Mračne tajne poslijeratne Pule: Tko je odgovoran za Vargarolu?
Darko Dukovski jedan je od najvažnijih kroničara Istre, čijoj je burnoj povijesti posvetio velik dio svog znanstvenog rada. Pisao je o fašizmu, Drugome svjetskom ratu, političkim sukobima, migracijama i društvenim promjenama koje su oblikovale poluotok, a među njegovim brojnim knjigama ističu se “Fašizam u Istri 1918.-1943.”, “Rat i mir istarski”, “Svi svjetovi istarski” te “Istra i Rijeka u prvoj polovici 20. stoljeća”. Rođen 1960. u Puli, diplomirao je povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao, dok je danas umirovljeni redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci. U najnovijoj knjizi “Smrt u Puli: hladnoratovski ‘danse macabre’ (1945.-1947.)”, objavljenoj u izdanju Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika i Čakavskog sabora, vraća se jednom od najmračnijih poglavlja pulske povijesti, kada se grad našao usred obračuna velikih sila, nacionalnih sukoba i borbe za nove državne granice. Na temelju opsežne arhivske građe, uključujući deklasificirane britanske i američke dokumente, istražuje dvije velike tragedije: eksploziju mina na Vargaroli 1946. i atentat na britanskog generala Roberta De Wintona 1947., događaje koji i danas izazivaju prijepore. Knjigu će predstaviti na ovogodišnjem Sa(n)jmu knjige u Puli, a tim je povodom ljubazno pristao na razgovor za Express o povijesti Pule, talijanskom egzodusu, povijesnom revizionizmu i političkim podjelama koje ni osam desetljeća poslije nisu sasvim prevladane.
Express: Na ovogodišnjem pulskom Sa(n)jmu knjiga predstavljate monografiju ‘Smrt u Puli’, rezultat dugogodišnjeg arhivskog istraživanja jednog od najtraumatičnijih razdoblja gradske povijesti. Zašto ste godine od 1945. do 1947. u podnaslovu opisali kao hladnoratovski ‘mrtvački ples’?
Politički i društveni događaji i procesi u navedenom razdoblju doista su uglavnom bili posljedica prve, poratne faze hladnoratovske konstelacije snaga bivših ratnih saveznika u procesu političke polarizacije Europe. To je vrijeme oblikovanja novoga svjetskog poretka tijekom kojeg su interesi velikih sila bili iznad interesa tzv. “malih” naroda i običnog čovjeka. Spuštanje “željezne zavjese” na području Julijske krajine, pa tako i u Istri, potaknulo je stvaranje ozračja visoke napetosti među društveno, nacionalno i politički podijeljenim i suprotstavljenim stanovništvom, što će na kraju dovesti do tragičnih događaja i stradanja stanovništva u pojedinim lokalnim sredinama.
Express: Eksplozija podvodnih mina na kupalištu Vargarola 18. kolovoza 1946. najveća je poslijeratna civilna tragedija u Puli. Što danas pouzdano znamo o njezinim uzrocima? Omogućuju li deklasificirani dokumenti da se napokon utvrdi odgovornost za eksploziju?
Uzroci tragedije na Vargaroli nalaze se u poratnom procesu oblikovanja novih državnih granica između Jugoslavije i Italije, ali i uspostavljanju različitih društveno-političkih sustava. O događajima vezanim uz eksploziju dubinskih sporotonućih mina deponiranih u vojnom dijelu uvale Vargarola pouzdano se zna da je eksploziju namjerno izazvao jedan ili više počinitelja. Dostupni dokumenti britanskih, američkih, talijanskih, jugoslavenskih i hrvatskih arhiva, barem oni koje smo do danas pronašli, ne otkrivaju neposredne počinitelje sabotaže i ne vjerujem da će ikad biti pronađeni.
Odgovornost za eksploziju nedvojbeno je višestruka. Saveznička vojna uprava djelomice je odgovorna zato što nije uklonila ili uništila eksplozivna sredstva ili barem ograničila ili pak zabranila kretanje ljudi na područjima gdje se ta sredstva nalaze. Najveću odgovornost snose oni koji su zapovjedili i organizirali diverziju, a njima se zasad možemo približiti tako da propitujemo i istražujemo motive diverzije, što tijekom istražnog postupka savezničkih vojnih vlasti nije učinjeno. Dakle, krivac bi trebao biti onaj koji je od toga imao najviše koristi.
