Ovih dana Odbor za dodjelu likovnih nagrada HDLU-a, u sastavu Robert Šimrak, Zlatan Vrkljan, Ivana Jurić, Danko Friščić i Fedor Vučemilović, dodijelio je Tomislavu Vuiću posebno priznanje za doprinos likovnoj umjetnosti. Nagrada je stigla nakon dvadesetak godina Vuićeva neumornog zalaganja za afirmaciju mladih likovnih umjetnika, otkad je, nakon završenog Pravnog fakulteta, napustio odličan posao u uglednom odvjetničkom uredu Žurić i partneri. 

Ponudu da postane član nadzornog odbora Trgovačke banke shvatio je kao izazov, a uskoro je postao jedan od izvršnih direktora i glasnogovornik. Tad i počinje njegov angažman na polju slikarstva, a to se nastavilo i kasnije kad je prešao u Erste banku, kao i kad je postao prvi čovjek Hrvatske poštanske banke, a traje sve do danas. 

Vojin Bakić Rušili su mu spomenike jer podsjećaju na Srbe i partizane

Na pitanje što mu znači ova nagrada Vuić odgovara: 

- Znači mi puno, pogotovo što je nisam očekivao. Biti u društvu s do sada nagrađivanima, Arijanom Kralj, Tonkom Maroevićem, Božom Biškupićem, svakako je čast. Rezultat se u bankarstvu lakše prepoznaje, vidi se dobit, rast tržišnog udjela... A doprinos likovnoj umjetnosti šira javnost može prepoznati kroz javno priznanje ili nagradu. To je lijepa gesta HDLU-a, zbog koje sam sretan. Vjerojatno je namjera i potaknuti druge da se više angažiraju. Nagradu sam primio s Mirjanom Vodopijom, koja je nagrađena za najbolju izložbu u 2019. i s kojom sam dvije godine išao u razred u Školi za primijenjenu umjetnost. Kiparica Marija Ujević, jedna od naših najvećih umjetnica, dobila je nagradu za životno djelo, a do sada višestruko nagrađivana Jelena Lovrec primila je i nagradu HDLU-a za mladog umjetnika . 

Na pitanje kakva je bila klima početkom 2000-ih, kad je počeo dijeliti financijsku pomoć slikarima putem raznih izložbi i natječaja, i kakav je odnos bio prema umjetnosti tad a kakav je danas, Vuić kaže da je uvijek dobro vrijeme ako se može pomoći. 

- U Trgovačkoj banci ‘90-ih smo godina počeli organizirati izložbe, tiskati kalendare i grafike sa slikama mladih hrvatskih autora. Bio sam član pa predsjednik uprave, pa takva organizacija nije bio problem. Izložbe mladih autora kolegama u banci bile su dobra ideja, tako da sam imao i podršku. Pomagala nam je slikarica Lidija Šeler, a nakon nje kiparica Božica Matasić. U Ersteu smo nastavili s takvom praksom. Bilo je to doba ekspanzije. Otvarali smo desetak poslovnica godišnje i opremali ih radovima hrvatskih mladih umjetnika. Radi otkupa velikog broja djela i želje za objektivnosti formiran je žiri sastavljen od kustosa, slikara, kipara i novinara, tako su nastali Fragmenti. Nikad otkup i sve oko njega nisam nazivao financijskom pomoći. Za relativno malo novca kvalitetno smo opremali prostor banke ugodan klijentima i stvarali Erste brend u Hrvatskoj. Umjetnici su imali više motiva za rad, a ostalo je i nekoliko stotina slika i skulptura koje imaju ozbiljnu vrijednost. Mislim da kod nas u to vrijeme nije nitko na takav način radio. U jednom sam periodu zbog šire postavljenoga kriterija kupnje imao problema s Bečom, odnosno kuratorom iz MUMOK-a - Museum modernen Kunst Stiftung Ludwig Wien - kojeg je angažirala centrala. Primarni cilj nije bio stvaranje kolekcije nego motivacija mladih autora i stvaranje tržišta. Radije smo kupili dvadesetak radova, motivirali dvadeset mladih ljudi i opremili pet poslovnica nego nabavili jedan rad nekog od naših vrhunskih umjetnika iz sedamdesetih. Njegov je stav bio drukčiji, pa sam morao u Beču objašnjavati koncept, da ne duljim, sve se ipak dobro završilo. đ NEVJEROJATNO Nitko ne zna koliko se godišnje umjetnina proda u Hrvatskoj

I ne čudi da je uspio Austrijance uvjeriti u svoj koncept jer Tomislav Vuić je čovjek prepun energije i ideja koje želi što prije provesti u praksi, a kao nesuđeni odvjetnik svladao je i tehnike uvjeravanja. No kao bivši učenik Srednje škole za primijenjenu umjetnost, zasigurno zna prepoznati talent. 

