliskih pojedinaca“ pokazivao pristigle umjetnine iz Topićeve kolekcije. Tad je Đilas komentirao kako bi umjetnine “trebalo predati muzejima”, na što je Tito odgovorio: “Ti ne znaš šta je država. Mi ovdje čuvamo umjetnost za pokazivanje. Uostalom, ovdje je bolje zbrinuta”. Ferenčak odmah primjećuje da Đilas pogrešno navodi godine, ali se njegova nazočnost događaju čini posve mogućim. Iako, piše Ferenčak, danas se ne može sa sigurnošću tvrditi da je bila riječ o slikama koje se nalaze u Strossmayerovoj galeriji, jer je Topić bio uključen u transfer više pošiljaka umjetnina u Jugoslaviji(!), osobito u Beograd. A kakvi su bili privatni odnosi Mimare i Tita, nije posve jasno. 

Ravnateljica Muzeja Ratković Bukovčan kaže da se Mimara sreo s Titom na Vangi (na Brijunima), što potvrđuju izvori iz 1978. godine. Do te godine, piše Ferenčak, Tito nije htio primiti Mimaru na razgovor, iako je Topić Titu kasnih 1940-ih i 1950-ih uputio više pisama, arhiviranih u Arhivu Jugoslavije, iz Kancelarije Maršala. Ali pitanje provenijencije u Mimarinoj zbirci uvijek je bilo veoma osjetljivo, pogotovo neugodno ih je bilo čuti iz usta uglednih stručnjaka poput američkog povjesničara umjetnosti Konstantina Akinshe, vodeće figure u Americi u pitanjima otete i neklasificirane židovske imovine iz Drugog svjetskog rata.  Akinsha je, naime, ne jedanput, javno tvrdio da je Mimara “prevario američke vlasti kako bi došao do velikog broja umjetnina koje su pripadale Židovima, a kasnije su završile u muzejima u Zagrebu i Beogradu.“. Ipak, ostaje nemoguće utvrditi je li i u kojoj mjeri tome tako. Poznato je da je Mimara vrlo vješto “sakrivao” podrijetlo (nekih) umjetnina koje je nabavio, a u Jugoslaviji nikad nije rađeno ozbiljno istraživanje i/ili provjera provenijencije Mimarina fundusa, smještenog u Muzeju Mimara, Strossmayerovoj galeriji ili u Beogradu.  Možemo nagađati zašto: iz političkih razloga, razloga tromosti domaće kunsthistoričarske struke, ali i nedostatka financija za istraživanja, nedostupnosti forenzične tehnologije za takav tip istraživačkog rada... Danas je situacija posve drukčija. Nove su generacije istraživača, dostupnost tehnologije, izazov istraživanja atribucije djela starih majstora je (odavno) globalni hit. 

Ravnateljica Muzeja Mimara navodi da se proces mijenjanja atribucija u njenoj matičnoj kući odvija nonstop, što je posve logično.  Objavljeno je, kaže ona, 46 znanstvenih studija koje govore o predmetima i/ili metodi istraživanja predmeta iz Mimarina fundusa. Ali nama je zanimljivija faktografija: zapravo fotografije slika Mimarine donacije Strossmayerovoj galeriji, što govore o poznatoj dekadentnoj naravi domaće socijalističke elite, posebno u trenucima državničkih posjeta Josipu Brozu.  Naime, određeni broj slika koje je Topić osjetljivo “dopremio” da bi ih darovao domovini namijenivši je finim muzealskim uvjetima, prepoznaje se na više fotografija susreta Josipa Broza Tita s državničkom ekipom iz svijeta.  Tako su se Mimarine slike po protokolarnoj potrebi seljakale s, primjerice, zidova palače Pongratz u vilu Weiss, pa na zid salona u Visokoj ulici 22 u Zagrebu. Socijalistički modernizam je, znamo, cijenio vlastite umjetnike i njihov visoki profesionalizam, ali je ipak, kada dođu strani gosti, domaća politička elita morala uresiti salonski prostor “nečim starijim”. Nekom slikom ili figuricom što, na prvi pogled, ima neupitnu vrijednost. U tom je smjeru, podsjećamo, govorio je i mislio Mimara: umjetnina vrijedi koliko je budala (ne) plati.