I Bog uze sebi ženu. I to kakvu ženu! Brigitte Bardot bila je najkontroverznija i najerotičnija francuska glumica prošlog stoljeća, koje nije oskudijevalo kontroverznim i erotičnim glumicama. Svaka je etapa njezina života bila provokacija – ali u njima nije bilo koherencije. Počela je kao zastava slobode, a završila kao pričuva francuskog nacionalizma i konzervativizma, nešto poput ženskog Delona, okorjelog lepenovca.
U filmu "I Bog stvori ženu" Rogera Vadima (bio joj je muž) Bardot glumi Juliette, djevojku čija je seksualnost prirodna i neobuzdana. Ona postoji zbog sebe same, a ne kao nagrada ili prijetnja muškarcu. Ta je slika 1958. godine predstavljala savršenu suprotnost dotadašnjoj kinematografskoj konvenciji u kojoj je ženska seksualnost bila ili čista (za udaju) ili razorna i opasna (femme fatale). U središtu radnje bio je preljub, brak je odbačen kao sveti završetak priče, a završna scena filma, erotični obalni ples uz bubnjeve, postala je zaštitni znak društva koje se, desetljeće nakon rata, željelo osloboditi okova i živjeti nesputan život.
Brigitte Bardot preko noći je postala svjetska zvijezda, a malo ribarsko mjestašce Saint-Tropez, do tad nepostojeće na mapama svjetskog jet seta, unaprijeđeno u nešto nalik G Stadtu ili St. Moritzu – u njega su se počele slijevati rijeke onih koji žele vidjeti i koji žele biti viđeni. Saint-Tropez postao je, povrh toga, drugo ime za slobodni, hedonistički i suncem obasjan način života, što će postati temelj moderne turističke mitologije Mediterana. I slika žene kao seks idola se promijenila. Bardot nije bila sofisticirana, otmjena "zvijezda" u visokim štiklama i biserima, njezin izgled bio je prirodan, pomalo neuredan, gotovo dječački. Gola stopala, jednostavne haljine, razbarušena kosa postali su magnet za milijune muškaraca diljem svijeta. Film koji je prvi put prikazao ženu koja na taj način uživa u vlastitoj senzualnosti, dakle biće koje je odbacilo oklope koje su mu tisućljećima navlačili crkva, društvo, moć i muškarci, izazvao je potres od deset merkalija. Vadim nije nudio moralni poučak, a kraj filma namjerno je ostavio dvosmislenim. Juliette nije niti "spašena" brakom niti kažnjena; ona jednostavno nastavlja biti ona sama.
Film je izazvao skandal pa je zabranjen u više (katoličkih) zemalja, uključujući i neke savezne države SAD-a, što je samo osnažilo njegovu popularnost. Postao je simbol generacijske pobune i bio je ključan u stvaranju koncepta Nouvelle Vague u francuskom filmu iako Vadim nije bio klasični predstavnik škole. Ključni primjer te svjetonazorske revolucije, prevrednovanja svih vrijednosti i kanona – pa i režijskih - vidimo u Godardovu filmu Do posljednjeg daha.
Dvije godine kasnije, u krimiću "U slučaju nesreće" (1958.) sredovječni odvjetnik Jean Gabin - čovjek koji je u kadru "gutao" Delona, Belmonda i Lina Venturu - posve je pokoren šarmom mlade BB, koja visoko zadignutom suknjom ostavlja Gabina bez daha. Njegov pogled (on je ukočen, u stanju nalik stuporu) otkriva njezinu neodoljivu fizičku privlačnost, ali i njegovu poziciju moći. U vrijeme snimanja filma Brigitte je, premda stara tek 23 godine, bila na vrhuncu slave. Gabin je imao 54 godine, i zenit je bio odavno iza njega. Bio je to susret dvije ere francuske kinematografije.
