Danas je vjerojatno najpopularniji finski pisac. Njegovi romani iz serijala o postarijem čangrizavom čovjeku iz naroda po imenu Mielensäpahoittaja - Staro gunđalo, na engleskom preveden kao Grump (sic!) - objavljeni su u desetak zemalja i po njima su snimljena četiri filma i nekoliko radio drama. Kyrö je, međutim, prvi veliki uspjeh ostvario svojim romanom ‘Savez’ u kojemu se pozabavio traumama Drugog svjetskog rata, a jedna od ključnih tema je zavodljiva privlačnost nacizma, odnosno radikalnih totalitarnih ideja koje pojedincu mogu na jednostavan način objasniti komplicirani svijet. Roman je nedavno u prijevodu Borisa Vidovića objavila Naklada Ljevak, a tim je povodom Kyrö ljubazno pristao na razgovor za BestBook.

BestBook: U Hrvatskoj je nedavno objavljen vaš roman ‘Savez’, koji ste napisali prije točno dva desetljeća, u nekom sasvim drugačijem svijetu. Da ga danas ponovno pišete, biste li ga napisali drugačije?

Ne bih ništa dopisivao ili mijenjao. Priča se odvija na obje strane u Drugom svjetskom ratu, i u tom smislu nema neku posebnu aktualnost. Umjetnička djela su proizvodi i slike svog vremena, i ne vidim smisla u naknadnim ‘popravljanjima’ dovršenih umjetničkih djela, niti u pokušajima da ih se kasnije učini politički ispravnijim - što god to uopće značilo - ili stilski dotjeranijim.

BestBook: U više ste navrata govorili o tome da ste u mladosti - kao skinhead - naginjali radikalnijim političkim stavovima. Koliko je ovaj roman analitički razgovor, svođenje bilance sa samim sobom iz prošlosti? Je li ‘Savez’ na neki način vaše iskupljenje?

U likove i u njihovu unutarnju perspektivu ugradio sam i vlastita iskustva, svoju mladenačku sklonost radikalnim političkim pozicijama. Pokušao sam razumjeti kako radikalizam uopće nastaje, koliko je ponekad slučajan. I promatrati ga bez kasnije pameti, bez moralne nadmoći naknadnog znanja. Današnji pogled na uspon nacizma uvijek je interpretacija: nitko od nas tada nije bio tamo. Ja nisam bio tamo. Zato se koristim onim što mi stoji na raspolaganju: fikcijom i imaginacijom. Riječ ‘iskupljenje’ možda je presnažna. Taj roman bio je, prije svega, pokušaj razumijevanja.

BestBook: Koliko je danas, u svjetlu novih geopolitičkih izazova, finsko društvo opterećeno nasljeđem Drugog svjetskog rata? U Hrvatskoj se čini da se društvene podjele nastale u tom ratu sve više produbljuju. Je li slično i u Finskoj?

Ratovi koje je Finska vodila sa Sovjetskim Savezom 1939. i 1941.-1944., te rat u Laponiji protiv Njemačke 1945., polako su se - prije veljače 2022. - pretvarali u priče, u simbole, u povijest. A onda je Rusija napala Ukrajinu, i stare su se bojazni vratile. Mnogi su u tome vidjeli gotovo savršenu paralelu s početkom Zimskog rata 1939., s generacijom mojih djedova i baka na fronti ili u pozadini. Pitanje ‘može li se ponoviti i u Finskoj’ visjelo je u zraku. Danas ipak ne bih povlačio tako direktne analogije. Povijest se nikada ne ponavlja, čak i kad prepoznajemo sličnosti. Finska povijest puna je ratova. Već 1918. imali smo građanski rat između Crvenih i Bijelih, koji je bio izravna posljedica Prvog svjetskog rata i Ruske revolucije. Smatram intelektualno nepoštenim, a iskreno, i glupim, prizivati te stare bitke, izgubljene teritorije ili generale, ne bismo li opravdali događaje današnjeg vremena. Sve dobro što je Finska izgradila nakon toga temelji se na činjenici da se, nakon građanskog rata, društvo ipak uspjelo okupiti oko zajedničke ideje i izgraditi demokraciju. Ključno je bilo da je i poražena strana uključena u izgradnju nove države. Zato je 1939., kada je Crvena armija pokrenula napad preko granice, Finska uspjela ostati jedinstvena.