Express: Na dan potpisivanja Pariškog mirovnog ugovora, 10. veljače 1947., učiteljica Maria Pasquinelli ubila je u Puli zapovjednika britanskog garnizona, brigadnog generala Roberta De Wintona. Je li djelovala samostalno, iz političkog fanatizma, ili je atentat bio dio organizirane zavjere kojom se pokušavala spriječiti predaja Pule Jugoslaviji?
Maria Pasquinelli ubila je britanskog brigadnog generala De Wintona iz političkog fanatizma, ali u okvirima organizirane urote onih snaga koje su htjele spriječiti ili barem odgoditi ne samo predaju Pule Jugoslaviji - jer to nakon sastavljanja ugovora i njegova potpisivanja od strane velikih sila nije bilo moguće - nego i većeg dijela bivše Julijske krajine te navodno pokrenuti oružani ustanak (prema riječima generala Antonija Usmianija, čovjeka koji je radio za američku protuobavještajnu službu, moguće je da je Pasquinellijeva vjerovala u to) za “oslobođenje” otetih dijelova teritorija (što je još naivnije). Da je riječ o uroti, potvrđuje i činjenica da je atentat isti dan trebao biti izveden i na zapovjednika Savezničke vojne uprave u Trstu, pukovnika Alfreda C. Bowmana, ali ga je Bowman izbjegao jer se u to vrijeme poslovno nalazio u Caserti i Rimu, kako sam piše u memoarima “Zones of Strain: A Memoir of the Early Cold War”.
Express: Prije Drugoga svjetskog rata Pula je imala izrazitu talijansku većinu, a nakon rata stanovništvo grada gotovo se potpuno promijenilo. Kako je izgledao nacionalni i socijalni sastav Pule u svibnju 1945., a kako nakon masovnog odlaska Talijana?
Talijani su u Puli u svibnju 1945. činili apsolutnu većinu, uz velik postotak radničkih slojeva okupljenih oko industrijskih poduzeća i sitnog poduzetništva te srednjeg sloja vezanog uz uslužne djelatnosti, administraciju i upravu, školstvo i dr. Nakon egzodusa stanovništvo se promijenilo. U jednom trenutku u Puli je obitavalo oko 3500-4000 stanovnika, Talijana i Hrvata.
Express: Iz kojih su krajeva dolazili novi stanovnici Pule i kada je grad ponovno dosegnuo predratni broj stanovnika?
S vremenom, nakon 1947., u Pulu se isprva naseljava stanovništvo s područja Istre, potom Hrvatske, a od 1949. - izuzmemo li pripadnike JNA i njihove obitelji koji su u Puli već od kraja 1947. - počinje i masovnije naseljavanje s područja cijele tadašnje Jugoslavije. Radnički slojevi i dalje čine visok postotak stanovništva. Pula je predratni broj stanovnika povratila relativno brzo, već potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih.
Express: Egzodus pulskih Talijana jedan je od najvećih zbjegova stanovništva iz Hrvatske. Što je presudno utjecalo na odluku o odlasku: strah od represalija, promjena državne i nacionalne pripadnosti ili ekonomska neizvjesnost? Jesu li mnogi vjerovali da će se jednoga dana vratiti?
