Mnogocijenjena gospođo Nasta Rojc. Već je mnogo vremena prošlo, što ste mi na moju molbu poslali jedan članak o vašem životu. Htjela sam da mi pošaljete autoportret vašega umjetničkoga života. Čitajući vaš članak, bilo mi je vrlo teško u duši, pun je gorčine i sarkazma, a sve to počiva na – dubokoj boli. Možda vas nitko tako dobro ne shvaća kao ja, koja imam razloga da se isto tako rugam sebi – pravoj budali što je dopustila da ju izrabe i onda odbace, a sve to po diktatu uzvišene kritike. Vi, međutim, radili ste samo po svojoj vlastitoj želji za sebe u svojem domu i žrtvovali mnogo u svoju umjetnost, a sada prema vašem članku zamijenili ste kist – kuhačom. Da je to onako prigodni dogodaj, recimo, da kuhate i radite jer ste možda ostali bez kuharice, onda bi taj članak bio pravi bonbon od humoreske. Ovako kako ga vi postavljate, previše se duboko dojmio moje duše, a mnoge će čitateljice stvar možda drukčije shvaćati nego što jest, svaka na svoj način. Ako biste vi htjeli taj članak postaviti drukčije (izvući mu otrovne zube prema samoj sebi), moglo bi se onda vrlo lijepo uvrstiti. O tom bi se uopće dalo mnogo govoriti usmeno. Neizmjerno žalim da vaše osobito duhovito pero nemam sada u “Hrvatici” kao suradnika.
Ovako je Marija Jurić Zagorka odgovorila slikarici Nasti Rojc (1883. - 1964.) na njen tekst poslan za “Hrvaticu”, časopis kojeg je Zagorka uređivala od 1939. do 1941. i u kojem je javnosti prije Drugog svjetskog rata htjela približiti slikarice okupljene u Klubu likovnih umjetnica još 1927. Zagorkina je “Hrvatica” svojim pretplatnicima tada dijelila “goblene Majke Božje Bistričke”, imala modni prilog “s ljetnim haljinama koje sami peremo” i “modelima za oble žene”, a nepotpisani uvodnik u jednom od brojeva bio je naslovljen “Čudotvorna historijska svetinja hrvatskog naroda”. Zagorka je očito zaključila da u takvom konceptu nema puno mjesta za rezignirane, opore i tjeskobne misli slikarice čije je tekstove znala ranije objaviti u “Ženskom listu”, ali koju je društvo tada već izbrisalo i prekrižilo zbog lezbijske veze s Engleskinjom Alexandrinom Onslow, britanskom vojnom časnicom i škotskom plemkinjom koju je upoznala još na kraju Prvog svjetskog rata, na ljetovanju na Jadranu, i s njome od 1923. zajedno živjela. (U Zagorkinoj Hrvatici bilo je između tih redaka punih nacionalnog i vjerskog patosa i mnogo vrlo jasnih poruka o ponižavanju i obespravljivanju žena, priča zbog kojih danas Zagorkino djelovanje nazivaju feminističkim, ali i isto tako i jasnih stavova o društvenoj nejednakosti i nepravdi.
Usprkos mnogim temama u kojima se veličala vjera i nacija, Zagorkinu “Hrvaticu” i svu njenu imovinu su ustaše zaplijenile već 11. travnja 1941., poručili su joj “da ona nije dobra hrvatska žena, da napada Crkvu te da je sumnjiva njezina veza sa socijaldemokratima”. Nije se odmah predala, imala je iluzije da će sluča dovest do suda, ali ustaše su joj ironično savjetovali neka postane kuharica, pa joj još poručili neka bude sretna što nije deportirana u koncentracijski logor. Zagorka je potom svojim čitateljima napisala 5.000 oproštajnih pisama i primila je mnogo izraza solidarnosti. Zagorka je prijavljena i pozvana na policiju, nakon što je u jednom krugu ljudi oštro kritizirala deportaciju Židova i Srba. Njezin joj je odvjetnik savjetovao da napusti Zagreb, no ona je to odbila. Tada je pokušala počiniti samoubojstvo. Kako bi se sakrila i spasila od deportacije, naposljetku je otišla u sanatorij za neuropsihijatriju u zagrebačkom Zelengaju. Đuro Vranešić, liječnik i ravnatelj sanatorija, omogućio je grupi od osamdesetak Židova, komunista, umjetnika i intelektualaca, među njima i književniku Miroslavu Krleži, da se tamo sakriju. Time im je spasio život.)
