Krajem prošloga tjedna u Narodnom kazalištu u Pragu održala se konferencija Europske kazališne konvencije, čija je središnja tema bila različitost, i to ona koja se na bilo koji način artikulira i u teatru. Više od 120 kazališnih profesionalaca (ravnatelja kazališta, dramaturga, producenata i kazališnih umjetnika) okupilo se u Pragu kako bi pokušali odgovoriti na neka od bitnih pitanja koje ovo vrijeme nameće teatru. Složni u tome da je kazalište pred svojim najvećim izazovima, podsjetili su se kako je ono od svojih početaka reflektiralo društvena zbivanja te se tako nedaće našega vremena ni na koji način danas ne mogu izbjeći u teatru.

"Zaroni u grad - raznolikost kazališta za europsku lokalnu zajednicu" bio je naziv panel diskusije u kojoj su sudjelovali sveučilišni profesori, sociolozi, analitičari, ravnatelji kazališta i umjetnici. "Treba duboko zaroniti u temu uključivanja u kazalište, pitajući se ne samo tko je na sceni, nego što nas pokreće u tom prostoru. Što znači biti raznolik u svakom dijelu Europe i možemo li se složiti oko jedne zajedničke definicije tog pojma? Kako ostati uklopljeni u naše lokalne zajednice - naše gradove - koji su često napredniji i raznolikiji od kazališnog okruženja?", neka su od pitanja o kojima se razgovaralo, a potom i razmjenjivala iskustva onih koji od kazališta žive i koji ga stvaraju.

Polemike o tome tko je Drugi i možemo li ga uopće prihvatiti stare su desetljećima i ulaze u onaj kulturološko filozofski diskurs koji nam se svima čini itekako poznatim. No bez obzira na to koliko bili upoznati s raznim psihoanalitičkim teorijama, ono što nam zapravo ipak nije niti će ikad biti poznato je upravo taj Drugi, napose ako je on drugačiji od nas i ako nam zbog toga neprestance izmiče. I dok nas psihoanalitičke teorije uče kako si možemo pomoći jedino ako ovladamo prisutnošću Drugoga, i to tako da u Drugom pobijedimo sve ono po čemu se razlikuje od nas, uništavajući ga ili čineći predvidivim, mi još, čak i u teatru, zaziremo na različite načine od Drugoga.

Statistike pokazuju da je u europskim teatrima prevladavaju bijeli heteroseksualni muškarci, bili oni ravnatelji kazališta ili redatelji ili pak postavljeni u neku od pozicija moći. Koliko god se činilo da u umjetnosti postoji ravnopravnost među spolovima, ona je ipak u mnogim segmentima još prividna. Ako i jesu na vodećim pozicijama u kazalištu žene, one ipak nisu ravnopravne sa svojim muškim kolegama, na njih se gleda drugačije, njihove se reakcije mjere drugim parametrima, njih se ili ne sluša ako nešto zahtijevaju ili ih se s lakoćom osuđuje i prijavljuje za zlostavljanje, one jednostavno nisu do kraja prihvaćene u sredini u kojoj su godinama bez puno primjedbi sa strane vladali muškarci. Prisjećam se na početku, kad sam tek došla u kazalište, kako su postojali neki muškarci koji me nikako nisu mogli prihvatiti, pa mi je jednom prilikom jedan od njih objasnio kako je u njegov kući hijerarhijski nemoguće da žena bude nadređena muškarcu te mu je stoga to isto teško prihvatiti u radnoj sredini. U kontekstu društva u kojemu živimo činila mi se logičnom takva "isprika" ne razmišljajući u tom trenutku koliko je ona zapravo ponižavajuća ne samo za sve one žene koje vode bilo kakve institucije, nego prije svega za ženu koja vodi njegovu kuću.

Društvo koje prihvaća i umnaža uvijek iste modele skrivajući se iza redizajniranih promjena nije društvo koje pristaje na rizike, a samim time i na očekivanje bilo kakve radikalne izmjene smjera koje bi izmijenile i percepciju bivanja u određenim sociološkim sredinama. Još smo puni predrasuda, i to upravo kad je riječ o Drugome i Drugačijem, još smo nepovjerljivi prema novom i zaziremo od bilo kakvih velikih promjena. Njegujemo svoju provincijalnu sigurnost i mjerimo svijet po sebi, a ne po Drugima te, nažalost, nismo baš puno naučili ni od rata, pandemije ni od ostalih katastrofičnih zbivanja kojima smo godinama svjedočili.

No nisu ni Drugi uvijek bezgrešni i idealni primjeri u koje bismo se trebali ugledati. Mi smo za njih isto Drugi koje promatraju iz slične perspektive opterećene samo drugim predrasudama i zazorima. Primjer je za to osuda slavne europske redateljice čiju ćemo predstavu reinterpretirati ovoga lipnja u jednom atraktivnom zagrebačkom klupskom prostoru. Naime, u sklopu europskog projekta o kazališnoj održivosti, predstava koju je ona postavila govori o ekološkim katastrofama oko nas, a uvjet za nju je bila crna glumica. Na moj upit da je kod nas iznimno teško, gotovo nemoguće, pronaći crnu glumicu i da na koji način možemo prilagoditi dijelove predstave, proglašena sam gotovo rasistkinjom ili barem osobom koja živi u zemlji sklonoj rasizmu. Stoga sam morala pojašnjavati kulturološki, povijesni, bioantropološki kontekst, našu geografsku poziciju, govoriti o rijetkim migracijskim tokovima kod nas te izostanku kolonijalne prošlosti, sve kako bih "opravdala" nemogućnost nalaska glumice crne boje kože. Nije li uostalom i to bila neka vrsta ataka proizašla iz predrasuda o zemlji čiji su problemi negdje drugdje, a ne nužno kao na zapadu Europe uokvireni rasističkim idejama?

