Djeca koja čitaju postaju ljudi koji misle. Pod tim je sloganom jedna domaća nakladnička kuća predstavljala svoju kampanju za razvoj čitateljskih navika od najranije dobi. No želimo li da djeca misle, moramo im ponuditi nešto o čemu će moći razmišljati. Knjige danskog pisca Mortena Dürra, rođenog u Kopenhagenu 1968. godine, progovaraju upravo o takvim, teškim temama. Ponekad su umotane finim ovitkom humora, mnogo češće ostavljene bolne i ogoljene kako ne bi izgubile na autentičnosti u očima djece, svojih primarnih čitatelja.

Jer i djecu se, ističe Dürr, treba uvažavati u svakom pa i u čitateljskom smislu. Svojim je radom, jednostavnim stilom i nepatvorenim pogledom na svijet osim publike osvojio i struku; dobitnik je nekoliko književnih nagrada među kojima su i nagrada za pisanje danskog Ministarstva obrazovanja iz 2008. godine te nagradu udruženja školskih knjižničara PLCP za cijelu spisateljsku karijeru, a posebno za strip "Zenobia" nastao u suradnji s ilustratorom Larsom Hornemanom.

Priča o sirijskoj djevojčici Amini koja se utapa nakon što brod kojim bježi od ratnih strahota doživi havariju isprepletena je s jednom od najsjajnijih sirijskih priča, onom o kraljici Zenobiji. Zenobia je bila najslavnija sirijska kraljica poznata po ustanku protiv Rimskog carstva i kasnijoj hrabroj i odvažnoj vladavini svojom zemljom.

Njezina je sudbina, kao i ona brojnih sirijskih izbjeglica, ostala nepoznata. Malo će toga, s druge strane, ostati nepoznato nakon što ovaj autorski dvojac nastupi na skorašnjem, četvrtom po redu, Zagreb book festivalu. Prije samog gostovanja autor Morten Dürr ekskluzivno za Express otkrio je neke pojedinosti o "Zenobijinu" stvaranju kao i o trenutnom stanju s Danskom, prihvaćanju izbjeglica i njihovoj asimilaciji te važnosti što je dječji pisci imaju u oblikovanju svojih mladih čitatelja.

Kako ste došli na ideju da događaje iz najsjajnijeg razdoblja sirijske prošlosti, iz vremena kraljice Zenobije, isprepletete s onim nedavnima, iz možda i najstrašnijeg i najtužnijeg razdoblje života te zemlje?

Pretražujući internet, otkrio sam da ljudi u Siriji svoju djecu doista ohrabruju riječima: ‘Naravno, možeš ti to. Sjeti se samo Zenobije!’ Preneseno, dijete bi se trebalo ugledati u određeni uzor kao izvor nadahnuća i za to bi trebalo odabrati povijesnu osobu koja je postigla veličanstvene stvari. Odjednom se pisanje vlastite zadaće čini malim zadatkom u usporedbi sa stvaranjem i održavanjem vlastitog carstva. Ta me je misao zaintrigirala i fascinirala i stoga sam je odlučio uklopiti u knjigu.

Iako se vaša glavna junakinja zove Amina, za knjigu ste ipak odabrali naslov "Zenobija". Zašto?

Napisavši priču, shvatio sam da je priča o kraljici Zenobiji, kao i ona sama, zapravo simbol koji funkcionira na tako mnogo razina. Za mene kraljica Zenobija postaje simbol Aminine mašte i sanjarenja i na neki je način povezuje i s njezinom vlastitom majkom jer je od majke Amina prvi put čula tu priču. Na taj način Zenobija postaje i simbolom svega onoga što Amina gubi i svega što je izgubljeno s Aminom. Stoga mislim da je "Zenobija" bila bolji izbor za naslov knjige.

Priču otvarate scenom s brodom prenapučenim sirijskim izbjeglicama. Takvim smo slikama, nažalost, nebrojeno puta bili svjedoci u posljednjih nekoliko godina. Mislite li da se zapadno društvo stoga utoliko naviknulo na te i slične prizore i jesmo li stoga, i do koje razine, izgubili empatiju?