Nasta Rojc na krizmi 1896.
Zagorkin odgovor Nasti Rojc mali je prilog dosjeu koji bi mogao svjedočiti o desetljećima u kojima je ta slikarica bila odbačena, zapostavljana i prešućivana, a njen životopis priča u kojoj se dugo i napadno zaobilazila činjenica da su upravo rodni identitet i seksualna orijentacija bili uzroci njene ozbiljne diskriminacije u svijetu likovne umjetnosti, ali i u društvu u cjelini. U Enciklopediji likovnih umjetnosti s početka šezdesetih bilo joj je posvećeno tek dvadesetak redaka, tu piše da je “do kraja djelovanja ostala na pozicijama svoga školovanja”, da je bila posljednji predstavnik “zagrebačke škole” u prvim desetljećima ovog stoljeća. Piše još i da je poput velikana moderne (Račića, Becića i Kraljevića) studirala u Munchenu, pa potom u Beču, da je boravila u Engleskoj da je dugi niz godina radila u ateljeu Otona Ivekovića. Piše i da je bila supruga slikara Branka Šenoe, također Ivekovićeva suradnika i Šenoina sina. Duplo više prostora dobila je u istoj Enciklopediji šest godina starija Slava Raškaj, premda ni njezino ime nije zauzelo mjesto koje je zasluživalo u institucionalnim pregledima hrvatske moderne. Obje su dočekale punoljetnost na početku 20. stoljeća i obje su rođene u uglednim, bogatim obiteljima ali dvije hrvatske slikarice malo toga imaju zajedničkog u svojim sudbinama (Slava Raškaj već je za svoga prekratkog života proglašavana jednom od najboljih impresionistica u ovom dijelu Europe. Rođena je gluhonijema, prije odlaska na liječenje u bolnici u Vrapču, gdje je prerano i umrla, dane je- kako je to opisala književnica Nada Iveljić u romansiranoj biografiji nesretne slikarice “Bijela kopriva”- provodila družeći se samo sa svojim psom. “Kad se stanje pogoršalo, kad je počela bježati od svojih najbližih, upućena je u Zavod za umobolne u Stenjevcu, gdje ostaje gotovo četiri godine, sve do smrti 29. marta 1906. godine u dvadeset devetoj godini života”, napisao je o njoj Matko Peić).
Za razliku od Slave Raškaj, Nastu Rojc i na početku ovog stoljeća spominjalo se tek usput, ali posljednih je godina interes za djelo i život te osobite umjetnice značajno narastao. Nije to samo zbog činjenice da je njeno stvaralaštvo bilo tako sustavo podcjenjivano, već i zbog njene biografije koja se u današnje doba čita i dekodira u sasvim novom diskursu. Golem je posao u tome obavila Leonida Kovač, povjesničarka i teoretičarka umjetnosti, koja je jasno i otvoreno poručila kako je Nasta Rojc za života demonstrirala iznimnu građansku hrabrost, ali je zato platila brutalnu cijenu. Brisanje iz povijesti modernih umjetnosti.
