Srećko Horvat stanuje, doslovno, po Europi. Nakon što je 2016. s bivšim grčkim ministrom financija Janisom Varoufakisom osnovao međunarodnu platformu DiEM25,  njegov nomadski, političkoaktivistički tempo svakodnevice se zahuktao. Horvat je globalno najpoznatija domaća figura mlađe generacije političke ljevice - kratko rečeno. Šira domaća javnost ga zadnjih godina poznaje kao sugovornika, moderatora Filozofskog teatra: javnih razgovora u zagrebačkom HNK na kojem su gostovala intrigantna, snažna imena svjetske kulturnopolitičke scene. Nismo brojili koliko je do sada Horvat objavio vlastitih naslova, ali uskoro objavljuje novu knjigu u izdanju Penguina. 

Na završetku ove sezone razgovora/kritičkih dijaloga Filozofskog teatra u HNK i ususret novoj, zanimaju nas insajderski dojmovi. Ako se može generalizirati atmosfera sinergije gostiju, publike i vašeg moderatorskog posla: što zaključujete? Kako vam najčešće gosti komentiraju zagrebački nastup? Pitamo i stoga što je dojam da je zagrebačka kulturna javnost posljednjih desetljeća, osim primjera Subversive festivala, čiji ste osnivač; izgubila volju i smisao u javna okupljanja “užekulturnog” sadržaja, pa su promocije novih knjižnih naslova, ali i drugih kulturnoumjetničkih proizvoda, postale poluprazna, poludepresivna mjesta. Je li to i vaš dojam? 

U zadnje četiri godine, koliko postoji Filozofski teatar, na pozornici HNK ugostili smo mnoge gošće i goste, od kojih su mnogi prvi put bili u Zagrebu. Recimo: glumica Vanessa Redgrave, filozofi Slavoj Žižek i Julia Kristeva, ekonomisti Thomas Piketty i Yanis Varoufakis, pjevačica M.I.A., nobelovka Herta Müller, književnik Niccolò Ammaniti, dokumentarist Adam Curtis, Terry Eagleton, Tariq Ali, Hito Steyerl… Svatko je od njih, naravno, posebno iskustvo i za publiku, ali i onda kad se spuste zastori. Primjerice, jedan od glavnih razloga zašto je, inače sramežljiv u javnim nastupima, Adam Curtis pristao doći jest da uz Zagreb posjeti Rijeku jer je intrigiran talijanskim pjesnikom i protofašistom D’Annunzijem, odnosno poukama koje taj kratki ali intenzivni period okupacije Rijeke ima za naš današnji trenutak. Šetali smo i otkrivali neku drugu Rijeku s Igorom Bezinovićem, koji trenutačno radi film o D’Annunziju. S M.I.A., koja rijetko ima ovakve javne nastupe, završili smo na kućnom tulumu do jutarnjih sati, a ona je dovela i prijatelja iz Gorillaza, za kojeg vjerujem da većina zagrebačke publike nije ni znala da se nalazi u dvorani. Varoufakis je propustio avion u Münchenu, pa je, u trenu kad je već bilo izvjesno da ćemo morati sve otkazati, ponudio da unajmljenim motorom dođe u Zagreb, ali smo na kraju ipak pronašli let da stigne netom prije početka Filozofskog teatra. S Hertom Müller sam se i nakon nastupa u HNK, prateći je do hotela, žustro prepirao o Julianu Assangeu. Mnogo je događaja koji se odvijaju iza scene, nešto što je jednako tako dio Filozofskog teatra kao i ono što se događa na pozornici. Ali najvažnije: mislim da smo izgradili nešto za čime vapi i publika i javnost, a istodobno ucrtali smo HNK na mapu europskih kazališta u kojima se još može kritički promišljati naša sve zloćudnija današnjica. Ispunjeno kazalište, najčešće 700 ljudi, a nekad čak i 900 ljudi, od kojih dobar dio sjedi i na pozornici, najbolje govori tome u prilog. Stvorili smo i novu publiku koja prije nije dolazila u HNK, objavili “Rapsodiju za teatar” francuskoga filozofa Alaina Badioua, uspostavili redovitu suradnju s Narodnim pozorištem u Beogradu, naručili originalni dramski tekst “Antigonu” od Slavoja Žižeka, koja će imati svjetsku premijeru upravo u HNK iduće godine... I svašta još. 

