Stoljećima su ga zvali kompozitorom- ubojicom, njegov neslavni život obrađivali su Igor Stravinsky, Aldous Huxley i drugi, a njegove madrigale uspoređivali su s najvećim glazbenim veličinama, sve do samog Wagnera. Brutalni ubojica supruge i djece, sadomazohist, psihopat... 

Danas, kad nekom Napuljcu na Trgu San Domenico Maggiore spomenete ime Carla Gesualda, lice će mu se smrknuti zbog niza dijaboličnih legendi o tom kasnorenesansnom glazbenom geniju.

Rođen 1566. u obitelji normanskog podrijetla, koja je već tada iza sebe imala 400 godina plemićke tradicije, Gesualdo nije trebao postati eksponirana povijesna ličnost, posebno ne osmi grof od Conze i treći princ od Venose, rodnoga gradića u posjedu obitelji u Napuljskom Kraljevstvu. 

Plemićku lozu trebao je nastaviti njegov brat Luigi, a Carlo je trebao biti svećenik. 

Majka mu je bila nećakinja pape Pija IV., a i njegov ujak, kardinal Carlo Borromeo, po kojem je Carlo dobio ime, bio je jedan od najmoćnijih katoličkih klerika toga doba. 

Kao nadbiskup milanski, Borromeo je bio jedan od najisturenijih službenika vatikanske protureformacije, strog i neumoljiv asket, iza kojega su ne jednom nakon pastoralnih posjeta Europi ostajale gorjeti lomače s onima koji su se ogriješili o Crkvu. 

Tom čovjeku je obitelj Gesualdo povjerila da sedmogodišnjeg Carla odvede u Rim čim je dječaku umrla majka. Borromeo je poslije proglašen svetim. 

Gesualdu je glazba odmalena bila sve što ga je zanimalo pa bi mu, sudeći po povijesnim tragovima, svećenički život bio prilično ugodno okruženje u kojem se kao mladi virtuoz na lutnji, čembalu i gitari mogao posvetiti duhovnoj glazbi i svjetovnim madrigalima.

Imao je, međutim, samo 19 godina kad mu je umro brat te kad je na njega pao izbor da naslijedi i obiteljske naslove i posjede. 

A kao što je bio i red u obitelji koja je u strateškom sklapanju brakova bila tako vješta da je samo nešto ranije ugrabila masivni dvorac sagrađen još u sedmom stoljeću, Carla Gesualda su 1586. godine oženili prvom rođakinjom, Donnom Mariom d’Avalos, kćeri markiza Pescare. 

Četiri godine starija Donna Maria iza sebe je imala već dva braka. Navodno je bila riječ o neviđeno prekrasnoj ženi, toliko da je o njoj stoljećima kružio apsolutno neutemeljeni mit da je ona Da Vinciju bila model za Monu Lisu, uz to i toliko seksualno žestokoj da je najmanje jedan od pokojnih supruga umro tijekom seksa s njom. 

Živjeli su u obiteljskoj vili na Trgu San Domenico Maggiore u Napulju i već godinu poslije dobili su sina Emmanuelea. Gesualdo se sav posvetio glazbi. Družio se sa slavnim madrigalistom Pomponiom Nennom i ubrzo okupio briljantnu skupinu napuljskih glazbenika u svojevrsnoj akademiji.

U svijet glazbe i skladanja zaronio je s točno onolikim oduševljenjem koliko njegovu suprugu od svega toga baš ništa nije zanimalo. 

Imao je 22, a ona 26, kad ga je 1588. godine počela varati s Fabriziom Carafom, vojvodom od Andrije, kojega su još tijekom života opjevali kao neviđeno zgodnog muškarca. 

Dvije godine nije imao pojma o tajnom životu supruge, sve dok mu to nije otkrio njegov stric Giulio Gesualdo. 

A stric je imao zbilja snažan motiv za upozoriti nećaka jer se i sam pokušao uvući Donni Mariji pod suknju, ali ga je ona oštro odbila.

Dotad ne postoje zapisi o Gesualdovoj mračnoj strani pa je, čini se, to bio trenutak u kojem je briljantni inovativni glazbenik otkrio u sebi nasilnog manijaka.

