Ovo djelo je vrlo privatno, a istovremeno je javno. To je priča o slobodi, procesu skidanja i razotkrivanja, ostavljanja vlastitog traga u prostoru. To je i priča o onom osjećaju kada ste u vlastitom domu u kojem možete biti kakvi želite, okupiranje prostora na intiman način. Djelo je geometrijski zadano, i ozbiljno i zaigrano. Promatrače prisiljavam da hodaju po mojoj umjetnosti, želim da to rade i koriste ju za kreiranje vlastitih vrlo osobnih dojmova i promišljanja. U svojim umjetničkim instalacijama i inače tražim od posjetitelja da sudjeluju, ja sam ustvari svojevrsni koreograf događanja u prostoru i samog doživljaja – kaže nam Monica Bonvicini, talijansko-njemačka umjetnica, koja živi, stvara i radi u Berlinu, na katedri za Skulpturu na Universität der Künste.

U Splitu, u monumentalnom prostoru Galerije Kula, predstavila je podnu umjetničku instalaciju “Kršenje dekora”. Riječ o je kolažu fotografija printanih na tepih, a na fotografijama su hlače, ponekad skinute zajedno s donjim rubljem, a koje su u procesu razodijevanja jednostavno odbačene na pod. Zanimljivo je bilo promatrati posjetitelje izložbe koji s različitim emocijama hodaju po tepihu; jedni pažljivo i obazrivo zaobilaze zgužvanu odjeću kao da je riječ o nečemu stvarnom, s određenom nelagodom, gotovo kao da će gaženjem po “robi” povrijediti umjetnicu, dok drugi pak namjerno hodaju po hlačama pa čak stavljaju vlastita stopala u nogavice kao da provociraju reakciju vlastitog uma. Bonvicini nam otkriva i kako je ova instalacija nastala.

- Dvije godine sam fotografirala svoje odbačene hlače ne znajući uopće što ću s tim fotografijama. Tako ustvari obično i počinje umjetnost. Inače nisam nešto naročito uredna osoba, a kad bih ujutro vidjela hlače na podu, u tom neredu sam vidjela neku ljepotu. Nastala je golema arhiva tih fotografija. Pokušala sam ih printati na papir, ali nisam bila zadovoljna. Potom sam te postere stavila na pod i shvatila: ‘Da, to je to. Moraju biti na podu.’. Smatrala sam da je za promatrače važna upravo ta perspektiva. Potom smo počeli tražiti pravu tvrtku koja će moći izraditi dobar tepih i to je trajalo jako dugo. Bilo mi je važno da bude kvalitetno jer ljudi ipak hodaju po umjetničkom djelu. Napravili smo selekciju fotografija i stavili kvadrate čistih boja između njih da malo smiri priču jer je osjećaj hodanja po takvoj podlozi pomalo kaotičan. Željela sam postići da bude realistično, da posjetitelji zaista imaju osjećaj da hodaju po tuđim hlačama. Mnogi imaju različite doživljaje. Neki su mi rekli da izgleda kao soba njihovog sina, ali primjerice, nikad nisam čula da pod izgleda kao soba njihove kćeri – govori nam Bonvicini koja se u svojoj umjetničkoj praksi istražuje odnos između arhitekture, struktura moći, spola i prostora. Propituje i svrhu umjetnosti, dvosmislenost jezika te granice i mogućnosti povezane s idealom slobode.

Dr. sc. Dalibor Prančević, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, opisujući izložbu navodi: “Direktan feministički diskurs i propitivanje rodnih uloga – osobito naspram arhitekturi i pozicije moći koju eksplicira – oduvijek je bio prisutan u umjetničkom istraživanju i reakciji Monice Bonvicini i ona ga svakom svojom novom intervencijom i izložbom artikulira shodno neposrednoj opservaciji i karakteru prostora (i šireg ambijenta!) s kojim se hvata u koštac. Sada doslovce zauzima galerijski prostor zagovarajući nužnu artikulaciju ženskosti i queer prisutnosti u javnoj sferi grada koja ih za(s)tire. Kroz ponovljeno prikazivanje nereda tipičnog za tinejdžerski dom, često nevidljivog i nipošto poželjnoga, Bonvicini omekšava reprezentativni i statični dekor staroga povijesnog prostora te ironizira u njemu usidren narativ o dominantnom i pompoznom muškarcu.”

