Kultura
1448 prikaza

"Nažalost, veća kriza znači i da je naš pokret veći"

Srećko Horvat i Yanis Varoufakis
Žarko Bašić/ Pixsell
Utemeljitelj Filozofskog teatra u HNK Zagreb, filozof Srećko Horvat, o tehnološkome mraku u kojem plivamo, Trumpu i Putinu, Assangeovu zatočeništvu, distopijskom realitetu...

Srećko Horvat stanuje, doslovno, po Europi. Nakon što je 2016. s bivšim grčkim ministrom financija Janisom Varoufakisom osnovao međunarodnu platformu DiEM25,  njegov nomadski, političkoaktivistički tempo svakodnevice se zahuktao. Horvat je globalno najpoznatija domaća figura mlađe generacije političke ljevice - kratko rečeno. Šira domaća javnost ga zadnjih godina poznaje kao sugovornika, moderatora Filozofskog teatra: javnih razgovora u zagrebačkom HNK na kojem su gostovala intrigantna, snažna imena svjetske kulturnopolitičke scene. Nismo brojili koliko je do sada Horvat objavio vlastitih naslova, ali uskoro objavljuje novu knjigu u izdanju Penguina. 

Na završetku ove sezone razgovora/kritičkih dijaloga Filozofskog teatra u HNK i ususret novoj, zanimaju nas insajderski dojmovi. Ako se može generalizirati atmosfera sinergije gostiju, publike i vašeg moderatorskog posla: što zaključujete? Kako vam najčešće gosti komentiraju zagrebački nastup? Pitamo i stoga što je dojam da je zagrebačka kulturna javnost posljednjih desetljeća, osim primjera Subversive festivala, čiji ste osnivač; izgubila volju i smisao u javna okupljanja “užekulturnog” sadržaja, pa su promocije novih knjižnih naslova, ali i drugih kulturnoumjetničkih proizvoda, postale poluprazna, poludepresivna mjesta. Je li to i vaš dojam? 

U zadnje četiri godine, koliko postoji Filozofski teatar, na pozornici HNK ugostili smo mnoge gošće i goste, od kojih su mnogi prvi put bili u Zagrebu. Recimo: glumica Vanessa Redgrave, filozofi Slavoj Žižek i Julia Kristeva, ekonomisti Thomas Piketty i Yanis Varoufakis, pjevačica M.I.A., nobelovka Herta Müller, književnik Niccolò Ammaniti, dokumentarist Adam Curtis, Terry Eagleton, Tariq Ali, Hito Steyerl… Svatko je od njih, naravno, posebno iskustvo i za publiku, ali i onda kad se spuste zastori. Primjerice, jedan od glavnih razloga zašto je, inače sramežljiv u javnim nastupima, Adam Curtis pristao doći jest da uz Zagreb posjeti Rijeku jer je intrigiran talijanskim pjesnikom i protofašistom D’Annunzijem, odnosno poukama koje taj kratki ali intenzivni period okupacije Rijeke ima za naš današnji trenutak. Šetali smo i otkrivali neku drugu Rijeku s Igorom Bezinovićem, koji trenutačno radi film o D’Annunziju. S M.I.A., koja rijetko ima ovakve javne nastupe, završili smo na kućnom tulumu do jutarnjih sati, a ona je dovela i prijatelja iz Gorillaza, za kojeg vjerujem da većina zagrebačke publike nije ni znala da se nalazi u dvorani. Varoufakis je propustio avion u Münchenu, pa je, u trenu kad je već bilo izvjesno da ćemo morati sve otkazati, ponudio da unajmljenim motorom dođe u Zagreb, ali smo na kraju ipak pronašli let da stigne netom prije početka Filozofskog teatra. S Hertom Müller sam se i nakon nastupa u HNK, prateći je do hotela, žustro prepirao o Julianu Assangeu. Mnogo je događaja koji se odvijaju iza scene, nešto što je jednako tako dio Filozofskog teatra kao i ono što se događa na pozornici. Ali najvažnije: mislim da smo izgradili nešto za čime vapi i publika i javnost, a istodobno ucrtali smo HNK na mapu europskih kazališta u kojima se još može kritički promišljati naša sve zloćudnija današnjica. Ispunjeno kazalište, najčešće 700 ljudi, a nekad čak i 900 ljudi, od kojih dobar dio sjedi i na pozornici, najbolje govori tome u prilog. Stvorili smo i novu publiku koja prije nije dolazila u HNK, objavili “Rapsodiju za teatar” francuskoga filozofa Alaina Badioua, uspostavili redovitu suradnju s Narodnim pozorištem u Beogradu, naručili originalni dramski tekst “Antigonu” od Slavoja Žižeka, koja će imati svjetsku premijeru upravo u HNK iduće godine... I svašta još. 