Ta se nepravda ispravlja polako. Posljednji u nizu priloga tome bio je dokumentarni film “Mostovi: Nasta Rojc - Enfant terrible”, scenaristice i urednice Ive Čuline, koji je početkom veljače u dva dijela prikazan na Drugom programu HTV-a. Doduše, najava povratka Naste Rojc u panteon naše likovne umjetnosti zbila se prije tridesetak godina, velikom retrospetkivnom izložbom u Umjetničkom paviljonu, od važnijih prezentacija njezina djela valja izdvojiti i izložbu “Zelene vrpce: samoreprezentacijski radovi Naste Rojc i Stjepana Lahovskog”, koju je u Muzeju arhitekture HAZU 2007. pripremila upravo Leonida Kovač. U Umjetničkom paviljonu je opet 2014. održana izložba “Nasta Rojc - kritička retrospektiva”, a Leonida Kovač je, uz važne studije o Nasti Rojc, zajedno s Anom Mušćet i autorica scenarija za strip “Nasta Rojc, ja borac” te istoimene izložbe otvorene u predvorju knjižnice MSU-a prije sedam godina.
Interes za djelo i život Naste Rojce nedvojbeno je pomogao da se u njen rodni Bjelovar ovih dana vrati vrijedna ostavština Rojčevih, jedne od najistaknutijih obitelji toga grada u 19. i 20. stoljeću. To je kolekcija od nekoliko dokumenata i čak 122 fotografije na kojima su prikazani političar i pravnik Milan Rojc, ali i njegova kći, slikarica Nasta te drugi članovi poznate obitelji. Gradivo je Državni arhiv u Bjelovaru početkom godine kupio u jednom zagrebačkom antikvarijatu.
Spletom sretnih okolnosti, to je gradivo u zagrebačkom antikvarijatu prepoznala novinarka Ana Trgovac i javila svojoj sestri Slavici o otkriću. Bjelovarska novinarka i sama pasionirano proučava život Rojčevih, autorica je rada “Dokidanje rodnih stereotipa u pisanoj ostavštini Naste Rojc”, pa je odmah shvatila o kakvom se blagu radi.
Ona me obavijestila o otkriću, ja sam odmah kontaktirala antikvarijat i vrlo brzo smo dogovorili otkup zbirke – priča Martina Krivić Lekić, ravnateljica Državnoga arhiva u Bjelovaru.
Kutija je pravi malim vremeplov koji, između ostalog, svjedoči i o idiličnim trenucima u životu obitelji i Naste Rojc u Bjelovaru, a neke fotografije prikazuju i fantastičan vrt na njihovu imanju, nalik na engleske ladanjske perivoje, kojem se danas izgubio svaki trag.
- Da, na jako puno fotografija prikazano je ladanjsko imanje obitelji Rojc koje se nalazilo u Gudovcu, nedaleko od rijeke Česme. Ljudi su ga zvali Rojčevo, no među članovima obitelji spominje se i naziv Slavinac, koji je vjerojatno izveden u čast majke Naste Rojc, Slave. Na fotografijama iz nove zbirke prikazani su članovi obitelju Rojc dok uživaju na imanju, ali imamo i jedinstvene fotografije prirode, životinja, prizore seljačkog života pa čak i nekadašnjih kuća u Gudovcu – priča nam Krivić Lekić.
Neke su fotografije nalik upravo na slike iz opusa Naste Rojc, pa se može pretpostaviti da je Nasta sudjelovala u kreiranju tih prizora, a neke i sama fotografirala. Dio njih je po svemu sdueći poslužio i kao predložak za njezino likovno stvaralaštvo, kazuje Krivić Lekić. Tu su pastoralni motivi plitkog prijelaz preko Česme, Nastini omiljeni psi i konji.
- Poznato je da se Nasta Rojc, osim slikarstvom, bavila i fotografijom pa postoji mogućnost da je dio fotografija koje smo kupili snimila ona sama – potvđuje i ravnateljica Arhiva.
- U zbirci je, primjerice, fotografija koja prikazuje današnju Ulicu Ivana Gorana Kovačića. Na uglu te i današnje Ulice Milana i Naste Rojc nalazi se kuća u kojoj je stanovala obitelj Rojc. To im je bila stalna adresa, dok su na Rojčevo u Gudovac odlazili uglavnom ljeti, na ladanje, pojašnjava ravanteljica.