Ne bih rekao da smo izgubili empatiju, ali kada smo takvim vijestima i slikama svakodnevno ili vrlo često izloženi, vrlo brzo stvaramo emocionalni odmak. Umjesto toga ljudi se uključuju u beskonačne rasprave i izlažu svoja mišljenja o ratu i izbjeglicama; kako bi se rat mogao zaustaviti, koliko izbjeglica treba pomoć, kako im i gdje možemo pomoći? Razgovaramo tako kako ne bismo morali priznati da se, zapravo, suočavamo sa stanjem posve izvan naše kontrole. Pisao sam ovu priču želeći stvoriti mjesto, svojevrstan ispušni ventil, možda i mjesto gdje bismo, na nekoliko minuta tiho razmišljajući mogli odati počast žrtvama rata.

Amina se, u djetinjstvu, često igrala skrivača i tvrdi kako je tada postojalo toliko mjesta za skrivanje. Sada bi cijeli svijet mogao biti to mjesto, no osjeća li se sigurno?

Dječja igra skrivača simbolizira sigurnost. U tu igru ulazite sa spoznajom da ćete uvijek, bez iznimke, biti pronađeni. Djetetu je izazovno i uzbudljivo pretvarati se da je izgubljeno, ali samo dok postoji ta spoznaja da ga roditelji traže i da će u stvarnosti biti pronađeno. Nakon što je izbio rat, igra je završena i Amina više nikada neće biti sigurna. Razgovarali smo i o drugačijem svršetku knjige, nekom u kojem Amina biva spašena, ne utapa se. ipak, odlučili smo se za posve suprotan kraj. Često posjećujem škole i s djecom razgovaram o ovoj knjizi. Većina se njih slaže da knjiga završava upravo onako kako bi i trebala. Ili, kako mi je jedan od njih rekao: "Da je Amina spašena, ispalo bi da rat ne uzimamo za ozbiljno."

Amina također kaže kako je more veliko i prazno i kako je ondje nitko ne može pronaći. Donosi li joj more i ono što predstavlja, taj element sigurnosti? I referira li se ta fraza "veliko i prazno" na moderni svijet? Kakva je to vrsta praznine?

Uvodeći more ka element u priču, htio sam naglasiti njezin ton i na neki način dati naslutiti čitatelju da će ona biti tužna. Za Aminu more je veliko i prazno baš kao i njezina smrt za kojom je toliko čeznula.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Prisjećajući se svog života u Siriji, Amina se sjeća i kako je, unatoč ratu, s majkom morala pripremati ručak. Jeste li tu scenu izabrali kako biste pokazali da je dužnost na prvom mjestu ili, upravo suprotno, da pokažete kako se život mora nastaviti uobičajenim tokom i u ratnim okolnostima?

Mislim da sam htio pokazati kako je Amina bila vezana uz majku i oca. Igrali su razne igre, pripremali hranu. Htjeli smo kroz samo nekoliko prizora djeci koja će čitati knjigu pokazati kako je Amina obično dijete, kao i svako drugo koje činiti toliko tih uobičajenih, svakodnevnih stvari. Htjeli smo da ih mogu povezati sa svojim životom.

Kada se njezini roditelji ne vrate iz grada, Amina ih, kako bi spasila vlastiti život, nema vremena oplakivati. Uskraćuje li ta opasnost od nove, ratne traume pojedincu njegovo prirodno pravo na žalovanje, oplakivanje gubitka?

Da, pretpostavljam da je jedna od tragedija rata i izbjeglištva upravo to što su njezine žrtve lišene ili, bolje rečeno, uskraćene za svoja prava; dom, zdravlje, obitelj i rođake i pravo da oplakuju vlastiti gubitak. Ljudi se, kada bježe mogu nadati samo da će preživjeti i u hodu se pokušavaju nositi s praktičnim pitanjima. Mislim da imaju vrlo malo vremena, ali i energije, za suočavanje s vlastitim osjećajima.

Kakva bi Aminina sudbina bila da je, primjerice, uspjela pobjeći i pristigla u Dansku?

Nisam stručnjak po pitanju toga što se dogodi kada usamljeno dijete stigne u Dansku. Ali sva izbjeglička djeca normalno pohađaju školu ovdje u Danskoj, prvo posebnu školu s ostalom izbjegličkom djecom, a potom se, nakon asimilacije, pridružuju danskoj djeci u običnim školama. Svakako to smatram pozitivnim jer djeca u ratom razorenim područjima gube godinu, a ponekad i godine školovanja. S druge strane, izbjeglicama se vrlo teško nositi sa stanjem nesigurnosti koje traje sve dok se birokratskim putem ne riješi pitanje njihova dugotrajnog boravka u zemlji i, u konačnici, azila. Širom svijeta možemo pročitati izvješća o tome kako se u izbjegličkih obitelji lakše razvija depresija i osjećaj anksioznosti zbog nesigurnosti što ju donosi stajanje po strani i čekanje prilike za ponovnim početkom vlastitih života.