Filozofski teatar je daleko “dobacio sliku domaćeg nacionalnoga kazališta kao platforme kritičkog mišljenja  kulturnohumanističke javnosti. Ali ta činjenica laska realitetu domaće kulturne politike. Štoviše, aktualna desna vlast na nacionalnoj i na lokalnozagrebačkoj razini jasno deklamira nazadnjačke i restriktivne tendencije prema, nevjerojatno ali istinito, postulatima istog tog umjetničkog modernizma kao slobode mišljenja i stvaranja, na kojima je stvoreno zajedničko društvo. Znamo, javno anatemizirani pojam socijalizma, onda i socijalističkog modernizma, koji su oblikovali život i karijere i domaće političke elite, samo je opruga u nacionalističkoj optici antiintelektualnog režima 10-ih. Kako vidite ovakav raster? 

Lako je srušiti, teško graditi. To zna svatko tko je išta gradio u životu. Znaju to svi oni u ovoj zemlji koji su ostali bez ičega: zbog tranzicijske pljačke koja i dalje traje, a sad se usmjerila i na kulturu. Tužno je da se zbog privatnih ili političkih interesa, što je na kraju zapravo isto, danas u Hrvatskoj odvija svojevrsna “tranzicija u barbarstvo”. Ono što se događa nije ništa drugo nego ono što Nijemci zovu “Kulturkampf”. Radi se, naime, o borbi za kulturu: ni manje ni više. S jedne strane su oni za koje je svaki angažirani ili satirički kazališni izričaj “politički aktivizam”, dok istovremeno sami ulaze u kazališta i zauzimaju vodeće pozicije kako bi prakticirali vlastiti “politički aktivizam”. To ide tako daleko da se s repertoara kazališta skidaju i predstave koje govore o Vukovaru. Dakle, kadroviranje i cenzura s jedne strane. Barbarski napad na slobodu govora. S druge strane, ipak, gomila kulturnih radnika uvjerenih da bez slobode govora nema ni slobodnog društva. Svi oni koji i dalje uporno stvaraju, unatoč i usprkos cenzuri. I brojna publika. A današnji HNK s Dubravkom Vrgoč kao intendanticom učinio je više za slobodu govor - pritom i za kulturu i umjetnost angažirajući brojne domaće pisce i domaće režisere - nego svi ti aktualni aparatčiki koji bi sve srušili radi vlastitih fotelja. I dirigirali bi što se uopće smije igrati, govoriti ili čak - misliti na pozornici. Umjesto da se brinu za otvaranje radnih mjesta, oni ih zatvaraju. Stvaraju kulturu straha i cenzure. 

Gost vaše ovogodišnje sezone, jedan od najznačajnijih dokumentarista, Adam Curtis, predstavlja se prvenstveno kao - novinar. U  intelektualno-pauperiziranoj sredini kao što je domaća, njegov iskreni profil daje nadu u moć kritičkog medijskog rada kao moralne i plemenite djelatnosti? Također, Curtis je ovdje govorio u terminu hipernormalizacije - kao tupog prihvaćanja nemogućnosti alternative potezima političkih elita, ali uz duboko uvjerenje u “oživljavanje” demokracije kao plemenite i moralne djelatnosti. Dok vaš drugi, ciničniji gost, književni teoretičar Terry Eagleton, govori o “nadi bez optimizma”. To nije naličje istog novčića? Zar nije upravo “nada u…” jedina zajednička tema vaših javnih sugovornika? 