Da, uz Nijemce, najveći je egzodus talijanskog (ali djelomice i hrvatskog) stanovništva i nije riječ samo o Puli. Međutim, egzodus stanovništva Pule najveći je odlazak gradskog stanovništva u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Odluka o odlasku stanovništva vrlo je složena. Egzodus većinom talijanskoga stanovništva iz Pule i Istre bio je velika povijesna tragedija malog, običnog čovjeka, koja se duboko urezala u kolektivno sjećanje nekoliko naraštaja ezula. Njihovo se dobrovoljno izbjeglištvo s vremenom transformiralo u mučeničko - čak i ne više dobrovoljno - progonstvo. Premda su kao pojedinci iz različitih razloga - gospodarskih, političkih, kulturnih, svjetonazorskih, nacionalnih, domoljubnih i dr. - napustili zavičaj, talijansko “službeno sjećanje” objedinilo ih je u pojmu “nacionalnih mučenika” koji su se dobrovoljno žrtvovali u slavu održanja nacionalnog identiteta, ne dopuštajući nikakvo drugačije tumačenje i interpretaciju povijesnih događaja. Razlozi odlaska stanovništva iz Pule višestruki su i za svaku obitelj ili stanovnika grada složeni te vrlo osobni. Ipak, moguće je odrediti opće, zajedničke uzroke te uvjete odlaska. Glavni uzrok odlaska promjena je državno-pravnog statusa Istre i Pule, zatim vjerojatna promjena društveno-političkoga sustava, a onda, posve sigurno, i dominantne talijanske kulture. Zamišljena slika budućnosti grada u sustavu “uravnilovke” (jednakosti svih u siromaštvu), nepostojanja privatnoga poduzetništva i vlasništva posve sigurno nije odgovarala većini gradskoga stanovništva. Jedan od uzroka egzodusa bio je i strah od gubitka temeljnih građanskih, a potom i nacionalnih prava prema sovjetskom obrascu. Nestanak određenoga broja politički istaknutih ljudi, slučajevi odmazde, likvidacije i optužbe, opća nesigurnost života, politička ubojstva i tragedija na Vargaroli, sve je to nedvojbeno išlo u prilog odluci o napuštanju grada. Također, treba navesti problem opskrbe stanovništva hranom, kao i stalnu napetost koja se osjećala u podijeljenom gradu. Usto, trećina gradskoga stanovništva nakon savezničkog bombardiranja grada tijekom 1944. i 1945. nije imala krov nad glavom. Problem stambenog prostora i uništena industrijska infrastruktura sigurno su velikom broju Puljana “olakšali” odluku o odlasku. Premda se može govoriti o promidžbi CLN-a u korist egzodusa, dio je građana tešku i egzistencijalnu odluku o napuštanju grada donio više instinktivno i uglavnom iz straha i osjećaja nesigurnosti nakon propalog pokušaja referenduma i događaja na Vargaroli. Doduše, većina ih je i prije eksplozije potpisala izjavu, zapravo anketu, o napuštanju grada, ali to su bile načelne izjave koje su poslužile kao sredstvo pritiska na institucije Mirovne konferencije u Parizu. Nakon eksplozije zabilježen je nagli porast broja prijava za odlazak podnesenih Odboru za egzodus s područja cijele općine Pula. Teško je znati jesu li se mnogi htjeli vratiti. Gotovo se nitko nije vratio, a među njima su i oni koji do kraja života nisu nikad posjetili Pulu.
Express: Jesu li Pulu u tom velikom egzodusu napuštali i Hrvati te pripadnici drugih nacionalnosti?
Naravno, među izbjeglicama bilo je i Hrvata, možda više onih koji su bili talijanizirani.
Express: Talijanskom egzodusu prethodio je odlazak desetaka tisuća Hrvata i Slovenaca koji su između dva svjetska rata bježali pred fašizmom. Koliko su ti migracijski procesi povijesno povezani i možemo li ih uopće promatrati odvojeno?
Povezani su sličnošću pojedinih uzroka i razloga, kaotičnošću poratnih zbivanja, a opet su različiti po društvenim i političkim posljedicama. To nisu bila dva migracijska vala, nego nekoliko migracijskih valova, od kojih svaki ima posebna obilježja. U okvirima duljeg vremenskog raspona, od srednjeg vijeka do danas, oni se trebaju promatrati kao jedan proces.
Express: Vargarola, poslijeratne likvidacije i egzodus Talijana desetljećima su bili prešućivani u Jugoslaviji, dok su u Italiji često služili političkim obračunima. Koliko se danas o tim događajima govori otvoreno i bez ideoloških opterećenja? Jesu li hrvatsko-talijanski povijesni sporovi doista prevladani, osobito sada kada su obje zemlje članice EU-a, eurozone i Schengena?
