Express objavljuje, na temelju knjige "Deset dana u travnju" Borisa Rašete i Gorana Gavranovića, u formi Leksikona prikaz najvažnijih ljudi, događaja i procesa koji su doveli do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske. To razdoblje i danas je obavijeno tamom, mnogima posve nepoznato izvan sfere mitova. Knjiga koja je nedavno u izdanju Frakture doživjela i svoje treće, prošireno i dopunjeno izdanje, ima za cilj, oslanjajući se na bogatu građu (dokumente, novine, memoare sudionika, judikaturu, dokumentarne filmove, "Tko je tko u NDH" i sl.) skinuti bar dio magle s tih deset dana u travnju 1941., koji su zauvijek promijenili povijest ovih prostora i život ljudi na njima.
DESETI TRAVNJA, JUTRO: FIRENTINSKI KROJAČ POGLAVNIKOVE UNIFORME
Četvrtak, 10. travnja, 100. dan u godini, katolici Veliki četvrtak, pravoslavni Hilarij, sunce izlazi u 5.22 sati…
Prijepodne od jutra do 13.30 sati
Čovjek koji će do kraja dana postati gospodar života i smrti u Hrvatskoj tog je jutra u Firenci isprobavao novu, ustašku uniformu. U krojačkoj radionici na Piazza della Signoria (slavnom trgu kojim je već stoljećima dominirao Michelangelov “David”) Ante Pavelić narcisoidno se zagledao u ogledalo u kojem je, tako se nadao, vidio budućeg vođu Hrvata, koji će uskrsnuti slavnu hrvatsku državnost, zbaciti srpske okove, a potom krenuti putem Tomislava, Mislava, Trpimira... Zvonimira?
Talijanski krojač ubrzano je dovršavao hrvatsku odoru, poskakujući oko signore Pavelich. Ante Pavelić tog se jutra još samo nadao da će je iskoristiti onako kako je odavno sanjao, kao hrvatski državni poglavar. Talijan je oblijetao oko njega, logoreično hvaleći svoj uradak. Mrki poglavnik bio je zadovoljan. Odora je tu, nedostajao je samo tron.
Još ujutro 10. travnja Ante Pavelić nije mogao biti siguran da će dobiti Hrvatsku, kao što neće biti siguran još dugih nekoliko dana (njegove bojazni bile su razumne: da je dr. Vladko Maček rekao “da” Hitleru, Pavelić bi ostao na klupi za rezerve. Povijest bi krenula drukčijim tijekom. Luburić, Francetić, Miloš, Dido Kvaternik i njegov tata... svi bi oni ostali epizodisti; no Maček je Hitleru rekao “ne” i Hrvatsku izručio, ne znajući i ne sluteći, Paveliću, a s Hrvatskom i desetke ljevičara u Kerestincu, za što odgovornost snosi i Šubašić).
Pavelić nije znao odgovor na dva pitanja: hoće li doći na hrvatski tron i, ako hoće, kad će to biti.
Već nekoliko sati nakon što je isprobao uniformu, stari austrougarski oficir proglasio ga je suverenom.
KVATERNIKOV LEGITIMISTIČKI SAN
Slavko Kvaternik zaspao je noć prije u svom tavanskom skrovištu s mišlju kako je “kucnuo čas”. Kad se ujutro probudio, obavio toaletu i trgnuo rakijicu, mučilo ga je još samo jedno pitanje – gdje su točno Nijemci. Ali…
Tog jutra povijest je osobno zakucala na vrata Slavka Kvaternika i uručila mu odgovor.
“Desetoga travnja, kao da sam ga naručio, najavio mi se generalštabni pukovnik jugoslavenske vojske Nikolić, imena mu ne znam, rodjeni Virovitičanin, na službi u armijskoj komandi, kojega prije nikada nisam vidio, a nisam ni čuo za njega. S kim je došao i kako me našao u mojem skrovištu, ne znam. Odnosno, sasvim sam zaboravio... On mi je saopćio:
a) da se jugoslavenska fronta na Dravi raspala, da o kakvom otporu pred Zagrebom ili iza Save, te kakvom otporu uopće ne može biti govora, svi su vojnici otišli svojim kućama;
b) da je armijska komanda otišla iz Zagreba u Petrinju;
c) da je ban Šubašić pobjegao u nepoznatom pravcu, što sam već znao;
d) da se napredovanje njemačke tenkovske divizije koja je jučer stigla južno od Križevaca odvija nesmetano.”