BestBook: ‘Savez’ se, između ostaloga, bavi prijenosom ratnih trauma. Vidite li kako se povijesno pamćenje Zimskog rata odražava na svakodnevicu? Je li književnost dobar medij za kritičko propitivanje tih sjećanja u sadašnjosti?

Književnost je prazno igralište na kojem pisac može stvoriti vlastiti svijet. Ona nikad nije ‘istina’ na način na koji to historiografija teži biti, ali čak je i historiografija samo interpretacija izvora. Zimski rat nema utjecaj na moju svakodnevicu, iako znam da bi moj život bio potpuno drukčiji da ljudi tada nisu stali u obranu zemlje. Vjerojatno ne bih ni postojao u sovjetskoj Finskoj. Svaki dan prolazim kroz jedno groblje u Helsinkiju; gledam nizove grobova, poginule junake, i danas, zbog Ukrajine, to mi je bliže nego ikad. Toliko mladih ljudi koji su izgubili život zbog diktatora, imperijalnih ambicija, ludila i gluposti velikih sila.

BestBook: Finska s Rusijom dijeli više od 1000 km dugu granicu. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, pojačane su napetosti, Finska je više puta zatvarala granične prijelaze i krenula u izgradnju ograde na nekim dijelovima. Podiže li se nova Željezna zavjesa na sjeveru Europe?

U Finskoj se ta zavjesa već podigla. Isto vrijedi za Estoniju, Latviju, Litvu, Poljsku. Rusija je pokazala što jest: imperijalna država koja vodi ratove i iz unutarnjih i iz vanjskopolitičkih razloga. I za slavu neke mutne, davne povijesti koja danas nema nikakav smisao. Ali s Rusijom moramo živjeti, geografiju ne možeš promijeniti. Jednoga dana, nadam se, rat će završiti, doći će mir, trgovina će se obnoviti. Ali povjerenje je izgubljeno. S druge strane, povijest pokazuje koliko se stvari mogu brzo preokrenuti. Nakon Hirošime, Japan je postao priča o uspjehu, kao i Zapadna Njemačka. To je bila mudrost tadašnje politike: uključiti, a ne pokoriti. Važno je da oni koji su krivi budu kažnjeni. Ne znam hoće li to biti moguće.

BestBook: U travnju 2023. Finska je ušla u NATO, čime je prekinula s desetljećima dugom tradicijom neutralnosti u odnosu na velikog istočnog susjeda. Kako je ta odluka prihvaćena u finskoj javnosti? Je li ona povećala osjećaj sigurnosti? Kako ste je vi doživjeli?

Neutralnost je relativan pojam. Nakon mirovnog sporazuma 1945. glavni je cilj bio održati dobre odnose sa Sovjetskim Savezom, ali istodobno očuvati neovisnost. Zadržati se u zapadnoj civilizacijskoj orbiti i ostati tržišna ekonomija. Ponekad smo se morali vrlo duboko klanjati prema Moskvi, ali kad god se otvorio prostor da napravimo korak prema Zapadu, mi smo ga napravili. Danas smo dio NATO-a, što je isprva donijelo veliko olakšanje i, po mom mišljenju, bila je to ispravna odluka. Kad je počeo Zimski rat, bili smo sami, i ostali sami. Od tada to pokušavamo izbjeći. Ali opet, događaju se nove stvari u svijetu, i mala se nacija mora prilagođavati. Američka unutarnja i vanjska politika jako se promijenila u samo godinu dana.