Naravno. Jedna od osnovnih funkcija Filozofskog teatra, u društvu i svijetu u kojem nada umire, iznova je probuditi nadu. Ali upravo onakvu nadu o kojoj je u HNK govorio Terry Eagleton - “nadu bez optimizma”. Ne treba nam naivni optimizam da će “stvari biti bolje”. Po svemu sudeći, bit će nam samo gore: pa pogledajte što se zbiva u Europi sa zatvaranjem granica i gradnjom zidova, odbijanjem brodova s izbjeglicama, rastućim fašizmom i autokratskim režimima koji niču od Mađarske do Poljske. Sve nalikuje na doba Vajmarske Republike prije dolaska nacizma: nije ni čudo da se serije poput “Babilon- Berlina” danas gledaju jednako kao što se gleda “Sluškinjina priča”. Znači, ne kao znanstvena fantastika nego kao dokumentarna distopijska realnost. Da, treba nam nada, ali bez optimizma. Ona što unaprijed računa s najgorim kako bismo izgradili nešto bolje, život dostojan življenja, državu iz koje se ne iseljavaju deseci tisuća mladih; državu u kojoj zdravlje i obrazovanje nisu proizvod koji možete kupiti tek ako imate dovoljno novca. Državu u kojoj se kazališne predstave ne skidaju s repertoara samo zato što nisu “podobne”. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Svidjelo nam se, vidjeli smo on-line, kako ste razgovarali s meksičkim redateljem Alfonsom Cuarónom u Amsterdamu u programu Act for Democracy, gdje ste njegov film “Djeca čovječanstva” proglasili najboljom metaforom suvremene Europe, kao njezinu distopijsku živu metaforu. Film je sni mljen 2006., ali funkcionira kao predskazanje europskog desnog populizma, ksenofobije i ostalih oblika mikrofašizama svakodnevice. Linija vašeg razmišljanja tim je povodom dotaknula osjetljivo mjesto. Nakon razočaranja grčke Syrize 2015., u cijeli lijevi politički spektar kao da se uselila ona stara benjaminovska “lijeva melankolija”, neki postsirizijski resentiman, rezignacija… Je li i to jedan od razloga što se ljevica - ili lijevi politički spektar u Europi - tako brzo fragmentira, mijenja? 

Sjećam se kao da je bilo jučer, kako je u jednoj kazališnoj predstavi u Ateni, netom nakon “OXI” referenduma, kojim je većina grčkog naroda jasno odbila daljnje mjere štednje, da bi ih poslije implementirala upravo nekoć radikalna Syriza, osvanuo natpis “Tvoja je melankolija luksuz!” To je vjerojatno najbolja poruka, koja na tragu Waltera Benjamina upozorava da se ne smijemo prepustiti očajavanju ili nostalgiji za izgubljenim bitkama. Često ta melankolija prelazi u pasivnost, pa i cinizam.  O tome govore Cuarónova “Djeca čovječanstva”, proročki film koji je predvidio i Brexit i izbjegličku krizu i militarizaciju Europe. Govori o aktivistu koji je, slično kao i mnogi nakon neuspjeha Syrize, izgubio nadu da je išta moguće promijeniti. Ali je to ključni trenutak. U trenutku onoga što izgleda kao “poraz” treba moći shvatiti da nema finalnog poraza: baš kao što nema ni finalne pobjede. Ako sam nešto naučio od Alfonsa, dobrog prijatelja, kojeg nagovaram da uskoro dođe u Hrvatsku, to je da borba mora biti internacionalna i solidarna: bilo da smo iz Hrvatske ili Meksika. Da mora ponuditi svojevrsnu “poeziju budućnosti”, crpiti inspiraciju ne iz prošlosti, nego iz budućnosti.

O distopijskom profuturističkom “realitetu” koji je važno prepoznati kao unutarnju plemenitu motivaciju borbe, pišete i u knjizi “Poetry from the Future” (Poezija iz budućnosti,) koju vam najesen objavljuje izdavačka kuća Penguin. Ne “naivnom optimizmu”, veliko “da” - čemu? 

Veliko “da” budućnosti. Ali ne kao naivna vjera u progres već benjaminovski, dekonstrukcija ideje “progresa” kao lažnog mjerila i kvantifikacije razvoja čovječanstva. Nije rast BDP-a nešto što određuje  sreću nekog naroda ili ljudskog bića. Kao što kredit nije zalog za budućnost nego upravo suprotno, faustovski pakt po uzoru na onu divnu dječju priču “Momo” u kojoj “kradljivci vremena” uništavaju sve pred sobom tako što su ljude, ali ne i djecu, uvjerili da se sreća nalazi u budućnosti, a ne sad i ovdje. Danas, kad trogodišnje dijete umjesto u nebo gleda u “screen”, a “pametni telefoni” poglupljuju do razine da nitko više nema koncentracije za tri stranice teksta - a kamoli čitavu knjigu - u pitanju je “opstanak budućnosti”. Ukratko, knjiga koja izlazi kod Penguina bavi se mogućnošću budućnosti. Doslovno kreće s otoka Visa na put oko Europe, preko izbjegličkih kampova u Idomeniju i Calaisu, protesta protiv G20 u Hamburgu, sve do, nazad -  snimanja filma “Mamma Mia 2” u viškim valama. Koliko god paradoksalno zvučalo, danas nema više otoka. Otpad na plažama što dolazi strujama iz Albanije na hrvatske otoke – a među kojim se nalazi i medicinski otpad iz EU – nije nešto što se može riješiti lokalno. Trebaju nam globalna rješenja: rješenja iz budućnosti. 