“Time sam”, zaključio je budući vojskovođa, “saznao sve što sam trebao znati da mogu odabrati vrijeme proglašenja NDH.”
Tako se Slavko Kvaternik prisjetio 10. travnja u svojim memoarima. Počeo ih je pisati u progonstvu u Slovačkoj, a dovršio u zatvoru u Zagrebu.
Možda je na putu do Hrvatskog radiše kupio neke od zagrebačkih novina, koje prenose izvještaj beogradskih radiostanica o bombardiranju Beograda – spiker je govorio o teškom bombardiranju u kojem ima i žrtava, “ali će”, ohrabrio ih je, “na ruševinama nastati još veća prijestolnica Južnih Slavena”. U istim novinama bilo je objavljeno i “obavještenje Kraljevske vlade o bombardiranju Beograda”, u kojemu čitamo kako je “u roku nekoliko časova Beograd pretvoren u gomilu ruševina i zgarišta. Njegove su ulice bile prekrivene lješinama djece, žena i staraca”.
To su već nekoliko dana stare vijesti. I dalje su šokantne, ali jako kaskaju za događajima.
Na frontama oko Zagreba vlada rasulo.
Njemački vojnici pregazili su Jugoslaviju
VJEKOSLAV SERVATZY
Vjekoslav Servatzy, rođen 23. ožujka 1889. u Rumi, bio je general i ustaški pukovnik, jedan od najstarijih i najodanijih Pavelićevih suradnika. Nije bio, blago rečeno, od velike pameti: na kraju rata vjerovao je da će ga Titov aparat uzeti sebi.
Završio je trgovačku akademiju i službovao u drvnoj industriji u Zavidovićima i Bosanskom Šamcu. Sudionik je Prvog svjetskog rata. Po uspostavi Kraljevine SHS uhićivan je kao hrvatski nacionalist te ubrzo emigrirao u Italiju, gdje je živio u Rijeci i Trstu. Nakon dolaska Ante Pavelića u emigraciju 1929., povezao se s njim i radio na utemeljenju i organizaciji ustaškog pokreta. Živeći u Rijeci, pomagao je političkim emigrantima koji su bježali te distribuirao ustaški propagandni materijal. Sudjelovao je u organiziranju Velebitskog ustanka 1932., a bio je upravni zapovjednik logora Janka-puszta od 1933. do 1934. godine. Bio je u internacijama, posljednji put u Lucci, sve do travnja 1941. Bio je član Glavnog ustaškog stana.
Uoči povratka u domovinu Pavelić ga je odredio za časnika za vezu s talijanskim vojnim vlastima. Poslije proglašenja NDH vratio se u Zagreb, a u lipnju 1941. bio je unaprijeđen u čin ustaškog pukovnika. Organizirao je Ustašku vojnicu na području Vojne krajine te 2. Poglavnikovu tjelesnu bojnu u Banjoj Luci. U kolovozu 1942. imenovan je zapovjednikom Ustaške pripreme Ustaške vojnice. Krajem 1942. bio je izaslanik, a zatim 1943. i zapovjednik operativnog područja Like te zapovjednik područja Sjeverne Dalmacije. Obnašao je i dužnost zapovjednika Poglavnikove tjelesne bojne te je u tom svojstvu bio zadužen za čuvanje uhićenih Mladena Lorkovića i Ante Vokića te organizaciju suđenja u rujnu 1944. Velikim županom Velike župe Prigorje u Zagrebu imenovan je 4. rujna 1944. U travnju 1945. promaknut je u čin generala, a uoči sloma NDH bio je zapovjednik grada Zagreba. Sedmog svibnja 1945. povukao se u Austriju, gdje su ga kod Bleiburga zarobile britanske vojne vlasti i izručile Jugoslaviji. U Beogradu je 22. rujna 1945. osuđen na smrt i likvidiran.
NIJEMCI UZIMAJU VOLOVE VOLOVSKOM BATALJUNU
Predaju i kraj rata, praktički u predgrađu Zagreba, doživio je i pisac te pomorac Joža Horvat, tad pripadnik Volovskog bataljuna.
