Taj vrsni kuhar i strastveni čitač lijepe literature, otvoren, komunikativan i zabavan čovjek te autor tri knjige, između ostalih i gastro-erotskog krimića “U potrazi za izgubljenim Narcisom”, u Žuvanu prvijencu “Garbura” igra djeda, a u glavnim ulogama dvojice dječaka pojavljuju se mladi Šibenčani Mauro Ercegović Gracin i Franko Floigl, te Ivana Roščić, Marija Škaričić, Asja Jovanović i drugi. Film je premijerno prikazan na festivalu u San Sebastianu, a donosi vrlo aktualnu priču o dvojici dječaka koji uoči Božića pale garburu, karabit, s ciljem da prikupe što više lajkova i postanu YouTube zvijezde.

Jelčić je podrijetlom iz Hercegovine, iz Čapljine, i na to je jako ponosan, a u svoju umjetničku biografiju upisao je tijekom 50-godišnje karijere brojne značajne uloge u filmovima i TV serijama, kao što su Ante Čikeš u “Ne naginji se van” Bogdana Žižića, Narednik u “Kiklopu” Antuna Vrdoljaka i beskrupulozni ustaški koljač u Zafranovićevoj “Okupaciji u 26 slika”.
U naponu snage i glumačke zrelosti otišao je kao “ljubavni emigrant” u Švicarsku, gdje je također snimio nekoliko filmova i TV serija, a glumio je i u züriškom Schauspielhaus, koji je u to vrijeme vodio slavni Kristof Martaler. Nakon povratka u Hrvatsku igrao je u Grlićevu “Ustavu”, Ogrestinim “Krhotinama”, Ostojićevu “Ničijem sinu”, Schmidtovu “Ljudožderu vegetarijancu”, a veliku popularnost je stekao ulogom udbaša Blage Antića u Matanićevoj seriji “Novine”. Njegova karijera okrunjena je na 68. Pulskom filmskom festivalu Nagradom “Fabijan Šovagović”, koju Društvo hrvatskih redatelja dodjeljuje za izuzetni glumački doprinos hrvatskoj kinematografiji.

Express: Film ‘Garbura’ govori o odrastanju dvojice dječaka, a sniman je tijekom izolacije zbog pandemije korona virusa. Koja je fabula filma i kakva je vaša uloga?

To je film o dvije obitelji, koje su već desetljećima u svađi i premda se više ne sjećaju što je bio uzrok zavadi, tu netrpeljivost prenose na cijelu obitelj i na svoje unuke. Ja igram Vladu, djeda jednog od unuka, čija se kći, odnosno majka tog maloga, kurva s oženjenim sinom suprotstavljene obitelji. To je prava naša provincijska drama iz dalmatinskog zaleđa, iza Trogira i Solina, negdje oko Imotskog. Kako je Žuvanu to bio prvi film nismo mogli odgoditi snimanje zbog korone jer bi nam onda propao novac. Za filmsku ekipu unajmljen je hotel u Srimi kraj Vodica gdje smo bili sami, s našom poslugom i zapravo nismo ni izlazili iz hotela, osim za potrebe snimanja. Snimali smo tridesetak dana u kontroliranim uvjetima i nitko se nije razbolio. Svim mojim frendovima, poput Vinka Brešana, Pjera Žalice i Stanka Hercega, koji su ga vidjeli na DHF-u, film se jako svidio.

Express: Film tematizira nekoliko vrlo aktualnih i važnih problema, kao što je pitanje disfunkcionalne obitelji i zanemarivanje djece, a s druge strane i današnju opsjednutost mobitelima. Kako su te teme obrađene u filmu?

Ja sam malo starinski čovjek i volim one filmove iz mog vremena, koje su snimali Bogdan Žižić, Zoran Tadić i Lordan Zafranović tijekom sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Film ‘Garbura’ me jako podsjeća na tu vrsta filma. On ima u sebi nešto starinsko, tradicionalno, antikvitetno, iako je produkcijski nov i moderan. Film je prožet određenom vrstom duhovitosti i duha, koji je meni vrlo blizak. Nadam se da će se dopasti i mladima jer govori o prepoznatljivim, univerzalnim problemima, primjerice, zagrađivanje zemlje i slično, koji nisu lokalizirani i s kojima se susreću svi ljudi, a ne samo mi u Hrvatskoj. Meni i Vinku Brešanu, koji poznajemo to podneblje, film je još ljepši. On je, primjerice, pronašao u filmu autentičan duh i humor, tipičan za njegov kraj, koji je i pakostan, zavidan, zločest i zlovoljan.

Express: Zadnjih godina gledali smo vas u Matanićevoj seriji ‘Novine’, gdje ste odlično utjelovili lik negativca, udbaša Blage Antića, koji je svojom autentičnošću osvojio gledatelje. Kako to postižete?