Bonvicini je prvu samostalnu izložbu imala na Kalifornijskom institutu za umjetnost 1991. godine, a njezina djela su tijekom proteklih desetljeća izložena na brojnim prestižnim bijenalima, u gradovima diljem svijeta, od Berlina do Venecije, New Yorka, Tokija, preko Beča do Seula, Rima i Istanbula. Njezini radovi trajno su instalirani u Queen Elizabeth Olympic Parku u Londonu, uz obalu u Bjørviki ispred Den Norske Opera & Ballett u Oslu te u Weserburg Museum of Modern Art u Bremenu. Dobitnica je brojnih nagrada, među ostalim, i Zlatnog lava na Bijenalu u Veneciji. Umjetnica nam govori i o tome kako su tekle pripreme postavljanja izložbe u Splitu.

- Nije bilo lako jer ima samo jedan ulaz, a prostor je ograničen, mali i specifičan. Bilo je izazovno, ali ja volim izazove. Instalacija je pripremljena i prilagođena baš za ovaj prostor. Inače jako volim ovaj kamen koji omeđuje galeriju jer ima tu starinsku ljepotu, toliko je godina postojan u tom prostoru. Jedino što mi nije odgovaralo su pločice, koje su zapravo imitacija terakote i podsjetnik na ‘80., no jako sam zadovoljna kako je ispalo jer u galeriji imate umjetničko djelo po kojem hodate, a ako pogledate gore prema zidovima koji vas okružuju imate potpuno različitu perspektivu – kaže Bonvicini koja je prvi put u Splitu, i općenito prvi put u Hrvatskoj. Stigla je na poziv kustosa Duje Mrduljaša te je u Splitu, prije samog otvaranja izložbe, boravila nekoliko dana.

- Da, jako je puno turista. Kad sam prije nekoliko mjeseci došla vidjeti prostor nije ih bilo tako puno. Volim ih promatrati, kako su odjeveni, i razmišljati odakle su došli i jesu li tu odjeću kupili baš za taj godišnji odmor, oblače li se i inače tako i kako su sređeni za večernji izlazak. Broj turista je veliki problem u mnogim gradovima. Nedavno smo imali izložbu u Rimu, situacija je ista. Grad teško diše pod navalom posjetitelja, a najviše pati domicilno stanovništvo. I Split je tako preko sezone okupiran nekim drugim ljudima, domaćinu pripada samo tijekom zime i vjerujem da je istinski luksuz i privilegija hodati Dioklecijanovom palačom kada u njoj nema nikoga – priča nam Bonvicini svoje dojmove dodajući kako je u Splitu uglavnom gledala – podove. Njezina je umjetnost inače generalno vrlo direktna i otvoreno kritična prema društvenim parametrima, posebno odnosima muškarca i žene, ali i političkim te prostornim odrednicama. Osobito se snažno obračunava s patrijarhalnim i sociokulturnim normama. O tome govori i dr. sc. Prančević.

- Zastarjela bi uloga žene valjda uključivala pospremanje životnog prostora i skupljanje razbacane odjeće, ali ne i ovdje gdje se neuređena domaća sfera sudara s robusnom ‘muškom’ kamenom arhitekturom. U radu ‘Breach of Decor’ umjetnica prikazuje aspekte svoga osobnog života pretvarajući ih u djelo koje subverzira stereotipije o dizajnu, domaćoj i javnoj sferi – precizira dr. sc. Prančević. A o svojim nastojanjima da u Galeriju Kula privuče etablirane svjetske i domaće umjetnike suvremenog diskursa, govori nam kustos Duje Mrduljaš.

- Dugo sam želio privući Monicu Bonvicini i jednostavno sam je kontaktirao i iznio joj svoju ponudu ne znajući hoće li uopće odgovoriti. No, zainteresirala se. Kako je rodom iz Italije nisu joj strane ovakve građevine poput ove u kojoj je Galerija Kula, ali ona je takva umjetnica koja voli reagirati u prostoru. Općenito govoreći, osobno mi je jako zanimljivo da umjetnici reagiraju u prostoru, prilagođavaju se i rade radove baš za ovaj prostor. Zadovoljan sam i vjerujem da će i posjetitelji biti zadovoljni – kaže nam Mrduljaš koji je u fokus rada galerije uzeo upravo suvremenu umjetnost jer smatra da su premalo zastupljeni na kulturnoj sceni, ne samo u Splitu već i na razini cijele države.

- Drago mi je da imamo neki svoj program po kojem smo drugačiji. Galerija Kula je neprofitna ustanova, svake godine organiziramo četiri izložbe i svaka traje po dva do tri mjeseca. Izlažu ravnopravno i domaći i međunarodni umjetnici, pa tako na godišnjoj razini imamo izložbe dvoje naših i dvoje relevantnih stranih umjetnika. Tako djelujemo proteklih 15 godina. Cilj nam je postavljanje Galerije Kule i Grada Splita na međunarodnu kulturnu kartu – zaključuje Mrduljaš dodajući i kako je izložba Monice Bonvicini otvorena do studenog ove godine.