BestBook: Godine 2023. objavili ste nefikcijsku knjigu koja prati život i ratno iskustvo finskog vojnika koji je dobrovoljno ratovao u Ukrajini na strani ukrajinskih snaga. Kako je ta knjiga nastala? Što ste radeći na knjizi naučili o najvećem europskom ratu 21. stoljeća?

Nakon ruske invazije osjetio sam potrebu da se na neki način uključim, da pomognem, da pokušam razumjeti. Kroz niz slučajnosti, upoznao sam tamnoputog finskog profesionalnog vojnika, čija će priča kasnije postati knjiga. Ubrzo sam shvatio da to nije priča o ratu, nego ljudska priča. Kao i “Savez”. Sličnosti su upadljive. I u toj knjizi gledam iz žablje perspektive, kao i u “Savezu”. To je priča o čovjeku koji radi jedini posao koji zna, i istodobno ga iz dna duše prezire. Kako sam kaže: ‘Razlika između heroja (hero) i nule (zero) vrlo je mala.’

BestBook: Vaš najpoznatiji lik je starac Mielensäpahoittaja, koji se buni protiv svega i sve mu ide na živce. Otkud vam inspiracija za taj lik? Ima li u njemu i vas? Ide li vama sve na živce?

On je arhetip. Svijet se mijenja, ali starac ne. Upravo iz te pukotine nastaje trenje i drama, i zato je prepoznatljiv svugdje. To je čovjek rođen prije Drugog svjetskog rata, koji jede krumpir, dogovore sklapa rukovanjem i vozi stari Ford Escort. Inspiriran je djelomično mojom bakom, dijelom djedom bliskog prijatelja, i vjerojatno djelomično mnome. Moje su frustracije sitnije od njegovih, ali su često dobra početna točka. Mislim da ljudi u njemu prepoznaju svoje bake i djedove, svoje roditelje. Neki prepoznaju i sami sebe. Preko njega se lako otvaraju i puno šire teme: usamljenost, starenje, društvene podjele o kojima smo razgovarali, pa čak i globalne rudarske kompanije, kao u najnovijoj knjizi. A njegova popularnost ne počiva samo na mom pisanju, nego i na činjenici da su na filmovima radili neki od najboljih finskih redatelja, scenarista, glumaca i producenata.

BestBook: Odrasli ste u pradavno vrijeme prije interneta. Često kritizirate društvene mreže i njihov utjecaj na ljude. Posljednjih je godina i umjetna inteligencija ušla u mainstream. Kakav je vaš odnos prema umjetnoj inteligenciji?

Nemoguće ju je zaustaviti. Čak i u ovom razgovoru koristim ju kao prevoditeljsku pomoć. Dobra je kao asistent, ali ako zbog umjetne inteligencije izgubimo sva ljudska zanimanja, stvorit ćemo čudovište. I ja je koristim kao ‘malog pomagača’ dok razvijam strukturu romana ili radim pozadinska istraživanja. Za sada još ne razumije mnogo o stilu, nijansama, o stvarnoj dubini. Za pisanje je ipak potrebno proživjeti život i iz toga izvući nekakav pogled na svijet. Neku vrstu istinske stvarnosti.

BestBook: Osim što ste književnik, vi ste i karikaturist, dramatičar i scenarist, TV panelist i sugovornik u popularnim emisijama, poduzetnik. U kojoj se ulozi najbolje osjećate?

U svojoj srži ja sam pisac. Čovjek koji stvara priče koje bi se trebale čitati u knjigama tvrdog uveza. Od svih navedenih formata, pisanje je najslobodnije, s najmanje ograničenja. Na tome možeš raditi godinama, sam, u podrumu ili uredu, bilo gdje. Bez razmišljanja o troškovima produkcije, metraži kadrova ili rasporedu scena. I, u konačnici, sve te forme nastaju iz pisanja, iz toga da imaš nešto za reći i barem neku sposobnost da to i kažeš.