Rođen sam u prvoj polovici prošlog stoljeća i prvo sam studirao političke znanosti, a onda sam paralelno, na trećoj godini, upisao glumu na zagrebačkoj akademiji gdje sam učio od najboljih profesora, kao što su Zlatko Crnković, Božidar Violić, Joško Juvančić, Tomislav Durbešić i Tonko Lonza. Bio sam u klasi s Vlastom Knezović, Mladenom Budiščakom i Žarkom Potočnjakom, i nama su se ti naši profesori, koji su tad imali 35, 36 godina, činili jako stari, kao metuzalemi. Mislili smo da pričaju gluposti i nismo ih htjeli slušati. No kad sam došao u njihove godine, sjetio sam se njihovih riječi, ali i riječi redatelja Koste Spaića i Georgija Parate te drugih s kojima sam radio te shvatio da je zadatak svakoga glumca da govori glasno, razgovijetno, da izgovara misao i da na sceni stvori autentični lik. Da bi glumac postigao autentičnost mora biti autonoman i slobodan da tom liku pridonese svojom osobnošću. A da bi bio slobodan mora biti autohton i znati odakle potječe. Na meni se vidi da sam ja kamen, drača i strma vrtača, Hercegovac, bez obzira na to što više od pedeset godina ne živim u rodnoj Čapljini. Tu autohtonost ne čini samo zemlja, nego i obitelj, škola i grad, a prije svega kućni odgoj, koji vas je učinio pristojnim. Da postanete pristojni morate biti obrazovani, a obrazovanje vas čini logičnim. Uz sve to, morate imati dovoljno autoriteta da možete reći režiseru da vam trebaju sloboda i autonomija kako biste izgradili autentičan lik, kojemu će svi vjerovati.

Express: Jeste li i sami imali u mladosti neki kontakt s Udbom?

Moja obitelj je komunjarska, otac mi je bio predsjednik općine Čapljina, kasnije i kotara, a stariji brat Kažimir ministar u BIH, a kasnije i visoko rangirani političar u Beogradu. Tako sam još kao dječak slušao priče o tajnim službama. Otac je bio jako poštovan u Hercegovini i mnoge je ljude spasio od političkih progona. Kad bi me pitali kako sam tako uvjerljivo utjelovio lik udbaša Blage Antića, odgovarao sam: ‘E, prijatelju, davno sam prestao biti udbaš, ali prijatelje i dalje pratim’. U Udbu su regrutirali ucijenjene ljudi, uglavnom iz desnih obitelji, a mene se nije imalo ni s čim ucijeniti. Dok sam bio u vojsci, neki major Đurđević ponudio mi je da uđem u KOS, a ja sam mu rekao: ‘Stari, imam već 28 godina i ne možeš me ni s čim ucijeniti, a za bježanje iz kasarne u Zadar zbog cura kazna je mjesec dana zatvora, što sam spreman izdržati. Osim toga, imaš već u svakom vodu trojicu, pa što će ti četvrti?’. Dok sam u sedamdesetima radio u ZKM-u, sastajali smo se u kavani Vukas u Preradovićevoj ulici, odmah kraj redakcije Borbe. Jednom mi je prišao jedan novinar koji je sa mnom studirao Političke nauke i onda mi priznao da me je pratio 1971. godine. Naime, kao student živio sam u domu na Savi i Udba je primijetila da ne dolazim spavati, a tad su se Čičak i Budiša, vođe studentskog pokreta, počeli sastajati. Pitao sam ga: ‘Što si, majke ti, otkrio?’. Odgovorio mi je da je otkrio da nemam nikakve veze s političkim djelovanjem, nego da s Potočnjakom, Budiščakom, Ćurdom i Enesom Kiševićem idem kod Branka Supeka na Zrinjevac, gdje se kurvamo. Naš razgovor je završio tako da sam mu poručio: ‘Odsad pa nadalje možeš me pratiti još sljedećih 20 godina, a u mojem društvu nećeš dobiti nikakvu informaciju, nego samo triper’.

Express: Igrali ste u puno serija i filmova, ali najpoznatiji ste po legendarnoj ulozi partizanskog komandanta Ljube u hit seriji iz sedamdesetih ‘Kapelski kresovi’. Kakve vas uspomene vežu za tu seriju?