Kad ste posljednji put čuli/ vidjeli Juliana Assangea? Ima li u njegovom ekvadorskom “apartmanu” internetske veze? Što će biti s njegovom slobodom - jer je to pitanje kolektive slobode? 

Neki dan sam bio u Londonu, gdje se obilježavala šesta godina otkad je Julian Assange zatočen u ekvadorskoj ambasadi, što su i Ujedinjeni narodi i druge organizacije za ljudska prava, brojni intelektualci, nobelovci i pravnici, osudili kao napad na slobodu izdavača i novinara. Julian je već više od tri mjeseca bez interneta i pristupa posjetitelja, tako da se nismo ni vidjeli ni čuli neko vrijeme, premda sam ga prije često posjećivao. Da ne govorim o tome da se više od 2200 dana nalazi u skučenom prostoru bez sunca i svježeg zraka: zamislite samo da niste tjedan dana izašli iz sobe? Kako biste se osjećali i što bi bilo s vašim zdravljem? Velika je sramota da u središtu Zapada imamo situaciju ušutkavanja onoga tko je razotkrio tolike zločine i laži globalnog sistema. I to u centru Londona - ne u Saudijskoj Arabiji ili Turskoj. Njegova je budućnost neizvjesna, sve neizvjesnija budući da SAD vrši otvoreni pritisak na Ekvador da se što prije riješi njegov “slučaj”, pri čemu Velika Britanija ne želi dati garanciju da ga, pri izlasku iz ekvadorske ambasade, neće izručiti u SAD. Ukratko, pred našim očima se odigrava nešto što nije samo dokidanje nečije osobne slobode već slobode sviju nas. Ako dopustimo da Assange završi u nekom novom Guantanamu, to je kolektivna odgovornost. Ujedno konačni kraj “demokracije” na Zapadu.

A kako vidite mijene i status lijevog političkog spektra na “ovim prostorima”. Možda na primjeru nedavnog, ipak vrlo vidljivog, uspjeha slovenske Levice na čelu s Lukom Mesecom? Postkrizna ekonomska politika udara tempo i dinamiku lijevih opcija? Ili desnica? 

Za nekog tko vjeruje u internacionalizam i tko se svaki tjedan nalazi u nekoj drugoj državi, sve su ovo “naši prostori”, i pritom ne mislim na Balkan nego na cijeli svijet. Nažalost, umjesto internacionalizma jačaju populistički i ekstremistički pokreti diljem Europe, pa je uspjeh slovenske Levice utoliko više najveći uspjeh jedne nove lijeve stranke na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Za razliku od prošlih parlamentarnih izbora prije četiri godine, kad su osvojili 5,97 posto glasova, sad su dobili 9,33 potpore i time postali najjača lijeva stranka na čitavom Balkanu, predvođena mladim i sposobnim ljudima poput Luke Meseca. Nadam se da ćemo ovakvih primjera uskoro vidjeti i u Hrvatskoj: ključno je da svi pokreti i nove stranke umjesto fragmentacije uspiju u ujedinjavanju svih progresivnih i demokratskih snaga u Hrvatskoj, koje bi istovremeno bile povezane na europskoj razini. Mislim da su europski izbori u svibnju 2019. prvi test može li se u Hrvatskoj ostvariti nešto slično Levici u Sloveniji. 

Kako danas “stoji stvar” s DiEM-om 25, političkom internacionalnom platformom u ime progresivne demokracije Europe, koju ste u veljači 2016. osnovali s Janisom Varoufakisom? Koliko novih ćelija imate, kako se mreža gradi odozdo? Mnoge zbunjuje temeljna egida inkluzivnosti poput, bez cinizma kazano, ljevičarski oblikovanog ekumenskog napora da se u spas Europe uključe doslovno svi ljudi dobre volje za spas kolektivnog dobra? Ako svima nije jasno, čini se DiEM-u itekako jest: vojnički prst je na obaraču dugih cijevi u svakom većem europskom gradu, dok se očekuje novi migrantski val nesretnih ljudi potaknut klimatskim promjenama iz Bangladeša...

