Zadarski fotograf Mladen Radolović Mrlja već više od pola stoljeća fotografira planine i more, zaleđe, otoke, svoj grad i njegove ljude, gradeći pritom opus koji ga je svrstao među važnija imena hrvatske umjetničke fotografije. Za veliku retrospektivnu izložbu svojih radova "Zadar, Velebit i more" u zadarskoj Gradskoj loži iz svog je prebogatog arhiva odabrao 55 fotografija, od dramatičnih crno-bijelih velebitskih pejzaža do kolorističkih prizora grada, mora i ljudi. "To mi je i bio najveći problem - napraviti izbor za ovu izložbu", rekao je Radolović. "Napravio sam izbor od 20.000 fotografija, pa od 5000, pa 1000, pa 200, i na kraju sam teška srca odabrao ovih 55 fotografija. Morao sam izbaciti mnogo meni dragih i dobrih fotografija. Razmišljao sam izložiti svih 20.000, ali nisam mogao pronaći adekvatan prostor!", smije se. Njegove fotografije odavno su prepoznate i izvan zemlje: slavni francuski fotograf Marc Riboud oduševio se njegovim Kornatima, a National Geographic dao mu je dva velika priznanja, za "Zimu u Senju" i "Maslenički most". Izložbu u organizaciji Galerije umjetnina Narodnog muzeja Zadar postavila je kustosica Nevena Štokić, koja je u predgovoru napisala: "Od početka njegove su fotografije privukle pozornost publike i struke, a njihovo visoko vrednovanje nije bilo tek puka kurtoazija novinskih hvalospjeva, nego nepodijeljeno mišljenje stručne javnosti, galerista, povjesničara fotografije, kritičara, da se radi o iznimnoj pojavi zadarske i nacionalne umjetničke fotografije."

Rođen u Puli 1951. godine, Radolović se u djetinjstvu preselio u Zadar koji je postao njegov grad. Krajem šezdesetih, kao učenik zadarske gimnazije, obožavao je Franka Zappu, Jethro Tull, Jimija Hendrixa i - dugu kosu, zbog koje je izbačen iz škole. "Ta frizura à la Hendrix bila mi je jako važna. Jedne noći narodna milicija nas je stavila u pritvor, i jedno đubre od milicionara željelo me ošišati, a nije imao škare, pa je uzeo one male škarice za nokte i unakazio mi kosu. Ujutro, kada smo pušteni, otišao sam kod brice i ošišao se na nulericu", prisjeća se Radolović. Školovanje je nastavio u zagrebačkoj gimnaziji "Tin Ujević", kamo je svakih desetak dana putovao polagati ispite. U toj epizodi važnu pedagošku ulogu, prema njegovu vlastitom priznanju, odigrale su Jugoslavenske željeznice (JŽ) i njihova poslovična brzina. Noćna putovanja ostavljala su dovoljno vremena za knjigu: "Zahvalan sam JŽ-u jer je vlak bio jako spor, pa sam imao vremena cijelu noć za učenje. Zaspao bih, i kada bih se probudio, vlak je uvijek stajao, a ujutro otvorim oči, a ono - nekim čudom eto me na Glavnom kolodvoru u Zagrebu." Kasnije je upisao Filozofski fakultet u Zadru, ali je više vremena provodio u obližnjim kafićima pa je nakon dvije godine odustao.

Nakon školovanja zaposlio se u Pošti, a posao ga je vodio po zadarskim otocima i mjestima od Starigrada do Pakoštana, uglavnom kao zamjenu za odsutne poštare. Radno vrijeme od osam do podne ostavljalo mu je velik dio dana slobodnim, pa je sve više vremena provodio u društvu fotoaparata. U Torinu je kupio svoj prvi Olympus OM-1, u ono vrijeme tehnološki napredan uređaj, pa bi nakon završene poštarske smjene odlazio u brda i satima snimao, često upravo onda kada je vrijeme svakome razumnom nalagalo da ostane u kući. "Po najvećem jugu i buri lutao sam po brdima, pa su me prozvali 'onim munjenim poštarom ća slika okolo kada normalni svit stoji doma'", govori Radolović. Fotografija je, međutim, sedamdesetih bila skup sport, osobito ako čovjek nije bio zadovoljan onime što se moglo kupiti kod kuće. Po bolju opremu išlo se u Trst, a Mrlja je ondje kupovao objektive koji su stajali i po tisuću njemačkih maraka. Veći problem od kupnje znao je biti povratak preko granice. U autobusima u kojima je putovao većinu putnika činile su žene koje bi ga zamolile da preuzme koju od njihovih torbi kako bi lakše prošle carinu. "One bi mi zauzvrat sakrile u gaće moj skupi objektiv i tako bismo svi sretni prošli bez plaćanja."