Tad sam već završio Akademiju, dobio neke nagrade i radio u dubrovačkom teatru. Kad sam napunio 27 godina, otišao sam u vojsku u Zadar, ali pokušao sam skratiti služenje te sam išao u Split napraviti neke pretrage. Tamo sam sreo redateljicu i organizatoricu Vanju Pinter, koja mi je ponudila da igram komandanta Ljubu. Hetrich me uspio preko svojih veza ubaciti u seriju tako da sam paralelno sa služenjem vojnog roka u zadarskoj kasarni snimao ‘Kapelske kresove’ u Gorskom kotaru. Tko bi to mogao platiti?! Serija je bila jako popularna zato što je prvi put prikazala Hrvatsku, odnosno Gorski kotar u Drugom svjetskom ratu, gdje je nastajao partizanski pokret. To je bilo novo jer su do tada partizanski filmovi i serije uglavnom prikazivali Bosnu.

 

Express: Također ste s Bogdanom Žižićem snimili film ‘Ne naginji se van’, gdje ste glumili glavnu ulogu, lik negativca Jere Čikeša, koji je dočekivao naše gastarbajtere u Njemačkoj. Je li ta priča snimljena prema stvarnim događajima?

Ne znam, ali sigurno je bilo takvih likova. On potječe iz kraja oko Imotskog i Zmijavaca, ali već dugo živi u Njemačkoj gdje je postao pravi kriminalac. Ali ne bavi se kriminalom, nego zapošljava naše ljude, koji su tad u sedamdesetima bježali od siromaštva u Njemačku da zarade za komad kruha. Svi oni prvo su dolazili kod Jere Čikeša, koji im je pronalazio posao stolara ili zidara. No pola plaće je odlazilo njemu, kao i pasoš, a pola njima, što nije bilo tako loše jer im je ostajalo još 1500 njemačkih maraka. No dogodila se nesreća na radu i poginuo je jedan naš gastarbajter. Onda su ga Čikešovi ljudi zamotali u vreću, strpali u gepek i bacili u vodu. U tom trenutku pobunio se jedan radnik kojeg je glumio Ivo Gregurević rekavši: ‘Ne može to tako!’. Tad sam došao ja sa svojim pomagačima i rekao: ‘Mali, svak’ zna svoju’. I mali se povukao. Kasnije se još svašta događalo, film je dobio sve žive nagrade i bio je jako gledan.
Puno godina kasnije, kad sam stigao avionom iz Dubrovnika u Zagreb, ušao sam u autobus za grad i htio kupiti kartu, ali mi je vozač rekao: ‘Sjedi čovječe, svak’ zna svoju’. Znači, nije mi htio naplatiti.

Express: Zafranovićev film ‘Okupacija u 26 slika’ smatran je jako kontroverznim jer se bavio provokativnom temom, čak se godinama nije prikazivao u samostalnoj Hrvatskoj. Zašto je taj film izazvao takav šok?

Najveću kontroverzu izazvala je scena nasilja u autobusu smrti gdje mi koljemo ljude. Zvonko Lepetić i ja odlučili smo je odigrati kako treba, biti okrutni i podmukli, i snimili smo zaista odurne, mučne scene. One su u originalnoj verziji bile duplo dulje, no nisu se mogle gledati i onda je u montaži veliki dio izbačen. Tonko Lonza, koji je bio savjetnik, zbog te scene otišao je sa snimanja i nije htio više raditi s nama. S druge strane, takav autobus je zaista postojao, ne jedan nego nekoliko, u kojima su ustaše pobile mnogo ljudi.
Izet Hajdarhodžić, koji je u filmu igrao ustašu, rekao mi je: ‘Zdenko, to se sigurno dogodilo, ja se toga dobro sjećam, tako su ubili moga oca’. Vjerujem da bi i danas te scene izazvale kontroverze.

Express: Kad ste bili u naponu snage odlučili ste zbog ljubavi i vaše današnje supruge Diane, koja je imala privatnu fizioterapeutsku praksu, otići u Švicarsku. Između Švicarske i bivše Jugoslavije bile su velike razlike. Kako ste se prilagodili životu u toj zemlji?

Već sam ranije u nekoliko navrata odlazio po mjesec dana u Švicarsku i shvatio sam da je to zemlja u kojoj bih odmah mogao živjeti. Uvidio sam da mi živimo u slabo organiziranom zoološkom vrtu, jer smo neobrazovani divljaci, dok su Švicarci pristojni ljudi, koji su savršeno organizirali cijelu državu. Tamo te nitko ne maltretira s nepotrebnom papirologijom - ti samo moraš dobro raditi svoj posao. Zatim sam za tri mjeseca naučio jezik, a kasnije sam ga još usavršavao na Goethe institutu u Münchenu tako da sam mogao govoriti, čitati i prevoditi s njemačkog. Odmah sam počeo dobivati manje uloge, prvo u serijama na televiziji, a zatim i u filmovima. Bio sam dobro plaćen, ne kao u Americi, ali od tih honorara moglo se dobro živjeti. A onda su me zapazili ljudi iz teatra Schauspielhaus u Zürichu, koji je tad vodio Kristof Martaler, jedan od najboljih redatelja u Europi. Ponudili su mi ulogu učitelja iz Tuzle u komadu ‘Die Klinik’ švedskog dramatičara Larsa Noréna koji je režirao Falk Richter. Na audiciji je bilo puno glumaca iz cijele Njemačke jer su svi htjeli glumiti kod Martalera, a ja sam naučio monolog tog učitelja i odmah bio primljen. Predstava je bila sjajna, a ja sam dobio dobre kritike. Poslije me Martaler uzeo u ‘Kazimira i Karolinu’,koje smo igrali po cijelom svijetu. S njima sam bio tri sezone i taj rad u tad najboljem teatru u Europi bio je ispunjenje moga glumačkog sna.

