Podnaslovljena "Poezija u dvije knjige", samizdatska zbirka Mara Pitarevića (Zagreb, 1972.), broji čak 131 pjesmu. I "Knjiga prva" (pisana na standardu) i "Knjiga druga" (pisana bodulskim dijalektom) dominantno tematiziraju ljubav. Bilo da je posrijedi autoironija (uvodni tekst "Pišljivi bob", "Mozak s jajima", "K15", "Spuga"), bilo da je prožet motivom alkohola (najčešće vina, kao u tekstovima "Naivac", "Loš dan za piknik"), bilo da se temelji na opisima gastronomskih senzacija (spomenuti "Mozak s jajima", "Cijanofiks ideja", "Crveno", "Manjige", "Spiza", Pô štikadenta", "Peka za pračevinu") ili humoru ("Hansaplast"), ljubav je semantička okosnica donekle obrazložena i u tekstu "Špina", u kojem je emocionalni plan jasno pretpostavljen intelektu, ali i u tekstu "Vrša", kojim je opisana transformacija ljubavi iz strasti u naviku, čime biva osiguran njen kontinuitet: "Nećemo se znat odilit/Jedan na drugega/Koliko smo naučeni". Taj kontinuitet stilski je katkad naznačen i figurom ponavljanja ("Kiša i kesteni", "Deluxe Božić", "Kad gulim krumpire", "Južina", "Sipa"), katkad hiperboličnim subjektovim "iskazom ljubavi" ("Granica boli") ili korištenjem leksika iz popularne kulture (u tekstu "Penicilin" piše: "I moj si kriptonit"), katkad i potrošačkog konteksta ("Zdravoljupci").

Izlaganje jezika poezije opsesiji ljubavlju pritom krije brojne opasnosti. Jedna je od njih sklonost uporabi izvedbeno naivnije poredbe: "Ujutro hoda Maksimirom/Na stražnjim nogama/Gore-dolje kao profesor Baltazar" ("Maksimirski medvjed"). Poredba je katkad i arhetipska ("Lijepa kao anđeo" u tekstu "I onda ti si samo tamo stajala u svijetloplavoj haljini" ili "lagani kao oblaci" u tekstu "Plišanci"). Na tom tragu možemo razmatrati i sklonost banalnijim opisima ("Izletnici"): "Dva faširanca iz kojih se dimi/Jedan je od tvog/Jedan od mog faširanog srca". Povremeno, usprkos nepotrebnom isticanju naglasne dužine, kao stilsko sredstvo korišteni su i homografi ("Snagator"): "I nisam za plakāt/Nego za plakat". Nepotrebno, ističem, jer vrijednost korištenja istopisnice u stilske svrhe i jest u prepoznavanju govorne razlike. U tekstu "Kankarata", primjerice, razlika u naglasnoj dužini nije znakovno naglašena: "Gori svića od 100 svića". Rijetke semantičke nedoumice obično su rezultat nejasnih sintaktičkih rješenja, poput korištenja dvostruke negacije u tekstu "Vakum pakiranje" ("Niti ne dišem"), koju je, bez obzira na to je li posrijedi svjestan autorski postupak, lako prepoznati kao pleonazam. Oko svjesnosti autorskog postupka ne treba dvojiti kad je posrijedi položaj pomoćnog glagola biti svojstven arhaičnom pjesničkom diskursu ("Slijepa pjega"): "Od vidljivoga je/I samo naša je".