Od početka sedamdesetih, Radolović je u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici čitao stara godišta National Geographica i gledao spektakularne fotografije iz Patagonije, Aljaske, Tibeta, Indije i Himalaje, mjesta koja su tada iz Zadra djelovala nedostižno. "Divio sam se fantastičnim fotografijama s najegzotičnijih mjesta na svijetu", prisjeća se. Na kioscima su se u međuvremenu pojavili časopisi "Amateur Photographer", "Fotografare Novità" i "Color Foto" te legendarni francuski "Photo". Radolović ih je kupovao i proučavao, a samoobrazovanje nastavljao je kod kuće: napravio je tamnu komoru, sam razvijao filmove i izrađivao povećanja. Još jednu važnu lekciju dobio je 1979. u Veneciji, na velikoj manifestaciji "La Fotografia", kada je grad praktički bio pretvoren u golemi fotografski muzej. Radolović je ondje uživo gledao radove Henrija Cartier-Bressona, Ansela Adamsa, Edwarda Westona i drugih autora koje je dotad uglavnom poznavao iz časopisa i knjiga. U Zagrebu je, pak, vidio izložbu Roberta Mapplethorpea, kojega danas opisuje kao "kontroverznog genija".

U desetljećima koja su slijedila Radolović je izlagao na oko dvjesto samostalnih i skupnih izložbi i osvojio više od pedeset nagrada i priznanja. Prvu nagradu dobio je na 4. zadarskom Salonu mladih 1985., a godinu poslije Galerija umjetnina Narodnog muzeja Zadar priredila mu je samostalnu izložbu u sklopu 12. međunarodnog trijenala fotografije "Čovjek i more". Izlagao je od Zagreba, Dubrovnika i Pule do Atene, Barcelone, Praga, Seula, Macaua, Dublina, Brazila i Južnoafričke Republike. Godine 2013. njegova "Zima u Senju" uvrštena je u kalendar National Geographica, a 2025. fotografija Masleničkog mosta proglašena je najboljom u kategoriji Inženjerska dostignuća. Njegove su fotografije objavljivane u monografijama hrvatskih gradova i nacionalnih parkova, enciklopedijama, knjigama, katalozima, plakatima i razglednicama, a radio je i kao fotoreporter Slobodne Dalmacije i Narodnog lista. Za potonji je tijekom Domovinskog rata snimio i objavio stotinjak reportaža, što njegovoj profesionalnoj biografiji osigurava i jednu znatno ozbiljniju dimenziju.

Fotografije izložene u zadarskoj Gradskoj loži daju nam pouzdan vizualni ključ za dublje razumijevanje umjetničke poetike Mladena Radolovića Mrlje. Njegov se interes kreće od monumentalnog Velebita i gotovo apstraktne ljepote kamena, do zadarskih ulica, plaža i ljudi zatečenih u trenucima koje je posložio život. Mijenjaju se tehnika, boja i motivi, ali ostaje ista sklonost jasnoj kompoziciji i prizoru u kojem stvari na trenutak sjednu na svoje mjesto: najprepoznatljiviji dio njegova opusa pripada Velebitu, gdje čovjek uglavnom zna gdje mu je mjesto. Planinari i alpinisti pojavljuju se kao sitne figure među golemim stijenama i snježnim vrhovima, dajući mjerilo prostoru koji ih višestruko nadmašuje. U tim starijim, crno-bijelim fotografijama Radolović kadar gradi na kontrastu svjetla i tame, kamena i oblaka, monumentalnog krajolika i krhkoga čovjeka. Kustosica Nevena Štokić taj svijet naziva "krajolikom izrazitih odnosa", dok likovni kritičar Vinko Srhoj u njegovu Velebitu prepoznaje "zakon reda i načelo sklada".

U Radolovićevu kolorističkom opusu crno-bijelu dramatiku zamjenjuju intenzivne boje mora, gradova i priobalja, poput fotografije crvenih kostura suncobrana koji se gotovo savršeno zrcale u vodi. Upravo taj osjećaj za boju, kompoziciju i geografske posebnosti približava njegov rad estetici National Geographica, u čijim je izborima nagrađivan. No za dobru fotografiju ne trebaju mu planine ni spektakularni krajolici - jednako ga zanimaju ljudi i sitni apsurdi svakodnevice. Njegovi portreti imaju toplinu i diskretan humor, a u "Post festumu" iz 2025. dovoljne su mu tri zelene kante zadarske Čistoće i raskomadani Djed Božićnjak - glava na jednoj kanti, crvene hlače i čizme koje vise iz druge. U rasponu između velebitskog vrha i odbačenog Djeda Božićnjaka možda se najbolje vidi njegov fotografski refleks: sposobnost da prepozna trenutak u kojemu stvarnost kreira savršeni kadar.