Kod jednog manjeg dijela znanstvenika, talijanskih i hrvatskih, o tim se događajima više ili manje govori otvoreno, dakle postoji želja za otvorenošću u potrazi za povijesnom istinom. Međutim, i dalje se o tome govori i piše s pozicija dnevnopolitičkih potreba. I talijanska i hrvatska strana prešućuju one događaje i procese koji im ne odgovaraju, pa zbog toga ne postoji interes za spoznajom. Hrvatsko-talijanski sporovi ni približno nisu prevladani, ali su stavljeni u stanje mirovanja (uz povremene verbalne incidente).
Express: Giorgia Meloni dolazi iz političke tradicije talijanske neofašističke i postfašističke desnice, ali njezina vlada dosad nije značajnije otvarala revizionistička pitanja vezana uz istočnu obalu Jadrana. Postoji li opasnost da se takva politika promijeni?
Što to znači značajnije? Dakle, ipak jest. Povremeno se čuju tonovi revizionističkih htijenja. Opasnost uvijek postoji, samo treba biti stvoreno stanje u kojemu će ta revizionistička politika dobiti na značenju.
Express: Svoj znanstveni rad započeli ste istraživanjem fašizma u Istri. Po čemu se istarski fašizam razlikovao od talijanskog i kakve su bile njegove lokalne posebnosti?
Istarski fašizam imao je obilježja tzv. pograničnog fašizma, dakle bio je izrazito nacionalistički, šovinistički, protuhrvatski, protuslovenski (protuslavenski), rasistički i djelomice “agrarni”.
Express: Bavili ste se i fojbama, jednom od najspornijih tema istarske povijesti. Što povijesni izvori otkrivaju o karakteru tih likvidacija? Je li riječ bila o etničkom čišćenju ili represiji nad političkim protivnicima i predstavnicima bivšeg režima?
Likvidacije 1943. i 1945. nisu imale obilježje etničkog čišćenja niti su bile motivirane “nacionalnom osvetom”, nego represijom nad političkim protivnicima bez obzira na nacionalnu pripadnost. Naravno, u tim je likvidacijama bilo elemenata osobne osvete, odmazde za osobna stradavanja, ubojstava iz koristoljublja, ali to nije bila sustavna likvidacija Talijana samo zato što su Talijani, kao što se to iz nekih ekstremističkih krugova s talijanske strane želi prikazati.
Express: Poslijeratni identitet Pule oblikovali su vojska, Uljanik i radnička tradicija arsenalota. Kako se grad nakon sloma brodogradnje i gubitka vojne uloge nosi s pretvaranjem u turističko središte? Može li izgraditi novi identitet, a da pritom ne izgubi vlastitu supstancu?
Ovo pitanje nadmašuje razgovor o problemima poraća 1945.-1947. i ulazi u diskusiju o drugoj, također poratnoj povijesti grada (1995.-1999.). Pula je 1930-ih izgubila vojni značaj i doživjela duboku gospodarsku krizu sve do povratka vojnog elementa 1949. Pula je odlaskom JNA iz grada također izgubila dio gospodarske i društvene supstance, a deindustrijalizaciju grada u procesu privatizacije pokušala je zamijeniti preobrazbom u turističko središte. Nemojmo zaboraviti da je JNA tijekom 40 godina u Istri i Puli radila na stvaranju životno važne infrastrukture. Istina, turizam je bio u drugom planu i nepristupačnost područja koje je zauzela vojska znala je smetati razvoju ove gospodarske grane. Novi identitet tek nastaje i on se ne može stvoriti “preko noći”. Za to su potrebna desetljeća, ako ne i stoljeće. Novi identitet, nova supstanca. Uslužne djelatnosti, turizam i trgovina i sve što je vezano uz to vrlo su riskantna i krhka gospodarska opcija. Bez proizvodnje i ulaganja u proizvodne procese nema napretka na dulje staze. Oporavak Pule nakon Drugoga svjetskog rata ovisio je o industrijalizaciji grada i to je neosporno.
-
'DESET DANA U TRAVNJU' (9)Počelo je oduševljenjem, ali onda je nastupio užas
-
KRITIKAGenijalac koji je poludio od savršenstva
-
MOJE STVARI (94)Jergović: Cijena spasa
-
BESTBOOKZyta Rudzka: Kad ti život uzme sve, ostane smijeh
-
INTERVJU: DARKO DUKOVSKIMračne tajne poslijeratne Pule: Tko je odgovoran za Vargarolu?