Jer mi se još ponajviše volimo igrati one dobro poznate igre "ustaša i partizana" u kojoj se osjećamo "kao kod kuće" jer su nam sva pravila odavno poznata, a igra uvijek dobro posluži da se skrijemo od pravih problema ili ih prepustimo vremenu kako bi se oni sami riješili. Još volimo prozivati Druge za vlastite pogreške i promašaje ili se diviti tuđim neuspjesima, biti zavidni Drugima i učiniti sve da njihove uspjehe zatremo, ne da bi nama bilo bolje, nego kako bi njima bilo lošije. Još se volimo hvaliti kako je kod nas sve najbolje i kako smo zapravo centar onog boljeg svijeta, iako negdje intimno znamo da nas od takvog svijeta još dijele tisuće kilometara i da smo za neprelaženje tog puta isključivo mi sami krivi.

Još nismo posve skloni različitostima i dobro se osjećamo među svojima gdje nam je sve poznato i gdje nas nitko ne sili da prihvatimo nešto u što nismo posve sigurni treba li se ili ne prihvatiti. Još ne tražimo niti očekujemo previše kako se ne bismo previše izložili pogledu Drugoga i njegovoj mogućoj procjeni kao što ni ne želimo prihvatiti odgovornost jer ona obvezuje, a nas privlači upravo suprotno - lakoća vječite neodgovornosti po kojoj možemo unedogled kritizirati upravo onog Drugoga, kako bismo kroz tu naizgled dopadljivu i bezazlenu kritiku prikrili naše vlastite nedostatke. I dok aklamacijom na van prihvaćamo Drugoga, u zatvorenosti našeg vlastitog doma, daleko od javnosti i stvarnih sudova, Drugoga osuđujemo ili od njega zaziremo, nespremni da prihvatimo različitosti ili sebe dovedemo u poziciju da budemo različiti.

Ovih je dana u Zagrebu Udruga Domin obilježila 20. godišnjicu Queer Zagreba. "Taj je Festival tijekom dva desetljeća ugostio brojne umjetnike, aktiviste i teoretičare koji su otvorili prostor ideji da su drugačija umjetnost, otvoreniji grad i drugačiji stav o različitosti mogući. Rad udruge već je dvadeset godina definiran pružanjem podrške i suradnje s organizacijama, institucijama i inicijativama iz različitih sektora te sa svim LGBTIQ+ inicijativama u Hrvatskoj i većinom u regiji. Obilježavanjem 20. godišnjice, Queer Zagreb pokazuje zbog čega je jedan od najznačajnijih, najinovativnijih i najdugovječnijih festivalskih programa ove vrste u ovom dijelu Europe", zapisano je u najavi Festivala.

Ovo 20. izdanja Queer Zagreb okuplja u Zagrebu više od 100 domaćih i međunarodnih umjetnika te će se od siječnja do prosinca 2022. na mnogobrojnim festivalskim lokacijama održati više od 50 javnih događanja, uz najviše isticani prvi festivalski blok međunarodnih gostovanja i događanja od 24. svibnja do 5. lipnja. Najavljena je i suradnja sa Sveučilištem Yale iz SAD-a, pri kojem će se organizirati izvedbeni i konferencijski program posvećen Queer Zagrebu s realizacijama u Zagrebu u svibnju i na Sveučilištu Yale u rujnu, a ovoj će suradnji biti posvećen jedan broj Američkog kazališnog magazina. Druga međunarodna suradnja je ona s British Museumom, s kojim će Queer Zagreb organizirati edukativni program za domaće kustose i muzeje o stvaranju posebnih programa u okviru postojećih postava s naglaskom na queer i LGBTIQ+ tematiku u umjetnosti, a sve po uzoru na jedan od najuspješnijih programa koje je British Museum uveo prije nekoliko godina.

Queer Zagreb nas tako godinama već uči kako prihvatiti različitost, a time i sredinu u kojoj živimo i stvaramo učiniti svima prihvatljivom. I dok je još na početku slovio kao iznimka u načinu tretiranja kazališnog, ali i kulturološkog materijala, danas je već afirmirano okupljanje onih sadržaja koji nam pomažu razumijevati poziciju Drugoga u svijetu, kojeg držimo odgovornim za sva ona nerazumijevanja nevolja kroz koje smo prošli ili koje nas sustižu. No nije svijet kriv, upravo obrnuto, naša je krivica ako ne uspijemo biti dovoljno fleksibilni te se ne podredimo u zadanim rokovima okolnostima vremena i društva u kojem postoje i Drugi i drugačiji. "Kavez je krenuo u potragu za pticom", napisao je jednom Franz Kafka.