Gesualdo im je 16. listopada 1590. godine namjestio zamku kako bi ih uhvatio na djelu. S trojicom slugu upao je u vilu urlajući neka ubiju “nitkova i bludnicu”. “Od Gesualda ćete raditi rogonju!!? Ha!!?”, derao se. 

Što je uslijedilo, može se pretpostaviti ako se iz zapisa istražitelja iščita da je Donna Maria imala prerezan vrat, izrezano lice, ubodne rane po grudima i rukama, a da su vojvodu od Andrije, odjevenog u njezinu crnu svilenu spavaćicu, zatekli propucane glave i prsa, te prsa, lica, vrata, trbuha i bubrega izbodenih mačevima. 

Gesualdo je, stoji dalje, na tren izašao obliven krvlju, da bi zastao i procijedio: “Ne vjerujem da je još mrtva” i vratio se po još. Predaja kaže i to da im je Gesualdo tijela potom izložio na stubištu prema trgu, čak i da je bilo i naknadnog sakaćenja genitalija.

Povijesno je nesporno to da je Gesualdo na sudu oslobođen jer je sud zaključio da je ubojstvo bilo opravdano zato što je branio svoju čast i čast obitelji. 

Kao i to da je, odselivši se iz Napulja u obiteljski dvorac Gesualdo u rodnome mjestu, dao posjeći sva stabla oko brežuljka na kojem je dvorac kako bi na vrijeme uočio eventualni osvetnički pohod obitelji ubijenog plemića. 

Navodno je otišao toliko daleko da je za netom rođenog drugog sina Donne Marije vjerovao da je u stvari dijete vojvode od Andrije te je bebu ubio tako što ju je tri dana bjesomučno ljuljao u kolijevci. 

Neke predaje navode da je dijete ubio zavitlavši ga i raspalivši mu glavicom o zid. 

Što god bilo, Gesualdo nakon toga više nije bio svoj. U dvorcu u kojem se skrivao od osvete ostao je još usamljeniji nakon što mu je godinu poslije umro otac, a on naslijedio imanje i naslove. 

Izjedala ga je krivnja pa je u dvorcu sagradio kapelicu u kojoj je dao izraditi sliku koja prikazuje svetu obitelj, njegovu suprugu i dijete, ali i sebe te kardinala Borromea kako mole za oprost.

Novi brak su mu dogovorili 1592., u dobi od 26 godina, i to s Eleonorom d’Este od Napulja, vojvotkinjom Ferrare, prapraunukom Lucrecije Borgije. 

Brak mu je dogovorio kardinal Alfonso Gesualdo, stric koji je nakon smrti pape Pija IV. bio čak i izgledni kandidat za papu. 

Stric je tom prilikom odigrao lukavu igru, prethodno odbivši molbu Eleonorina oca da obitelji dopusti nasljeđivanje po ženskoj liniji, jer nije imao muških nasljednika, kako obiteljsko nasljedstvo ne bi pripalo Vatikanu. 

Na kraju nasljedstvo nije pokupila Sveta Stolica, ali se ono pribrojilo Gesualdovu megaimetku 1594. nakon što se Carlo oženio u Ferrari. 

U međuvremenu si je već priskrbio određeni broj ljubavnica, a kad se ne bi kurvao, družio se s umjetničkom i intelektualnom elitom svojeg vremena - slikarima, kompozitorima i književnicima - među kojima i s pjesnikom Torquatom Tassom.

Kao kompozitor je procvjetao. Objavio je svoju prvu od šest knjiga madrigala, puno godina poslije i “Tenebrae Responsoriu”, a tijekom vremena napisao je još mnoštvo drugih glazbenih djela da ga se i danas smatra prvim kompozitorom koji je vodio glazbeni dnevnik. 

Supruga mu je rodila i sina Alfonsina te bi sve nekako išlo nabolje da Gesualdo nije tukao Eleonoru d’Este. 

Uz to, 1600. mu je umro mlađi sin te je Gesualdo potonuo u duboku depresiju i psihički se sasvim raspao. Suprugu je i psihički i fizički zlostavljao gore nego ikad. 