Ondje gdje je narativnost lišena hiperboličnog opisa estetski su dometi u pravilu značajniji ("Trajekti i katamarani", "Magla"). Subjektova zanesenost ljubavlju nerijetko je, naime, prikazana hiperboličnim opisom ("Tvoja bezvezna mala stopala"): "Tvoja stopala/Slatka mala stopala". Potonji primjer provocira asocijaciju na estradni klasik Dubrovačkih trubadura. Zato, mada krajnje neizravno, možemo razmišljati i o parafrazi. Dopadljiva je, s druge strane, ironizacija "ratništva" kao kategorije prema kojoj globalna civilizacija gaji simpatiju ("Maori"), kao i naznaka uvjetovanosti subjektne dvojine socijalnim prilikama ("Zeleni val") ili isticanje nejasne granice erosa i tanatosa ("Gledaš me ravno u oči"). Rijetke su očite intertekstualne dionice ("Kumulativna mina"), kao i dionice neprikrivene kritike više puta naznačenoga konzumerizma ("Debela obitelj bira kuhinju"). Česta su, obično unutar strofe ili stiha, semantička kontrastiranja (poput "dugo/kratko" u tekstu "Garantni rok"). Problematizirana je i egzistencijalna bezuvjetnost kretanja ("Vrijeme koje samo stoji"), dok tekst naslovljen "Rez" donosi neuvijeni angažman kao poželjan smjer daljnjih autorskih nastojanja. Uz navedeno, teško je ne spomenuti da su tekstovi lišeni "petrarkističkog imperativa" u pravilu kvalitetniji ("Na iglama", "Crna mačka" i dr.).

Dijalektalni koloplet donekle je obilježen otklonom u karikaturu s mogućim ciljem dešifriranja i kritike (napose rodno uvjetovanoga) stereotipa. "Kuntrapiz" ističe potrebu za ravnotežom odnosa aktera subjektne dvojine čija moguća neostvarenost biva interpretirana iz nihilističkoga rakursa ("Šupioti"): "Nevridimo jedno bez drugoga/Šporki smo Makaruni". Ideja je daljnje razlagana u tekstovima kao "Palma" ili "Šporka ćikara!" Svakodnevna priroda ljubavi ("Kako Bog zapovida") kojom je subjekt inficiran naposljetku provocira njegovu nepatvorenu zahvalnost ("Za lik se ne fali"). Uočljivi su i slučajevi parabole: opis objekta/radnje u prvoj strofi prethodi usporedbi s mi-subjektom ("Jeguja", "Kapare", "Alla Veneziana", "Doposole"). Tekst "Doposole" napisan je na talijanskom jeziku i ostavlja prostor još jednoj nedoumici: može li, pored intelektualne degradacije, konzumerizam sadržavati i iscjeliteljsko svojstvo? Sudeći prema Pitarevićevoj "Naivnoj umjetnosti" - može, uz uvjet poštenog sagledavanja pozitivnih i negativnih aspekata zbirke.

Zato treba biti oprezan prilikom čitanja oduševljenih pogovornih bilješki koje potpisuju Edo Maajka, Krešimir Dolenčić, Radoslav Jovanov Gonzo, Siniša Labrović i drugi, kao i prilikom izvještaja koje o knjizi donose Jutarnji list, Večernji list, Gloria, "Vijesti iz kulture" ili, nije mi promaklo, Hrvatski fokus. U razgovoru za Gloriju potkraj svibnja, povodom izlaska zbirke, autor na pitanje: "Jesu li svi autori osvrta i recenzija na kraju knjige vaši prijatelji?" odgovara potvrdno, očito ne uzimajući u obzir negativne konzekvence odabranog pristupa. Naime, pored toga što je posrijedi samizdatski projekt, zbirka bi do punoga sjaja došla kako uz seriju nepristranih čitanja, tako i uz snažno uredničko interveniranje koje je ovdje, prema svemu sudeći, izostalo. Taj se problem primarno očituje u propuštenoj strogoj selekciji tekstova kojih bi, čak i da ne govorimo o povremeno izrazitim oscilacijama, bilo previše. Drugi je problem onaj inzistiranja na rukopisnoj koegzistenciji tekstova na standardu i dijalektalnih tekstova. Tu sam opoziciju pokušao obrazložiti poveznicom na naslov, strategijom izuzimanja iz tendencioznosti kakva bi, barem donekle, ublažila efekt registriranja slabijih strana uglavnom opušteno pisanog postmodernističkog kanconijera. Neopterećenošću kritičkim priznavanjem "književnoga genija", koji je u drugim slučajevima rezultirao parodijom čije groteksnosti njeni tvorci ni danas nisu svjesni. Jedan takav onomad je također završio u "Vijestima iz kulture", koristeći to kao argument u prilog vrednovanju svoje mahom bezvrijedne poezije. Pitarević nipošto nije taj slučaj, a "Naivna umjetnost" zbirka je koja nudi pristojan broj čitalački ugodnih trenutaka na koje treba uputiti.