- Ustvari, na pitanje kako se prepoznaje talent ne znam odgovoriti, gledam samo sviđa li mi se nešto i koliko je zanatski vješto napravljeno. Procjena se uglavnom teško radi samo na jednom radu, treba ih vidjeti više. Talent je bitan, ali bez rada nema dobre karijere. Umjetnik mora puno raditi i željeti uspjeh. Doza talenta i marljivost su preduvjet, nažalost ne i garancija uspjeha - govori Vuić, koji smatra da hrvatski mladi slikari imaju jako dobre potencijale, pogotovo imajući na umu veličinu tržišta i infrastrukturu s kojom raspolažemo. Ipak, kako kaže, za veće se rezultate treba okušati u inozemstvu. 

- I naši nogometni reprezentativci igraju u svjetskim klubovima. Naravno da nije dovoljno samo dobro slikati. Za početak bi bilo dobro da studenti na akademiji nauče barem osnove pregovaranja. Kod nas je tržište plitko. Sekundarno tržište za mlade umjetnike praktički ne postoji. U Hrvatskoj nas ima malo, a vrlo mali broj ljudi ima prihode dovoljne za kupnju umjetničkih djela. Dobar dio onih koji imaju sredstava nema senzibilitet za umjetnost. Ipak nekakvo tržište postoji, ponekad se čini i da lagano raste. Nije lako biti umjetnik niti trgovac umjetninama, a i posao menadžera se mora učiti. Tu također postoji deficit. 

Podsjećamo ga na priču našeg mladog slikara Grgura Akrapa, koji je ispričao kako je izmislio priču o svojoj slici s motivom konja da bi prošao na natječaju za jednu nagradu. 

Akrap je izmislio pitku priču o tome da mu je konja naručio jedan Rom koji je želio kćeri za vjenčanje darovati Berberovog konja, no kad je saznao da je Berber umro, tražio je taj motiv od Akrapa. Na kraju je vjenčanje propalo zbog nevjere, pa je Akrapu ostala slika koju je poslao na natječaj. Vuić kaže: 

- Ova Grgurova priča je izvrsna. On je i dobar slikar. Što se samog konja tiče ima Akrapovih radova koji su mi i draži. Uzgred, Berberovi konji su odlični. On je po mome mišljenju veliki slikar. Ovi primjeri dokazuju koliko je priča koja se stvori oko nekog djela, važna i kako može utjecati na cijenu. 

To smatra i Vuić: 

- Priča je izuzetno bitna. Kako bi slike bilo kojeg, a pogotovo živućeg slikara koštale desetke milijuna eura da nema priče? Na burzama kotiraju firme koje nisu izašle iz gubitka a već vrijede preko milijarde. Dio priče je i to da netko ima višak novca koji treba u nešto investirati i na tome zaraditi. Pošto umjetnost nije egzaktna prostor za priču je širi nego kod većine drugih disciplina. Toliki značaj infrastrukture koja „gura“ pojedinog umjetnika nama kao maloj zemlji i tržištu ne odgovara. Kada Sandra Perković baci disk najdalje na svijetu to je malo čudo, ali je moguće. Ima najduži hitac i tu ni najveći ne mogu ništa. Da se djela hrvatskog umjetnika prodaju za desetke milijuna dolara je praktički nemoguće jer nema sile niti interesa koji bi njegovu priču progurali. 

Ozbiljno vrijeme Tajna starih slika: Zašto se nitko na njima ne smije?

Na pitanje postoji li uopće hrvatsko tržište i zašto oni koji imaju novaca uglavnom “igraju na sigurno” i kupuju uglavnom ugledne autore Vuić ima zanimljiv odgovor i stavlja ga u kontekst psihologije cijele nacije: 

- Pogledajte na internetu npr. Hofstede Insighst, usporedbu po zemljama, iznenađujuće je koliko volimo izbjegavati nesigurnost. Planiramo na kratko, ali volimo sigurnost. Mislim da se to vidi na svim nivoima, počevši od subotnje špice. Svi smo obučeni slično, po mogućnosti s markicom tako da imamo i žig da je to što nosimo dobro. Rado osuđujemo drugačije pa nema raznolikosti kao u Londonu ili Parizu. Tako se uglavnom kupuju i slike. Ne znam koliko možemo biti optimistični vezano uz rast našeg tržišta umjetnina. Turizam i poljoprivreda, pogotovo mala, OPG-ovskog tipa koji se sve više kristaliziraju i promoviraju kao naša budućnost su značajna stavka u nerazvijenim ekonomijama i zemljama. Tu nema velikih prihoda, a kamoli bogatstva. Teško je vjerovati da će vlasnici OPG-a, a još manje Hrvati zaposleni kao konobari ili kuharice, imati dovoljno da kupuju slike ili skulpture, plaće su im jednostavno premale. Odnos prema umjetnosti je i slika općeg stanja u društvu. 