“Deseti travnja”, piše Horvat pa dodaje: “Rat bjesni punom žestinom. U štabu Volovskog bataljona gužva oko radioaparata. Beograd… krčanje, zatim muzika i glas pevaljke koja poziva ‘Diž’te te se, diž’te, četnici!’. Sarajevo, spiker javlja o našim pobjedama širom domovine. Nepoznata radio stanica uporno ponavlja o potpunom porazu i rasulu jugoslavenske armije. Kako otkriti istinu? Po ratnom rasporedu koji smo primili, naš Volovski bataljon trebao bi još noćas krenuti u Sušak i topovskim granatama opskrbljivati artiljerijsku jedinicu iznad Senja. Pitam se: ma koji je kreten smislio da kolonu vozila i volova uputi noću dvije stotine kilometara do nekakva cilja?
Da tog dana u Podsusedu ludnica bude potpuna, rano poslijepodne među naše volove ušetao se tenk pod njemačkom zastavom i odmah za njim nagrnuli motocikli s prikolicom i vojnicima. Panika. Bez ikakva puškaranja. Nijemci su otjerali kućama naše junake, a volove prikupili i uz njih postavili stražu. Uskoro je stigao i njihov otvoren kamion krcat zarobljenim časnicima koje su Nijemci pohvatali oko Podsuseda.
Svi oficiri i podoficiri Volovskog bataljona na vrijeme su nestali, osim komandanta i mene. Gavrančić u skladu s nekim svojim načelima, smatrao je da njemu, zapovjedniku, vojnička čast nalaže svoj pištolj i svoju jedinicu osobno predati pobjedniku. Ja sam ostao pored njega jer još nisam odlučio kamo krenuti i gdje prenoćiti.
U tri oklopna vozila stignu naposljetku pripadnici njemačke motorizirane pješadije. Jedan oficir u pratnji još dvojice vojnika uđe u naš štab i Gavrančić im preda svoj pištolj i neke dokumente”, prisjetio se Joža Horvat.
Miroslav Krleža
CIJENE LETE U NEBO
U novinama vidimo kako teče život. Cijene krumpira su, čitamo, maksimirane, skočile su na 2,50 i 3,25 dinara. Gradonačelnik Mato Starčević donirao je novac socijalnom odsjeku u Patačićkinoj ulici “za nabavku raženog i kukuruznog brašna za siromašne”. Taj novac čuvao je u gradskoj blagajni za crne dane. Oni su tu. Ni on sam, a ni siromasi koji su se hranili u socijalnom odsjeku u Patačićkinoj ulici, nisu mogli ni slutiti da su došli najcrnji dani.
U međuvremenu Slavko Kvaternik je u akciji – tako on sebe vidi u slici romantiziranoj do karikature, dostojnoj juriša austrijskih husara na… A tko će više znati na koga su jurišali?!
“Oko 12 sati”, piše dalje Kvaternik, “javljeno mi je da su njemačke motorizirane jedinice stigle do Sesveta i da se tamo okupljaju. Ta me je vijest uzbunila i uznemirila.
Bojao sam se da proglašenje ne bi uslijedilo poslije dolaska njemačkih trupa, što bi znatno poremetilo moje namjere u političkom pogledu, kako sam to već ranije obrazložio.
Zato sam u pratnji prijatelja pohrlio na Radićev trg, u Banske dvore, da na tradicionalnom mjestu proglasim samostalnu hrvatsku državu.
Kad sam stigao u Banske dvore, tamo nije bilo Nijemca Veesenmayera ili kakvog drugog Nijemca, pa ne znam je li dr. Veesenmayer stigao prije, za vrijeme ili poslije proglašenja NDH, kao što ne znam kako je i putem koga doznao za taj akt”, piše Kvaternik.
KOMUNISTI TRAŽE ORUŽJE
“Joe Louis”, čitamo u novinama, “pobijedio je pred 20.000 ljudi, u St. Louisu, Musta u 9. rundi i ostao svjetski prvak u boksu”.
Novine obavještavaju građanstvo i da gradske kuhinje u Zagrebu “normalno rade”.
“Crni bombarder”, koji je koju godinu prije u uzvratnome meču pobijedio njemačkog prvaka Maxa Schmelinga (poslije rata će Max, koji nije osobito šmekao Hitlera, ostati prijatelj s Louisom i čak ga uzdržavati pod stare dane - Schmeling je u tim slavnim danima prije rata i u vrijeme najveće slave bio dovoljno pametan da kupi dionice Coca-Cole).
Za to vrijeme, daleko od novina, šef komunista Josip Broz Tito šalje dopise vojnoj komandi, a usput, što će drugo, sastanči s Centralnim komitetom komunističke partije, s kojim formulira borbene zahtjeve:
“Dok su se fašistički tenkovi približavali Zagrebu”, piše Broz, “ja sam u tom smislu lično formulisao zahtjev CK i poslao ga s našom delegacijom zagrebačkoj armijskoj oblasti.
