Kad je Dubravka Vrgoč izabrana za intendanticu zagrebačkog HNK, na televiziji se pojavio lokalni operni prvak vidno uzrujan spoznajom da u njezinu ambicioznom reformskom programu “ima previše 20. stoljeća”. 

Primjer, nažalost, nije nimalo usamljen, čak bi mogao poslužiti kao najsažetiji opis raspoloženja u ultrakonzervativnim akademskim glazbenim krugovima koji su toliko zagledani u daleku prošlost da još nisu primijetili dolazak 21. stoljeća.

Starorokerska naklapanja o tome kako nema pravog rocka “otkad se raspao Led Zeppelin” katkad su još više naporna, ali su ipak manje štetna od akademske dogme kako je najbolja glazba uvijek zakopana u notnim zapisima iz davno prošlih vremena. 

Dylanova poruka “The Times They Are A-Changin’” najsporije je putovala do katedri na muzičkim akademijama i konzervatorijima, ali nešto se ipak pokrenulo. 

Transfer umjetničke glazbe u 21. stoljeće započeo je jedne zimske večeri 2001. kad je londonska Kraljevska opera prvi put otvorila vrata nekoj pop zvijedi. 

Na pozornicu je izašla proslavljena islandska pjevačica Björk Guðmundsdóttir, koja je u Londonu završavala koncertnu promociju briljantnog albuma “Vespertine”.

Björk je u tom điru osvojila još nekoliko prestižnih opernih kuća od Chicaga do Berlina i trajno se upisala među najznačajnije svjetske glazbenice.

Islandsko čudo od djeteta koje je u 12. godini snimilo album s prepjevima Beatlesa, Stevieja Wondera i Edgara Wintera nije se zaustavilo na planetarnim pop hitovima. 

Dok je s tri autorska albuma iz ‘90-ih pratila sve što se događalo u trip hopu i art popu pa je bez problema odigrala i ulogu Madonnine hitmakerice u “Bedtime Story”, Björk je na ploči “Vespertine” naglo skrenula u nepoznato. 

Zaustavila se u svijetu umjetničke glazbe već opasno prenatrpanom dezorijentiranim skladateljima “moderne klasike” koji su slabo prolazili na top listama ako nisu podlegli napadno kičastim komercijalnim “crossoverima”. 

Rašireno vjerovanje da ozbiljna glazba u 21. stoljeću ne može preživjeti u globalnom supermarketu instant hitova palo je na izvještajima iz njezine diskografske kuće One Little Indian. Do kraja turneje Björk je prodala “Vespertine” u dva milijuna primjeraka i osvanula na samom vrhu UK charta.

Album “Medulla” imao je grandioznu svjetsku pretpremijeru u nastupu na otvaranju Olimpijskih igara u Ateni i Björk je tih dana postala najprepoznatljiviji planetarni simbol suvremene umjetničke glazbe. 

Desetak godina kasnije islandska diva opet je u naponu snage s impozantnim autorskim nadahnućem. Nakon prekida 13-godišnje ljubavne veze s američkim multimedijalnim umjetnikom Matthewom Barneyem napisala je niz iznimno emotivnih pjesama i početkom 2015. zapakirala deveti studijski album “Vulnicura” za koji je, po običaju, tražila najprogresivnije glazbenike u svijetu. 

Novi izabranik bio je 25-godišnji hispanoamerički avangardni elektroničar Alejandro Ghersi – Arca, koji je prije radio za Kanyea Westa i pjevačicu FKA Twigs, nezaobilaznu faca u novom valu trip hopa. 

Björk i Arca zajedno su producirali izvanredan spoj elektronike i klasičnih gudača koji je proljetos zaokružio retrospektivnu izložbu njezinih djela postavljenu u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti.

U promet su naknadno puštena i tri paketa remixeva pjesama s “Vulnicure”, što je bio standardan i očekivan bonus. Međutim, Björk je za kraj godine sačuvala jedno veliko iznenađenje.

Slušateljima je ponudila drugu verziju albuma naslovljenu “Vulnicura Strings”. Dodatni aranžmanski i produkcijski zahvat precizno je objašnjen u podnaslovu “Vulnicura: The Acoustic Version - Strings,Voice and Viola Organista Only”.

U novome miksu zadržala je sve vokalne dionice iz prve verzije albuma, dok je instrumentalnu pratnju potpuno prepustila islandskom gudačkom ansamblu U Strings i poljskom inovatoru Slawomiru Zubrzyckom, koji je na muzičkoj akademiji u Krakowu rekonstruirao prastari instrument nazvan viola organista.

“Vulnicura Strings” je, po svemu sudeći, jedan od vrhunaca ozbiljne glazbe ranog 21. stoljeća i najjača poruka svim snobovima koji vole lamentirati kako na svijetu više nema velikih skladatelja.

Muzejski primjerak iz 1625. godine

Viola organista, neobično glazbalo s klavirskim tipkama i zvukom nalik na violu ili violinu, nastalo je prema skicama Leonarda da Vincija. U povijesti klasične glazbe zabilježeno je nekoliko razrada Leonardove ideje, ali sačuvan je tek jedan muzejski primjerak iz 1625. godine. Slawomir Zubrzycky je svoju unikatnu violu organistu predstavio 2013. godine u Krakowu, a zatim je krenuo na europsku turneju koja je privukla i Björk.