Podsjećamo ga kako se jako davno uključio u promociju prodajne izložbe “Plati i nosi”, na kojoj su kupci mogli razgovarati s mladim autorima, a ovi su pak mogli izravno pregovarati s potencijalnim kupcima o cijeni svog djela. Nažalost, ovakvih događanja nema baš previše, kao ni interesa da se adekvatno promoviraju, što bi sigurno oživjelo slikarsku scenu. 

- Mediji su izuzetno bitni u svemu. Ne bi bilo loše kada bi na HTV-u bilo toliko priloga o umjetnosti, robotici ili umjetnoj inteligenciji koliko ima o npr. uzgoju koza, crne svinje ili kako se prave čvarci. Inače, čvarci su mi super, a kozji sir još i više. O umjetnosti, znanosti i svjetskim trendovima bi se na pristupačan način moglo govoriti u dijelu televizijskog vremena posvećenog tome gdje je koji političar bio tijekom dana. Akademija i HDLU rade s entuzijazmom i čine koliko mogu u okviru svojih mogućnosti. Posebno bi trebalo cijeniti rad Tomislava Klička i Laube, Konture, a oni nisu jedini. Ima dosta entuzijasta koji pokušavaju promovirati umjetnost s obzirom na veličinu tržišta. Vjerujem da bi bilo najefikasnije da država financijski, direktnim poticajima ili porezno pomogne privatnim galeristima, pogotovo za nastup u inozemstvu, ali je s obzirom na naš mentalitet to nerealno očekivati. Posebno bi bilo dobro da se stvore bolji uvjeti u svim dijelovima Hrvatske gdje je situacija još lošija nego u Zagrebu. Plati i nosi je dugogodišnja akcija zagrebačke akademije koju smo dekan Tomislav Buntak i ja, s kolegicama iz HDLU-a i HPB-om, učinili vidljivijom, većom i dali priliku studentima svih hrvatskih likovnih akademija da izlože i prodaju svoje radove. Mislim da je to postala najprodavanija izložba kod nas. Podržala ju je i ministrica kulture, a lijepo je da HPB tu tradiciju nastavlja. Ovakvih događanja nema više jer osim ideje zahtijevaju puno rada, entuzijazma i financijsku podršku. 

Revolucionari umjetnici Borili su se za sirotinju, bili su hrvatski Bauhaus

Svoje afinitete prema umjetnosti, kako kaže, nije naslijedio nego pamti da je oduvijek volio muziku, čitanje i crtanje, ali kako kaže, “nisam u tome imao puno uspjeha, najveći uspjeh mi je bio prvo mjesto za literarni rad i treće za crtež djece radnika Plive”. Ipak, pohađao je Školu primijenjene umjetnosti, a onda umjesto na Likovnu akademiju, otišao na Pravni fakultet. 

- Nisam završio Primijenjenu umjetnost, primili su me u trećem razredu na unutrašnju arhitekturu, ali sam odlučio biti novinar i prebacio se u Obrazovnom centar za kulturu u Križanićevoj. Nakon kratkog iskustva u svijetu umjetnosti i novinarstva upisao sam pravo. Uostalom, ja sam Hrvat, pa sam pokušao izbjeći nesigurnost. Nakon šest godina u odvjetništvu neočekivano su mi ponudili mjesto u upravi banke, posao koji sam ostao raditi 24 godine. Ali ni ovaj sektor nije izblijedio njegove ljubavi iz djetinjstva. 

Jedan kolega prisjetio se kako je došao Vuiću u banku zbog intervjua. Čekao ga je desetak minuta u uredu, u kojem je slušao glazbu nekog ruskog jazz benda koji je interpretirao Čajkovskog. I danas tvrdi da se dugo nije tako dobro relaksirao kao tih desetak minuta u Vuićevu uredu.  

- To je bio Sergey Zhilin Trio, ‘Tchaikovsky in Jazz’, koji je izdala ruska Melodia. Vjerojatno sam ga kupio na Presto Classical, stranici specijaliziranoj za klasiku i nešto malo jazza. Najviše slušam klasiku, čitam recenzije na Prestu i Gramophonu. Slušam i jazz. Pomalo pratim i noviju muziku, od starije najviše postpunk bendove - otkriva svoje afinitete Vuić.  