Filozofski teatar je daleko “dobacio sliku domaćeg nacionalnoga kazališta kao platforme kritičkog mišljenja  kulturnohumanističke javnosti. Ali ta činjenica laska realitetu domaće kulturne politike. Štoviše, aktualna desna vlast na nacionalnoj i na lokalnozagrebačkoj razini jasno deklamira nazadnjačke i restriktivne tendencije prema, nevjerojatno ali istinito, postulatima istog tog umjetničkog modernizma kao slobode mišljenja i stvaranja, na kojima je stvoreno zajedničko društvo. Znamo, javno anatemizirani pojam socijalizma, onda i socijalističkog modernizma, koji su oblikovali život i karijere i domaće političke elite, samo je opruga u nacionalističkoj optici antiintelektualnog režima 10-ih. Kako vidite ovakav raster? 

Lako je srušiti, teško graditi. To zna svatko tko je išta gradio u životu. Znaju to svi oni u ovoj zemlji koji su ostali bez ičega: zbog tranzicijske pljačke koja i dalje traje, a sad se usmjerila i na kulturu. Tužno je da se zbog privatnih ili političkih interesa, što je na kraju zapravo isto, danas u Hrvatskoj odvija svojevrsna “tranzicija u barbarstvo”. Ono što se događa nije ništa drugo nego ono što Nijemci zovu “Kulturkampf”. Radi se, naime, o borbi za kulturu: ni manje ni više. S jedne strane su oni za koje je svaki angažirani ili satirički kazališni izričaj “politički aktivizam”, dok istovremeno sami ulaze u kazališta i zauzimaju vodeće pozicije kako bi prakticirali vlastiti “politički aktivizam”. To ide tako daleko da se s repertoara kazališta skidaju i predstave koje govore o Vukovaru. Dakle, kadroviranje i cenzura s jedne strane. Barbarski napad na slobodu govora. S druge strane, ipak, gomila kulturnih radnika uvjerenih da bez slobode govora nema ni slobodnog društva. Svi oni koji i dalje uporno stvaraju, unatoč i usprkos cenzuri. I brojna publika. A današnji HNK s Dubravkom Vrgoč kao intendanticom učinio je više za slobodu govor - pritom i za kulturu i umjetnost angažirajući brojne domaće pisce i domaće režisere - nego svi ti aktualni aparatčiki koji bi sve srušili radi vlastitih fotelja. I dirigirali bi što se uopće smije igrati, govoriti ili čak - misliti na pozornici. Umjesto da se brinu za otvaranje radnih mjesta, oni ih zatvaraju. Stvaraju kulturu straha i cenzure. 

Gost vaše ovogodišnje sezone, jedan od najznačajnijih dokumentarista, Adam Curtis, predstavlja se prvenstveno kao - novinar. U  intelektualno-pauperiziranoj sredini kao što je domaća, njegov iskreni profil daje nadu u moć kritičkog medijskog rada kao moralne i plemenite djelatnosti? Također, Curtis je ovdje govorio u terminu hipernormalizacije - kao tupog prihvaćanja nemogućnosti alternative potezima političkih elita, ali uz duboko uvjerenje u “oživljavanje” demokracije kao plemenite i moralne djelatnosti. Dok vaš drugi, ciničniji gost, književni teoretičar Terry Eagleton, govori o “nadi bez optimizma”. To nije naličje istog novčića? Zar nije upravo “nada u…” jedina zajednička tema vaših javnih sugovornika? 

Naravno. Jedna od osnovnih funkcija Filozofskog teatra, u društvu i svijetu u kojem nada umire, iznova je probuditi nadu. Ali upravo onakvu nadu o kojoj je u HNK govorio Terry Eagleton - “nadu bez optimizma”. Ne treba nam naivni optimizam da će “stvari biti bolje”. Po svemu sudeći, bit će nam samo gore: pa pogledajte što se zbiva u Europi sa zatvaranjem granica i gradnjom zidova, odbijanjem brodova s izbjeglicama, rastućim fašizmom i autokratskim režimima koji niču od Mađarske do Poljske. Sve nalikuje na doba Vajmarske Republike prije dolaska nacizma: nije ni čudo da se serije poput “Babilon- Berlina” danas gledaju jednako kao što se gleda “Sluškinjina priča”. Znači, ne kao znanstvena fantastika nego kao dokumentarna distopijska realnost. Da, treba nam nada, ali bez optimizma. Ona što unaprijed računa s najgorim kako bismo izgradili nešto bolje, život dostojan življenja, državu iz koje se ne iseljavaju deseci tisuća mladih; državu u kojoj zdravlje i obrazovanje nisu proizvod koji možete kupiti tek ako imate dovoljno novca. Državu u kojoj se kazališne predstave ne skidaju s repertoara samo zato što nisu “podobne”. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.