Dok Gradski muzej Bjelovar čuva vrijednu kolekciju Nastinih slika, u bjelovarskom Državnom arhivu do sada nisu imali gotovo nikakvu građu vezanu uz ovu poznatu obitelj.
- Osim podataka o rođenjima i smrti iz matičnih knjiga, nismo imali ništa, tako da nam je ovo otkriće dragocjeno. U antikvarijatu od kojeg smo otkupili zbirku doznali smo kako je k njima stigla od jednog privatnog kolekcionara iz Zagreba. S njjim planiramo stupiti u kontakt kako bismo provjerili postoji li mogućnost da negdje ima još ovakvog gradiva– rekla je ravnateljica, podsjetivši kako se Arhivu mogu javiti svi građani kojima smatraju da imaju važno i vrijedno gradivo vezano uz povijest Bjelovara i okolice, tim više što državni arhivi imaju zakonsko pravo prvokupa privatnog arhivskog gradiva.
U Muzeju grada Bjelovara nalazi se oko 260 predmeta, od kojih je 27 slika i crteža, dok su ostalo fotografije. Baš poput arhivskog ‘’slučaja Rojc’’, i muzejska zbirka povećavala se uglavnom zahvaljujući ‘’bjelovarskim vezama’’. Tako je, primjerice, lani ona povećana za šest dotad neviđenih radova iz ranije faze stvaralaštva Naste Rojc koje je Muzeju darovao Kruno Trcin iz Zagreba.
Fotografije koje su sada stigle u Bjelovar govore puno i o jednom vrlo važnom razdoblju života Naste Rojc koje je ona opisala u svom autobigrafskom rukopisu “Sjene, svjetlo i mrak”, silno bitnom za razumijevanje tih njenih formativnih godina.
Nasta Rojc i njen pas Brendi
Rukopis se nalazi u Zbirci Kovačić - Mihočinec, a Zdravko Mihočinec je sada za Express najavio da bi sljedeće godine ti zapisi naše slikarice napokon trebali biti objavljeni kao posebno izdanje i tako bi bili dostupni široj javnosti. Mihočinec i je do sad znao zainteresiranima rado ustupiti na čitanje tekst autobiografije, tipkan na pisaćem stroju, s naknadnim ispravcima same umjetnice, rukom.
Javni doživljaj umjetnice, slikarice, kiparice, fotografkinje, altruistice i humanitarke Naste Rojc danas je podijeljen između znatiželje koju budi njen privatni život, naročito odluke kojima je postizala važne pogodbe s ocem Milanom. Bila je očajna kad ju je otac odvojio od života u kojem je uživala jašući konje, baveći se lovom sa svojim rođakom Milovanom Zoričićem (Zoričić je bio izuzetno školovan ugledan čovjek, prije Drugog svjetskog rata predsjednik Upravnog suda u Zagrebu, poslije rata sudac Vrhovnog suda Hrvatske, ali i član Međunarodnog suda pravde u Haagu od 1946. do 1958. Osim što je bio pasionirani sportaš i prvi prevoditelj nogometnih pravila na hrvatski jezik, bio je i strastveni lovac, predsjednik Lovačkog saveza. Lov mu je vjerojatno spasio i život, jer su ga ustaše ubrzo nakon hapšenja 1941. pustile na slobodu. Može se nagađati da njegovo naglo oslobođanje imalo veze s činjenicom je 1937. primio najveće njemačko lovačko odlikovanje od tadašnjeg njemačkog ministra lovstva. Bio je to Herman Göring, pilot, vojni zapovjednik, visoki dužnosnik NSDAP-a, zapovjednik njemačkog Luftwaffea, otac zloglasnog Gestapa i Hitlerov dogovoreni nasljednik.) Kad je taj idilični život u Gudovcu otac odlučio prekinuti uputivši Nastu Rojc na školovanje u samostan uršulinki, za nju je to bilo pravo zatočeništvo, teško okruženje ispunjeno glađu i bolestima.