Express: Zašto ste se 2012. godine, nakon 25 godina, vratili iz Švicarske? Jeste li se razočarali?

Jesam. Povratak je za mene kao politologa bio veliki šok. Kad sam se vratio, šokirala me je neuređenost države, nepotrebna papirologija, neki besmisleni problemi i nerad naše administracije, a najviše me ubila glupost. Očekivao sam od nove hrvatske vlasti da ćemo svi biti zajedno u našoj hrvatskoj državi. Ja sam stara komunjara i svi su mi dobri ljudi isti, i Srbi, i Muslimani. No vidio sam da u mom narodu ima puno smeća. Očekivao sam da će sav novac otići u obrazovanje, kulturu i da će Hrvatska nakon 30 godina biti blistavi moment u Europi. Moja se očekivanja nisu ispunila. No htjeli smo se vratiti zato što smo željeli baš ovdje proživjeti zadnjih deset, petnaest ili dvadeset godina, otići u Čapljinu ili Dubrovnik kod mog sina, kod Draška na večeru.

Express: Kako ste se nosili s razočaranjem?

Kad sam shvatio da se laže i petlja, krade i otima, rekao sam sebi: ‘E, sa mnom tako nećete!’. Pojačao sam vježbe ravnodušnosti i toliko napredovao da sam postao potpuno ravnodušan na sve i više me ništa ne nervira. Imam za odvoz smeća i sve ostale režije, za košulju i hlače također, a potkošulja imam dvadeset, ne jedem puno, a uvijek se nađe i za malo vina, dakle ne treba mi puno, a izbjegavam sve to brbljanje, meketanje i brabonjanje na televiziji što narod gleda zapanjen tolikom količinom bezumlja.

Express: Gledate li predstave svog nećaka Bobe Jelčića?

Svakako, on je moj proizvod. Kad sam dao otkaz u ZKM-u jer nisam htio igrati žirafu, otišao sam u Čapljinu, gdje sam na Čapljinskom ljetu počeo raditi s amaterima do 18 godina. Među tim mladim ljudima koje sam okupio bio je i Dejan Aćimović. Bobo je imao 15-ak godina i dolazio je na moje probe i govorio da će biti režiser. Prije toga, kad je bio mlađi, gledao me u Dubrovniku, gdje sam 70-ih igrao u Kazalištu Marina Držića i sudjelovao na Dubrovačkim ljetnim igrama. Tako je gledao ‘Dunda Maroja’, ‘Skup’ i ‘Kristofora Kolumba’ i učio o teatru. Međutim, kasnije nikad nismo jedan drugome davali savjete, ja sam Bobi prije svega stric.

Express: Pišete li još nešto?

Osim dviju hrvatskih knjiga, objavio sam u Švicarskoj ‘Istinitu legendu o mačku’,u kojoj sam napisao priču o ženinu mačku. Knjigu je ilustrirao Karl Sauter, jedan od najboljih švicarskih slikara. A zatim sam nakon povratka iz Švicarske napisao po jednu knjigu o mojim ženama, mojem kazalištu i mojoj Hercegovini. Treba mi dobar urednik koji bi to sve sredio.

Express: Biste li htjeli još nešto igrati?

Ne prihvaćam nove uloge na filmu, osim kad je riječ o dobrom scenariju kakav je bio ‘Garbura’. Zvali su me i neki kazališni redatelji, ali ne da mi se učiti tekst, ići na probe i onda svaku večer igrati u kazalištu. Ako će mi se dati, možda ću napraviti nastavak moje monodrame ‘Veliki odlazak’, koju sam realizirao prema drami ‘Minetti’ Thomasa Bernhardta. Tamo sam rekao sve o sebi i svom teatru, a odigrao sam je 50 puta. Oni koji su je pogledali mogli su vidjeti zašto odlazim. Tonko Lonza mi je sa suzama u očima rekao: ‘Stari, ovako se treba otići’.