Na pitanje je li dostupnost svih vrsta umjetnosti preko interneta i aplikacija prokletstvo ili blagodat i kako se u toj džungli informacija snalaze i sami mladi autori, ali i konzumenti? 

- Internet je blagodat koja ima i minusa. Prekrasno je što se sve može naći na Spotifyju. Ono što me ne zanima ne slušam. S dostupnošću je nestao dio čari koji je nekada postojao kada si kupio ili dobio ploču, pa još iz inozemstva, staru samo nekoliko mjeseci. Sjećam se kad je susjed donio na klupice u park u Trnju ploču ‘No more Heroes’ The Stranglersa, stigla je iz Londona i bilo je nevjerojatno dobro samo to što sam je mogao držati u ruci. Ipak je ovo danas bolje, za konzumente i još više za one koji stvaraju. Bitno je razumjeti što se u svijetu događa i što rade drugi. Može se lakše učiti i uspoređivati s najboljima. Mislim da je veća opasnost od loše selektivnosti i kvalitete općih i političkih informacija koje su pridonijele rastu populizma. Kad bira slike za svoju zbirku, kaže da ima najviše radova Stjepana Šandrka, Martine Grlić i Helene Janečić.  

RANIJA VERZIJA Misterij poznatog remek djela: Postoji li još jedna Mona Lisa?

- Stjepan je sadržajno i tehnički odličan, Martina također. Iako zna da bi nešto komercijalno bilo bolje ostaje dosljedna svojoj ideji. Helenine radove zaista volim, a ona je i dobra crtačica stripa. Neki sam dan kupio na ‘Plati i nosi’ dva prekrasna rada Damira Kamenara. Od malo starijih autora imam radove Baneta Milenkovića i Lidije Šeler, koja unatoč kvaliteti nije u prvom planu. Odličan mi je bio rad Zoltana Novaka na ovogodišnjem bijenalu. Ne odabirem slike kao strukturirani kolekcionari, kupujem ono što mi se sviđa - kaže Vuić. 
Podsjećamo ga na podvalu trenutačno najskupljeg i najcjenjenijeg suvremenog umjetnika Banksyja, čiji identitet još nije poznat javnosti. Jednom je dao desetak svojih crteža uličnom prodavaču da ih prodaje na improviziranom uličnom štandu u New Yorku za nekoliko desetaka dolara. Oni koji su izdvojili novac otišli su kući s “jackpotom”, a drugi su tvrdili da je 50-ak dolara previše za djela uličnog prodavača. 

Na pitanje bi li prepoznao njegov rad na ulici Vuić iskreno odgovara: 

- Neke bih radove prepoznao i mislio da su falsifikati. Većinu, koje nisam prethodno vidio ne bih. Vjerojatno bih uočio kvalitetu, ali ne bih mogao pretpostaviti, niti približno, vrijednost. Za pedeset dolara bih svakako kupio. Budući da se druži s mladim hrvatskim autorima i odlično poznaje scenu, Vuić kaže da ih uglavnom muče problemi perspektive, baš kao i sve mlade u Hrvatskoj: 

- Naravno, muče ih i problemi vezani uz stvaralaštvo. Često je citirana izjava naše eminentne umjetnice Jagode Buić, udane za vrlo eminentnog engleskog bankara, koja je rekla da se na večerama bankara razgovara o umjetnosti, a na večerama umjetnika o novcu. Moja iskustva nisu takva, s umjetnicima o novcu razgovaram rijetko, a s bankarima o umjetnosti još rjeđe. Ipak, s mecenstvom će, kako kaže, nastaviti i dalje. Nagrada HDLU-a mu je dodatni poticaj. Zahvaljujući mecenama, uspjeli su neki od danas najvažnijih umjetnika hrvatske povijesti, no ta je praksa uglavnom prekinuta tijekom socijalizma, ali je i tad bilo mnogo onih koji su bili, a i danas su iznimno cijenjeni i traženi. 

Vuić zaključuje: 

- Ne znam kako je bilo neafirmiranim umjetnicima u vrijeme socijalizma, ipak nisam dovoljno star. Možda je i bilo bolje, ali mislim da ni onda neafirmiranima nisu cvjetale ruže. Većina umjetnika prima malo za svoj rad. Sigurno da kod nas više nema umjetnika sa statusom kakav su u ono doba imali Gliha, Murtić, Džamonja ili Augustinčić.