O tome Nasta Rojc piše: “Ne znam što je ponukalo oca da me dade u Uršulinski samostan. Mislim da su se svi žalostili što sam ja divlje i neodgojeno dijete, te se ne volim moliti Bogu, a i crkva mi je odvratna. Život kod Uršulinki bila je nova muka i razočaranje. Hrana slaba. Djeca su od gladi krala stari kruh i rižu sa zamazanog tavana kojim su se bučno noću zabavljali štakori i miševi...”
Otac se nadao da će Nasta svladati sve vještine potrebne za vrijednu domaćicu i kuharicu, a ona je htjela slikati. I taj je trenutak opisala jasno i nedvosmisleno. Ovako se sjeća dana nakon što se od bolesti oporavljala u Kraljevici:
“Poslije boravka na moru, vrativši se podpunoma zdrava kući, mučila sam oca mojom željom, poći u svijet učiti slikati. Otac pak mučio me svojom željom da se ja učim kuhati. Mama moguće nije ni slutila kakva je to muka za mene proboraviti prije podne u kuhinji mada sam si neprestanim pušenjem pomagala proti kuhinjskom mirisu, a proti dosadi razmišljanjem da li je kuhanje uopće prirodno i zašto ni jedna druga životinja ne kuha. Nagodila sam se naposljetku s ocem. Ja imadem polaziti u kuhinju, a on će mi zato omogućiti obuku u slikanju.”
Bila je to prva nagodba Naste Rojc s ocem, obavljat će neke kućanske poslove u kuhinji koje se gnušala, a zauzvrat će joj otac omogućiti slikarsku poduku. Otac je ispunio njenu želju. Školovala se u Zagrebu kod Otona Ivekovića, zatim u Beču, kasnije odlazi u München. U Zagreb odlazi Ivekoviću jer je kod njega i “gospodin Branko tako lijepo naučio slikati”:
“Prvi put sam bila u atelieru i tako po svojem shvaćanju na vrelu umjetnosti.” Otac potom s njom 1902. putuje u Beč:: “Tata je ostao još dva dana, uhodareći me u Beču. Zanimalo ga, kako ću se ja šumsko dijete snaći u velegradu. Tek prije svog odlaska, ulovivši me na ulici, rekao mi, da odlazi umiren radi moje samostalnosti”.
Nasta svoj nepokolobljivi duh i karakter, onaj koji tako sjajno opisuje naslov grafičkog romana Leonide Kovač i Ane Mušćet “Ja borac”, demonstrira i u Beču:
“Kao moji žedni konji, bacila sam se na studij. Upisala sam se na sve kurze: akt, glava, predjeli i mrtva priroda, anatomija, pismo, perspektiva, bakropis i drvorez.” Svoju prvu stanodavku u Beču prestravila je preuredivši svoju studentsku sobicu. Sa zida je skinula sliku Bogorodice i na to mjesto objesila svoju pušku: “Taj strah od mene mora da je bio nervozan ili se je prvi čas prepala moje puške,” opisuje Nasta Rojc reakciju stanodavke.
Nasta je u Beču, a njen otac dobija visoku funkciju u novoj vladi i obitelj 1906. odlazi iz Bjelovara:
“Trebalo je seliti u Zagreb, ostaviti Rojčevo i sve što nam je bilo milo. Mama je plakala, a djeca su bila žalosna. Tata je majku mirio i sjetio ju kako je kao sasma mlada žena plakala kada je morala ostaviti Zagreb i poći u Bjelovar, kako se opirala kada je on počeo stvarati gospodarstvo.”
Nasta je iznimno vezana uz imanje u Bjelovaru, Rojčevo. Sama bilježi da je to imanje “ostavilo u mojoj duši toliko silnih impresija i gdje sam imala prilike da dođem u neposredni dodir s prirodom u svim njezinim fazama i pojavama”. Imala je konje Vranku, pa Zoru, Olenku je ovjekovječila na svojim slikama. Olenku je spasila, našla ju je u “zapuštenoj nekoj staji, dugodlaku”.