Jedna od ljubavnica mu je rodila izvanbračnog sina. I, konačno, 1603. sasvim se gubi kad dvije ljubavnice tjera na sud optuživši ih za vještičarenje. Bilo mu je, naime, kronično loše, i psihički i fizički. 

A kako mu nijedan od tada poznatih lijekova nije pomagao, bilo je jasno da je na njega netko bacio čini. 

Aurelia d’Errico prva je priznala da je ona bila ta koja mu je podmetala čarobni napitak s menstrualnom krvi, koju je Europa u to doba smatrala otrovnom, i to zato što ju je odbacio nakon deset godina veze. U priznanju pod mukama pomogao joj je crkveni sud. 

A kad je već priznala ona, priznanje druge ljubavnice bilo je formalnost. I bile bi osuđene na lomaču da Gesualdo nije zatražio da ih se poštedi i umjesto toga doživotno zatoči. Upitno je koliko je to bio čin milosrđa, jer su osuđene na zatočeništvo u ćelijama u njegovu dvorcu.

Imao je 37 godina, bio je nečuveno bogat, uz to i priznat kao kompozitor, ali mu je život bio u “slobodnom padu”. Brat Eleonore d’Este Alessandro, također kardinal, isposlovao je 1608. u Vatikanu da se njegovoj sestri dopusti razvod jer je očito poremećeni suprug jezivo mlati.

Gesualdo je suprugu na to stao moliti i kumiti da mu se vrati i brine o njemu jer je bolestan, a ona mu se dvije godine poslije odazvala i vratila. 

Bila je javna tajna da je za svoje psihičke krize imao stalno angažiranih desetak slugu koji su ga nemilosrdno bičevali kad više ne bi mogao podnijeti patnje. 

Ali njegovo ostalo divljanje nastavljalo se po starom. Istodobno, skladao je sve zapaženija djela, da bi 1611., u dobi od 45 godina, dovršio “Tenebrae Responsoriu” na temu Isusove pasije, više nego ikad obilježenu oštrim disonancama i za njega uobičajenim kromatskim izričajem, ali takvim koji nitko nije koristio sve do 19. stoljeća.

Konačno, 1613. njegov sin Emmanuele umire s 27 godina, što Gesualdo više nije u stanju podnijeti te ubrzo umire. Emmanuelova supruga Maria koji mjesec poslije rađa kćer i tako se loza Gesualdovih neslavno ugasila. 

Još i danas se lome koplja je li Gesualdo bio izrazito inovativan ili tvrdo konzervativan kompozitor. Prvi koji ga je “otkrio” u modernim vremenima bio je Peter Warlock, skladatelj i glazbeni kritičar, neslavan po skandaloznom životu i oduševljenjem prema okultnom. 

Studiju o Gesualdu objavio je 1926., a u svojem glasovitom eseju “Vrata percepcije” iz 1954. Gesualdom se bavio i Aldous Huxley. Naravno da je Huxley ostao vjeran sebi pa se jednom prilikom nažvakao pejotla uz Gesualdovu glazbu.

Stravinsky je 1960. skladao “Monumentum pro Gesualdo”, a 1976. dramski pisac David Pownall napisao je prema Warlockovu djelu “Glazbu za ubojstvo”, komad koji je ubrzo adaptiran i za film.

Werner Herzog je 1995. snimio fantastični pseudodokumentarac o Gesualdovu životu “Smrt za pet glasova”. Praktično, što više vrijeme prolazi, fascinacija Gesualdom, i zbog glazbe, i zbog zločina, i mračne, brutalne osobnosti, sve je veća.

Unazad nekoliko godina pojedini psiholozi i muzikolozi udružili su snage te u njegovoj glazbi otkrili tragove psihopatske osobnosti. 

Prije sedam godina britanski pop i folk autor Wesley Stace napisao je roman o Charlesu Jessoldu, izmišljenom kompozitoru s početka 20. stoljeća, kojemu je pripisao vrlo slična ubojstva onima koja je počinio Gesualdo. 

Konačno, u svibnju 2015. godine pjevački ansambl I Fagiolini i redatelj John La Bouchardiere uprizorili su u Village Undergroundu u Londonu polifonu krimi dramu “Izdaja” prema životu i djelu Carla Gesualda.