Zahtjev je bio odbijen. CK KPJ se odlučno izjasnio za borbu protiv okupatora i njegovih domaćih izdajnika…”
Mlijeko za dojenčad dijeli se u Zagrebu, javljaju novine, na osam mjesta – majke djece do dvije godine besplatno će, s potvrdom o rođenju djeteta, dobivati potrebno mlijeko, vršit će se u osam prodavaonica mlijeka, to će preuzeti Crveni križ.
Mlijeko će se dijeliti od 7 do 10 u Harambašićevoj 16, Supilovoj 2, Domjanićevoj 5, Ilici 208, Krajiškoj 1, Savskoj cesti 21, Selskoj cesti 30, Selska cesta 165, Martićevoj 27, Novoj Vesi 49, Šenoinoj 20, Gajevoj 4, Radićevoj 17, Trnjanskoj cesti 47, Horvaćanskoj 118.
MILE STARČEVIĆ VABIO JE KRLEŽU USTAŠAMA
Mile Starčević rođen je 15. rujna 1904. u Gospiću. Filozofiju je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1932. disertacijom “Postanak Hrvatske stranke prava god. 1861.”. U Kraljevini Jugoslaviji bio je zatvaran i mučen. Tridesetih godina bio je upravitelj Gradske knjižnice u Zagrebu. Bio je i gospodarski tajnik Matice hrvatske. Uređivao je časopise Hrvatska mladica, Nastavni vjesnik i Omladina te objavljivao članke kulturnog i političkog sadržaja. Posebno je vrijedna njegova politička rasprava “Dr. Ante Starčević i Srbi” iz 1936. Bio je član Hrvatske federalističke stranke, a potom je pristupio ustaškom pokretu.
Poslije proglašenja NDH bio je tajnik Matice hrvatske, a u kolovozu 1941. imenovan je za odjelnog pročelnika u Ministarstvu nastave za promicanje prosvjete. Ministar narodne prosvjete bio je od listopada 1942. do listopada 1943. Na tu je dužnost podnio ostavku u rujnu 1943. zbog neslaganja s Pavelićevom odlukom da predsjednik Vlade bude Nikola Mandić. S Mladenom Lorkovićem u ljeto 1943., po ovlaštenju Poglavnika, pregovarao je s predstavnicima HSS-a o eventualnom njihovu ulasku u Vladu. U jesen 1943., po Pavelićevu zadatku, nastojao je privoljeti Miroslava Krležu da se uključi u kulturni život. Nakon sloma NDH povukao se u Austriju i Italiju, gdje je godinu i pol boravio u izbjegličkim logorima, a u veljači 1947. s obitelji je otišao u Argentinu. Tamo je sudjelovao u prvim pokušajima i organiziranju hrvatske političke emigracije. Umro je 9. ožujka 1953. u Buenos Airesu.
Joe Louis, čitamo u novinama, pobijedio je pred 20.000 ljudi, u St. Louisu, Musta u 9. rundi i ostao svjetski prvak u boksu
VILKO PEČNIKAR
Vilko Pečnikar rođen je 4. lipnja 1909. u Trstu. Bio je general i ustaški pukovnik, jedan od najbližih Pavelićevih suradnika iz emigrantskih dana i jedan od utemeljitelja ustaškog obavještajnog aparata. Do 1919. živio je s roditeljima u Podgorici, a potom se preselio u Zagreb, gdje je nastavio školovanje i studij. Nakon više uhićenja zbog političke djelatnosti zabranjen mu je boravak u Zagrebu pet godina. Iz Kraljevine Jugoslavije emigrirao je u kolovozu 1930.
U Austriji se priključio ustaškom pokretu, a od 1934. boravio je u ustaškim logorima u Italiji. Bio je u internaciji na Liparima, od 1940. u Altopasciu u Toskani, a uoči proglašenja NDH, kao blizak Pavelićev suradnik, bio je spiker na Radio Velebitu u Firenci.