Slijedi školovanje u Münchenu, sprijateljuje s s Miroslavom Kraljevićem; jedno bi drugome čuvali mjesto tko bi prvi došao na predavanje. Ali njemačka škola Nastu Rojc ne veseli: “Čim sam došla u München i razočarala se školama, pomislila sam poći u Pariz i često s kolegom Kraljevićem o Parizu sanjarila.”
Nasta zbog bolesti često prekida školovanje, vraća se obitelji, ima mnogo udvarača, a ocu nikako nije jasno zašto ih sve odbija. Kad otac počinje inzistirati da s uda i napusti studije, Nasta Rojc sklapa s njim drugu pogodbu. Udat će se za prijatelja Branka Šenou, koji je već znao glumiti njegova zaručnika ne bi li tako odvratila moguće udvarače, ali udat će se samo ako joj otac omogući nastavak slikarskog školovanja. Ovako je to opisala u svom autobiografskom rukopisu:
“Otac mi je preporučio da se radije udam i napustim studije, ali ja sam brak za se drugačije zamišljala, te rado pristala da učinim ocu veselje, ali uz uvjet da se u mom životu baš ništa ne promijeni te da se moj brak ograniči na ceremoniju u crkvi bez promjene imena ili ikakove druge promjene. Ne želim se prodati nikomu niti mom poštovanom prijatelju, koji je već jednom igrao ulogu zaručnika, već želim ostati čovjek, imati zvanje koje će mi ispunjati život i zaslužiti svoj kruh.”
Rojčevi na kupanju u Česmi
Brak sa Šenom bio je prevara, oni su bili samo prijatelji, poštovali su se, ali tu nije bilo ljubavi. I sama Nasta za taj brak piše da je lažan:
“Na jednom takvom izletu pošli smo Branko i ja do župnog ureda da uredimo moje papire za vjenčanje, za koje smo dogovorili da bude u Kraljevici bez ičije suvišne prisutnosti da javno mnijenje nema što prigovoriti pošto je Branku još uvijek bilo toliko stalo do toga što će ljudi reći. Među nama, po mojoj želji, taj brak ne smije biti brak. Moja teška bolest bila mi je za to dobra obrana. Teškim srcem pristala sam na taj neugodni korak, a za nagradu obećao mi je otac da će mi pomoći doći do svog atelijera. Naša dužnost spram javnog mnijenja je bila zadovoljena i ja pođoh u lažni brak.”
Najveća ljubav Nasta Rojc bit će do smrti Alexandrina Onslow, sufražetkinja, članica Britanskog društva za transport ranjenika u Velikom ratu, koja je dvadesetih godina u Zagrebu otvorila školu engleskog jezika English Speaking Society.
Povjesničarka umjetnosti Leonida Kovač u knjizi “Anonimalia. Normativni diskurzi i samoreprezentacija umjetnica 20. stoljeća” o toj ljubavi piše: “Nasta Rojc bila je homoseksualna. Usprkos formalnom braku s prijateljem i kolegom Brankom Šenoom, od 1923. pa do njezine smrti 1949. godine otvoreno živi u lezbijskoj vezi s Britankom Alexandrinom M. Onslow.” U pismima koja šalje roditeljima i u portretima oslovljavala ju je, u pravilu, Miss Onslow. U ostavštini postoji i slikaričin rukopis naslovljen “Povijest A. M. Onslow (živi već 21 g. u Zagrebu s N. R.)”.
Nasta Rojc je u svom autobiografskom rukopisu plastično opisala trenutke u kojima vrlo rano počinje propitivati svoj rodni identitet. Bio je to trenutak kad je ugledala tek rođenog brata, trenutak koji je u njoj je pobudio bolne osjećaje, pa čak i pravu fizičku bol:
“Konačno nas pustili u sobu. Svi su oko tog paketića bijelih pelenica tetošili, dok je mama šuteć mirno u postelji ležala. Netko se sjetio na mene i pozvao me da pogledam te male ručice i nokte kao riža velike. Bilo mi je vrlo neugodno što su meni i te ručice i nokti i ta mala glavica odvratni. Od toga dana činilo mi se, da ni za tatu ni za baku ni tetu nije više postojao nitko izim tog dečka.”
