Goran Gerovac je u svojim prethodnim djelima isprobao različite instrumente i tehnike da se spušta u duševne ambise, da istraži prostore koje je Turgenjev opisivao kao "mračne šume". Od prvog, kratkog, ali hrabrog i beskompromisnog proznog djela "Pajo ti si Srbin", do mnogo opsežnijeg romana "Razbijeni", punog izuzetnih narativnih bravura, on je išao prema mjestu tame, koje je naslovom sljedećeg djela smjestio na sjever. "Sjever je mjesto tame" prethodio je "Satanaelovu evanđelju", svi su ti naslovi sadržavali elemente kriminalističkog romana, ali je Gerovac sve snažnije i snažnije zahvaćao područja daleko izvan bilo kakvih žanrovskih odrednica.
I novo Gerovčevo djelo potvrđuje već jednom izrečenu ocjenu kako se on rado drži odrednice koju je Stanko Lasić u svojem kapitalnom djelu "Poetika kriminalističkog romana" nazvao "kriminalističkom enigmom". To je ono što rađa "takvu tešku tjeskobu i stravičnu napetost u kojima se linearna naracija preobražava i postaje nešto sasvim drugo: posebna kompozicijska shema. Kriminalistička enigma znači: stvorena je zločinačka situacija u kojoj je riječ o ljudskom životu".
Gerovac u novom romanu "Patologiji" sad tu inicijalnu enigmu proširuje u sasvim novim i neistraženim smjerovima, a razrješava je na kraju onako kako se razrješava svaki život. Gerovčeva "Patologija" radikalni je primjer antiromana, gotovo manifestno djelo u kojem on više ne skriva prezir prema narativnoj strukturi i linearnoj fabuli, a zapravo prema iluziji koherentne stvarnosti. To je suptilno naznačio i u ranijim djelima, ali sad elemente kontinuiteta nudi tek u naznakama - umjesto jasne priče, on radije pruža fragmentarnu refleksiju, umjesto precizno definiranih likova samosvijest i sumnju, a umjesto svijeta stabilnog značenja - nepovjerenje prema gotovo svakoj interpretaciji.
"Patologija" nam nudi svijet u kojem klasični junaci ne postoje, tu je samo promatrač vlastite nemoći, ispisan kroz unutarnji monolog i misaone "slučajeve" koji oblikuju današnji svijet: iščekivanje apokalipse, sumnju u povijest, propadanje tijela, dijaloge koji više razgrađuju nego što grade odnose. Tekst se svjesno udaljava od iluzije fikcije - poput onoga što su Claude Simon ili Alain Robbe-Grillet činili u francuskoj "nouveau roman" tradiciji - razbijajući očekivanje da književnost mora nužno pripovijedati "priču".
I Gerovac tako odbacuje mimetičku funkciju književnosti, upravo onu koju je nekoć maestralno demonstrirao već spomenutim "Razbijenima", na primjer: svijet u tekstu ne oponaša "realnost", nego pokazuje njenu nemogućnost da se održi kao cjelina. U "Patologiji" to dolazi do izražaja u opsesivnom vraćanju na pitanje postojanja i smrtnosti, gdje se svaka tvrdnja ruši novom sumnjom. Čitatelj ne dobiva linearnu priču, nego iskustvo svijesti koja se raspada i iznova gradi kroz jezik.
Gerovac se stoga skoro deklarativno odlučuje za stav da "Patologiju" gradi kao antiroman, da pokaže kako je ponekad jedina "priča" koju možemo ispričati - priča o tome da priče više nema.
Svijet u kojem se moral doživljava kao umjetno nametnuti sustav kontrole, a povijest tek kao manipulativna konstrukcija moći, svako nepovjerenje prema društvenim institucijama, normama i ceremonijama preobražava se u otvoreni cinizam i želju za razaranjem postojećeg poretka
Unatoč tome, i u takvom tekstu gradi se jedno prepoznatljivo ozračje, ono koje nudi napetost između čekanja i djelovanja, između želje za promjenom i nemoći da se ona ostvari vlastitim činom. U središtu je paradoks subjektivnog doživljaja života - svijet postoji tek kroz individualnu percepciju, a smrt je nepovratni prekid te percepcije. Povijest i religija nude utjehu ili kontinuitet, ali ne daju stvarne odgovore. Motiv propadanja tijela i sjećanja veže se uz neminovnu prolaznost, a snažne poruke i misli iz ovoga djela lako se vežu uz velika imena filozofije: Sartreovo poimanje slobode i besmisla zrcali se u jasno artikuliranom osjećaju da je čin uvijek uzaludan. Heideggerova analiza "bivanja-prema-smrti" odjekuje u stalnoj svijesti o konačnosti, Camusova misao o apsurdu bliska je trenutku kad se smrt vidi kao jedini konačni ishod, a život kao privremena iluzija. Gerovčev nepokolebljivi cinizam u propitivanju vjere jasno aludira na ničeovsko viđenje Boga kao instrumenta kontrole i poricanja života, na nihilizam koji prijeti da sve pretvori u besmisao. Samo, nema tu više mjesta za iluziju u novim vrijednostima i Übermenschu. Na kraju se nudi zvuk ubijanja, nestajanja, na kraju razrješava inicijalnu enigmu: Bam, bam, bam.