Nakon povratka u domovinu u travnju 1941. potvrđen je za povjerenika Glavnog ustaškog stana, a 23. kolovoza 1941. za zamjenika zapovjednika Ustaške nadzorne službe i vršitelja dužnosti upravitelja ustaškog redarstva u NDH. Krajem listopada 1941. postavljen je za prvog zapovjednika Ustaške željezničke vojnice. U veljači 1942. pozvan je za zastupnika u Hrvatski državni sabor. Od lipnja 1942. bio je glavni zapovjednik Hrvatskog oružništva, za čije je potrebe osnovao oružničku školu u Bjelovaru; dobio je i čin ustaškog pukovnika. U travnju 1944. postavljen je za glavara Upravnog stožera MINORS-a u činu generala i na toj je dužnosti dočekao slom NDH. U listopadu 1944. određen je u Povjerenstvo za očuvanje državnih i narodnih vrijednosti. Pri povlačenju u svibnju 1945. zarobile su ga britanske vojne vlasti i izručile Jugoslavenskoj armiji, ali je uspio pobjeći iz vlaka prilikom transporta. Preko Austrije se sklonio u Italiju i boravio u izbjegličkom logoru Fermo. U emigraciji je živio u Italiji i Španjolskoj, a poginuo je u automobilskoj nesreći 25. svibnja 1984. u Marinama kraj Rima.
IVAN PERČEVIĆ
Ivan Perčević rođen je 21. svibnja 1881. u Beču. Bio je glavnostožerni potpukovnik austrougarske vojske, a potom jedan od prvih i najbližih Pavelićevih suradnika u ustaškoj emigraciji.
Kratko je vrijeme služio u vojsci Kraljevine SHS, ali je ubrzo emigrirao u Beč, gdje se uz bivše časnike, generala Stjepana Sarkotića i potpukovnika Stevu Duića, angažirao za hrvatske interese i protiv Aleksandrove diktature u Jugoslaviji. Dopisivao se s Antom Trumbićem 1928. Godine 1927. u Beču je upoznao Antu Pavelića, a od siječnja 1929. počinje i njihova bliska suradnja u ustaškom pokretu. Vodio je ustašku organizaciju u Austriji i nadgledao organizaciju u Mađarskoj. Sudjelovao je u pokretanju i uređivanju ustaškoga glasila Grič u Beču. Na procesu sudionicima marseilleskog atentata u Aix-en-Provenceu 1936. u odsutnosti je osuđen na smrt. Austrijske ga vlasti nisu ni uhitile ni izručile. Gestapo ga je uhitio u ožujku 1938., ali ga je ubrzo pustio nakon intervencije mađarskog poslanika u Berlinu te Ribbentropove odluke da se hrvatski emigranti ne uhićuju i ne izručuju.
Formalno je cijelo međuratno razdoblje imao mađarsko državljanstvo.
Poslije vojnog puča u Beogradu 27. ožujka 1941. prešao je u Berlin, gdje je hrvatska emigrantska kolonija organizirala i otvorila službeni ured. Odmah nakon proglašenja NDH stavio se na raspolaganje za aktivnu vojnu službu te je unaprijeđen u čin generala. Obavljao je dužnost predsjednika Povjerenstva za promaknuća i usklađivanja činova te predstojnika Poglavnikova vojnog ureda. U rujnu 1942. pratio je Antu Pavelića pri posjetu hrvatskim legionarima na istočnom bojištu u Ukrajini. U veljači 1944. promaknut je u čin general-poručnika. Nakon povlačenja u svibnju 1945. u Austriju, jugoslavenskim je vlastima izručen 1946. i osuđen 1947. u procesu Slavku Kvaterniku i drugima na smrt.
MAČEKOVO TUROBNO JUTRO
Vlatko Maček prošle je noći usnuo kao najmoćniji hrvatski političar. Je li se tako osjećao kad se probudio, ne znamo, ali do kraja dana postat će meta.
Josip Horvat u redakciju je (novinarski uspavano; tada se novine uglavnom rade kasno popodne i noću) došao malo poslije podneva.
“Po ustaljenom dnevnom redu rada”, piše Horvat, “našao sam se iza pola prve ure u redakciji. Štimung mrtvačnice. Tehnički redaktor Miroslav Golik mehanički sređuje telegrame. Malen ih je broj. I ništa ne govore. Sve stare vijesti. Otvoreni radio pucketa. Ni njega nitko više ne sluša. Po gradu se govori da su Nijemci ili kod Sesveta ili kod Ivanića. Kod informacione štampe bijaše važan ‘glavni naslov’. Davao je političku intonaciju dana. Sad je i glavni naslov nevažan. Nepročitani leže bürstenabzugi Obzora. U parteru je konferencija. Navodno već od jutra”, piše Horvat u “Zapisima iz nepovrata”.