Uvjerena da je odbačena i udaljena od obitelji, naročito od oca uz kojeg je bila vezana, Nasta Rojc se u svom očaju moli Bogu da bude dečko:
“Ta zar sam ja kriva, što nisam dečko. Nije ni grbavi Gjuro kriv, što je grbav – tako su me poučavali. Kriv je samo onaj, koji je zločest a i u tom se često drugi varaju. Kroz godine sam trpila što nisam dečko, pa me zato nitko ne voli. Sada mi se činilo pače, da zato ne smijem biti kod kuće već kod stroge tete Ade. Ah da mogu postati dečko, svi bi me volili, a tata i svi bi se veselili.
Teta mi je često rekla, da dragi Bog može sve, samo ga se mora moliti – moliti bogu spadalo je medju one nepodnošljive dužnosti kod tete. Sad, kad imadem želju koju mi samo on može ispuniti, molila sam bez tetine opomene moje večernje molitve, očekujući da ću sutra ustati kao dečko. Kad me bude dragi bog, koji može sve, pretvorio u dečka, sigurno ću imati bradu i brkove. Kad su jednom teta i baka otišle od kuće, nakon što su me položile u postelju, sama sam još jednom po propisu posjela u postelju i molila večernju molitvu, dodavši glasno, daj da postanem dečko, i bila sam uvjerena, da će me bog uslišati. U čeljusti me počelo na to boliti sve jače i jače, a ja sam mislila, da mi to raste brada.”
Bog Nastine molitve nije uslišio, ali ni nju ta fizička i duševna bol nije slomila. Štoviše, danas govorimo o hrabroj, ponosnoj umjetnici, o ženi koja je, baš poput urednice Zagorke s početka ovog teksta, bila spremna 1941. prkositi ustašama. Nasta i Alexandrina stanovale su na Rokovom perivoju, u kući koju je sama projektirala te u kojoj se nalazio i njen atelje. Zbog sumnje da pomaže partizanima, ustaška vlast oduzima joj kuću, a tada 60-godišnja Nasta i 75-godišnja Alexandrina, već obje bolesne, 1943. završavaju u ćeliji:
“Tada su mene i moju drugaricu Onslow strpali u zatvor na prijavu dvaju koristoljubivih slugu neprijatelja - ustaša. U zatvoru kod prvog saslušanja junački drsko predbacujem slugama neprijatelja njihovu kukavnu rabotu uvjerena da ću biti streljana.”
Obje su, tako bolesne, čekale vješala. I u zatvoru Nasta Rojc crta, sačuvano je jedanaest malih crteža na prokrijumčarenom toaletnom papiru. Na jednom od njih je zatočenica ustaškog logora, majka Vladimira Bakarića. Oslobođene su nakon par mjeseci zbog nedostatka dokaza.
Ni dolazak nove vlasti 1945. ne donosi sretniji život slikarici koja se gnušala svakog nepravednog režima, i austrougarske vladavine, i diktature kralja Aleksandra, a posebno nacizma i ustaškog terora. Dobile su 1945. samo atelier i dopuštenje za uporabu kuhinje.U zapisu iz 1947., kako je to jednom otkrila povjesničarka umjetnosti Leonida Kovač, koja se životom i djelom Naste Rojc bavio još od 80-ih godina prošlog stoljeća, slikarica otkriva nevjerojatan detalj: Onaj isti ustaša koji ju je istjerao iz kuće za NDH, sada je presvukao kaput i funkcioner je nove vlasti. U komunističkoj komisiji koja je trebala odlučiti o upotrebi dijela stana bio je sada ustaša koji njih dvije prijavio zbog pomaganja partizanima. Alexandrina Onslow umire 1949., a Nasta Rojc u teškom siromaštvu, na svoj rođendan 6. studenoga 1964. godine. Sahranjena je na Mirogoju u grobnici obitelji Rojc.