Kako je prenio The Independent, glasnogovornik za pitanja imigranata danske vladajuće stranke izjavio je kako bi izbjeglice trebale biti poslane kući čak i ako u Danskoj imaju posao. Kako je danska javnost reagirala na tu izjavu i kakvo je stanje danas?

Ovo je važno pitanje. Političari u Danskoj - kao i u mnogim drugim zemljama, naravno - reći će nevjerojatno i sramotne stvari ako misle da će si time priskrbiti dodatne glasove birača. Sadašnja vlada želi biti viđena kao "jasna" i "oštra" po pitanju izbjeglica, a i danska javnost je vrlo podijeljena oko tog pitanja. Diskusija o izbjeglicama posebno se zakuhala u ljeto 2015. godine, ali otad je stanje puno manje ekstremno.

Unatoč tome (ili baš zbog toga) što se Vaše knjige bave nekim ozbiljnim problemima, one su i dalje u prvom redu dječje knjige. Koliko je važno da pisac preuzme odgovornost i pošalje poruku svojim mladim čitateljima? Bi li moderne knjige za djecu trebale slati određene poruke ili bi bilo dobro da što dulje ostanu "dječje"?

Kao autor, napisao sam ili sudjelovao u stvaranju više različitih vrsta knjiga. Neke od mojih knjiga su vrlo smiješne i o njima sam razmišljao kao o pukoj zabavi. Druge su tužne i realistične. Kao autor dječjih knjiga moram se uvijek obraćati izravno djeci i nikada ne smijem cenzurirati svoje misli zbog pritisaka odraslih. Roditelji, učitelji čak i nakladnici imaju mnogo ideja o ome s čime se djeca mogu nositi, kakva im je vrsta književnosti primjerena. Prema mom iskustvu, većinom griješe. Mislim da bi djeca trebala čitati o svemu što se događa u svijetu i da, zbog poštovanja prema njima kao čitateljima, djeci ne treba lagati. Treba ih pokušati navesti da misle "pitam se kako bi bilo...biti žrtva rata." Kako bi uspjeli u tome trebaju biti u stanju i treba im biti dopušteno da istraže i vlastite osjećaje, čak i kada su to osjećaji tuge.

Jedan je književni kritičar "Zenobiju" usporedio s kratkim filmom virtualne stvarnosti New York Timesa. Mislite li da tek kada nešto možemo osjetiti duboko u sebi možemo i doista suosjećati?

Ne, ne mislim da se empatija stvara emocijama, mislim da je tu više riječ o misaonom angažmanu i zrcaljenju identiteta. Stoga, ako možete stvoriti priču koja pokazuje da su izbjeglice stvarni ljudi sa stvarnim životima, tada će čitatelj to moći povezati pa čak i poistovjetiti s vlastitim životom i identitetom.

Kako bi se izazvalo suosjećanje, koliko je važno koristiti neinvazivne metode slične onima kakve ste i sami koristili u "Zenobiji"?

Vrlo je važno. Nismo htjeli da "Zenobija" bude akcijska drama ili nasilna priča. Nismo htjeli stvarati uzbudljiv zaplet, bio bi to krajnji izraz nepoštovanja. No koristeći tek nekoliko riječi i oblikujući njima jednostavnu priču htjeli smo u središte postaviti tu tragediju rata, ne nužno samo ratovanje.

U posljednje se vrijeme suočavamo s trendom korištenja slikovnica ili stripova kako bismo progovorili o nečemu tako ozbiljnome kao što je izbjeglička kriza ili neka slična, jednako ozbiljna, tema. Je li to stoga što smo, ako društvo, postali tako usredotočeni na ono vizualno u našim osjetilima? Ili su ti događaji i te tragedije toliko nevjerojatni, a užasi neizrecivi da o njima možemo govoriti samo kroz slike?

Svakako vjerujem da su slike sjajan medij za prenošenje osjećaja i ideja koje ne bismo mogli niti opisati riječima. Nešto iznad riječi. Za mene, kao autora knjiga za djecu, posve je logično povremeno se oslanjati na ilustracije jer to, naposljetku, mnoga djeca i očekuju. U djetinjstvu sam volio stripove pa sam oduvijek htio dati i svoj doprinos grafičkom romanu.