HNK je zatvoren zbog Velikog četvrtka. Malo kazalište u Frankopanskoj također, a u kinu Astoria (Ilica 10) premijera je “glazbenog superšlagera ‘Melodija čežnje’”. U kinu Croatia (Ilica 51) igra “najveći i najljepši film o Isusu Kristu ‘Kralj kraljeva’, sudjeluje 40.000 statista, velebna režija, uzvišena glazba.”
Građansko kino je zatvoreno.
Nakon što je ujutro isprobao uniformu, poglavnik, još uvijek wannabe, putuje u Pistoju, gdje treba izvršiti smotru ustaša. Svi su nervozni jer nemaju pojma što se točno u Hrvatskoj zbiva. I još važnije, kako će se to odraziti na njih.
“Poslije objeda, Pavelić je obukao ustašku uniformu i sa sinom Velimirom, potpukovnikom Sangiorgiom i Mijom Bzikom u autu otputovao iz Firence u Pistoju. Vilko Pečnikar i Dido Kvaternik putovali su vlakom jer je Kvaternik htio da pretrese s Pečnikarom za vrijeme vožnje talijanski prijedlog o prebacivanju cijele ustaške skupine iz Italije na jedan od kvarnerskih otoka.
Nalazili su se na kolodvoru u Firenci kad ih je iznenadila vika prodavača novina: ‘Posebno izdanje!’. Odmah su kupili novine i pročitali vijest kako je jedna njemačka oklopljena grupa probila frontu u Makedoniji, dolinom Vardara prodrla do Egejskog mora i da je Solun, 9. travnja navečer, pao u njemačke ruke. Iz druge su vijesti razabrali kako druga njemačka udarna grupa brzo napreduje prema albanskoj granici i da se svakog časa može očekivati njeno spajanje s talijanskim snagama u Albaniji.
Kvaternik se požurio kad je s Pečnikarom stigao u taj ‘logor’ u Pistoju da to sve odmah ispriča Paveliću. Potpukovnik Sangiorgio bio je tom prilikom prilično nervozan i rekao je: ‘I mi moramo sada nešto učiniti’. O ulasku ustaša u Hrvatsku preko kvarnerskih otoka više nije bilo riječi”, piše u memoarima Eugen Dido Kvaternik.
A u Hrvatskoj se za to vrijeme upravo odvija događaj koji će im svima odrediti sudbinu. Slavko Kvaternik maršira prema Banskim dvorima, koje je ban Šubašić prije nekih pola sata-sat napustio pa s oficirima jugoslavenske vojske odjurio u nepoznatom smjeru.
“Prvo proglašenje NDH uslijedilo je ispred hrvatske zastave u Banskoj palači, u prisutnosti svijeta u zgradi i na Radićevom trgu, u 1 sat poslije podne. To je proglašenje imalo isti sadržaj kao i ono na radiostanici, što ću ga kasnije doslovce navesti i dati tumač tekstu. Proglas nije čitan nego govoren iz glave, kako sam ga sastavio i održao u pamćenju za vrijeme moga skrivanja. Prisutni su primili proglas s velikim zanosom. Tom sam zgodom prvi put sreo dr. Veesenmayera nakon sigurno tri ili četiri dana. Svoje je držanje promijenio sto posto. Odjedanput je bio veliki prijatelj hrvatske državnosti”, prisjetio se Kvaternik. “Pitao me kada namjeravam proglasiti NDH na radiostanici. Odgovorio sam odmah, ali prije želim otići do dr. Mačeka i od njega zamoliti jednu izjavu za radio radi očuvanja sloge, reda i mira. Rekao je da je on to meni htio sugerirati, ali zašto, to nije rekao. Zatim smo se odvezli na Prilaz, u stan dr. Mačeka. Promijenjeni stav dr. Veesenmayera jako me ohrabrio jer sam si tu činjenicu tumačio time da su propale sve kombinacije s dr. Mačekom i Jugoslavijom i da je moj račun ispravan, da će Reich primiti takvu stvorenu državu na ustuk apsolutnom političkom prvenstvu Italije”, piše u memoarima (političkoj ispovijedi i molbi za pomilovanje) Slavko Kvaternik.
Proglašena je Nezavisna Država Hrvatska.
Službenik Josip Romich ustrijelio se rano ujutro toga prijepodneva “zbog nesretne ljubavi”, javljaju novine 10. travnja pa dodaju da se nesretni ljubavnik ustrijelio “na stubištu u Boškovićevoj ulici”.
Kao da je tim pucnjem najavio krvavi teror samokresa i kama koji dolazi.