Nažalost ili nasreću, što je veća trenutna kriza, to je veći i DiEM25. Danas imamo gotovo 80.000 članova diljem Europe, prisutni smo u svakoj zemlji EU, pa i onima koje još nisu članice, od Irske do Turske. Uz sve ostale aktivnosti, u ožujku ove godine osnovali smo stranku u Grčkoj, a nedavno i u Njemačkoj, istovremeno protestirali smo protiv Salvinijevih fašističkih mjera u Italiji, održali velike političke skupove u Varšavi, Ateni, Parizu, Milanu, Rimu, Solunu, na Kreti, na Siciliji - da nabrojim samo nekoliko, a krenuli smo već i u kampanju za europske izbore koji će se održati u svibnju 2019. Sa svima koji vjeruju da se izlaz iz trenutne krize ne nalazi u izlasku iz Europske unije, gradimo prvu transnacionalnu listu s jednim programom i jednim “Spitzenkandidatom”, koji će biti odabran od svih članova svih uključenih pokreta i stranaka. Poanta nije tek “završiti” u Europskom parlamentu nego diljem europskoga kontinenta iskoristiti europske izbore da bismo okupili i mobilizirali efikasnu i moćnu protutežu, kako impotentnom establišmentu koji neuspješnim mjerama i daljnjim zaduživanjem eurokrizu samo produbljuje; tako i desnim populistima i autokratima koji upravo zabijaju posljednji čavao u lijes Europe. 

Jedno je pitanje omniprezentno: ima li izgleda, i pod kojim pretpostavkama, da EU opstane kao zajednica? Trump i Putin se sastaju, najavljuje se, koji dan nakon završetka Svjetskog prvenstva u nogometu u Rusiji. U Britaniji raste antitrampistički javni otpor, a desnica u našem susjedstvu razmišlja kakvu će novu “rampu” postaviti emigrantima… 

Trump treba Putina jednako kao što Putin treba Trumpa. Kim treba Trumpa jednako kao što Trump treba Kima. Kapital treba autokrate jednako kao što autokrati trebaju kapital. Neoliberalizam i fašizam su dvije strane iste kovanice. To je kratak odgovor na vaše pitanje. EU nema šanse za opstanak ako se ne istrgne iz te začarane spirale. Nije više poanta u protestima i javnom otporu. Ono što je potrebno, jest globalno umreživanje. Ako hoćete: novi globalni  Pokret nesvrstanih, koji bi u temeljnome bio “svrstan” protiv neofašizma i protiv neoliberalizma, ali istovremeno aktivan i na lokalnoj i mikrolokalnoj razini. 

Kako, konačno, “tretirate” tehnologiju suvremenosti? U nekom nama bliskom modernističkom, humanističkom ključu? Tehnologija nas je pretvorila u debile, poslužila kao alat prividne slobode, da bismo danas morali studiozno dešifrirati birokratizirani jezik nove “Direktive o autorskom pravu” - koja tek potvrđuje da smo odavno perfidno neslobodni, izigrani od megakompanija što određuju smjer i promet naših informacija na internetu? 

Na tehnologiju gledam kao na “pharmakon”, starogrčki termin koji istovremeno označava i “lijek” i “otrov”. Nije Einstein odgovaran za atomsku bombu kao što ni izum kotača nije odgovoran za automobilske nesreće. Naravno da danas svjedočimo otuđenju kroz tehnološku sferu, koja sve više uvjetuje način na koji mislimo, ali sve češće programira i način na koji ćemo glasovati. Što je tzv. Cambridge Analytica skandal ako ne tek dokaz da se nalazimo u dobu u kojemu će veliki biznis zajedno s populistima pred-programirati i same izbore? Ako je komunizam bio “Sovjeti plus elektrifikacija“, današnji tehnokapitalizam je “Silicon Valley plus desnica”. Drugim riječima, Steve Bannon plus Robert Mercer jednako Trump, odnosno Brexit. Ne samo da su svi naši podaci dostupni megakompanijama koje, poput Marka Zuckerberga pred Europskim parlamentom, izvrgavaju ruglu samu ideju demokracije; nego se nalazimo u dobu u kojem umjetna inteligencija, virtualna realnost, “smart cities” i hiperintegriranost u tehnosferu uvjetuju, hajdegerovski rečeno, sam Bitak. Međutim, izlaz iz te situacije ne nalazi se u onom znamenitom odgovoru Martina Heideggera na pitanje novinara Spiegela o opasnostima tehnologije, kad je odgovorio: “Samo nas još jedan Bog može spasiti!”. Odgovori i rješenja za mnoge naše današnje probleme – od klimatskih promjena do samog ljudskog rada koji već sad mogu elegantno obavljati strojevi – nalaze se u samoj tehnologiji.