Kako je sve počelo? Brigittein impresario bila je njezina majka koja je sanjala o slavi koju bi trebala postići njezina kći, od malih nogu ljepotica. Odrasla je u pariškoj buržoaskoj obitelj (otac je bio industrijalac) koja je bila umjetnički orijentirana – majka je vodila modele, a Bardot odmalena učila ples i glazbu. Pohađala je privatni katolički internat "Hattemer", poznat po strogoj disciplini. Već kao petnaestogodišnjakinju, 1949. godine, majka ju je odvela na audiciju za naslovnicu modnog časopisa Elle. Urednica lista, Hélène Lazareff, bila je fascinirana njezinim dječačkim, prirodnim šarmom i angažirala je mladu Brigitte kao model, što je bila odskočna daska. Nakon napuštanja konzervatorija, 1952. snimila je svoj prvi film ("Le Trou Normand") sa 18 godina, prekinuvši formalno obrazovanje, a za samo četiri godine postaje svjetska ikona seksa, zastava slobode.
Nažalost, bio je to i početak njezine silazne putanje, premda joj je nakon Vadimova filma cijelo desetljeće išlo naizgled dobro. Nakon 1958. BB snima nekoliko ambicioznih koprodukcija namijenjenih međunarodnom tržištu. Žena i lutka, "Istina" ("La Vérité", 1960.), vrhunac je njezina glumačkog angažmana. Taj je uradak bio nominiran za Oscara za najbolji strani film. Snima potom "Privatni život" (1962.), čuvenog Louis Mallea, koji je gotovo autobiografski prikazivao teret slavne zvijezde. Nastavlja surađivati s renomiranim redateljima kao što su Jean-Luc Godard ("Prezir", 1963.), Louis Malle i Henri-Georges Clouzot. Filmovi poput "Babette" (1959.) i "Slavna" ("Celebrità", 1960.) postigli su veliki komercijalni uspjeh. No, sredinom šezdesetih Bardot postaje sve razočaranija ulogama koje su je često zatvarale u stereotip senzualne, ali površne ljepotice. Uloga u Godardovu "Preziru", danas smatrana remek-djelom, bila je za nju teško i neugodno iskustvo. Krajem šezdesetih njezini filmovi gube komercijalni zamah. Publika je tražila nova lica (poput Catherine Deneuve), dok image BB gubi na revolucionarnosti. Paralelno s filmom, uživala je ozbiljnu popularnost kao pjevačica. Njeni hitovi poput "Harley Davidson", "Je t'aime... moi non plus" (originalno snimljena sa Sergeom Gainsbourgom, ali objavljena mnogo kasnije) i "Bubble Gum" postali su kultni.
Privatni život bio joj je buran i težak. Sredinom šezdesetih upoznaje plejboja Guntera Sachsa. Njemački industrijalac, sportaš, lovac, plejboj i ljetopisac iz bogate obitelji poznat kao jedan od najpoželjnijih neženja i simbola raskošnog "jet set" života 1960-ih, bio je opsjednut glumicom. Najpoznatiji potez bio je kada je najavio svoj dolazak u Saint-Tropez helikopterom koji je izbacivao tisuće ruža crvenih ruža po njenom imanju "La Madrague". Ta grandiozna filmska gesta ostvarila je željeni efekt. Vjenčali su se 14. srpnja 1966. u Las Vegasu. No brak je potrajao svega tri godine. Između ostalih, bila je u vezi sa Gilbertom Bécaudom (ljevičar), Sergeom Gainsbourgom (pjevač i skladatelj - snimili su čuvenu erotsku pjesmu "Je t'aime... moi non plus"). U braku je poslije Vadima bila i s glumcem Jacquesom Charrierom s kojm je dobila svog jedinog sina, Nicolasa. Brak je bio izuzetno turbulentan i obilježen ljubomorom i nasiljem (s obje strane). Bardot je proživjela tešku postporođajnu depresiju, a borba za skrbništvo nad sinom bila je iscrpljujuća. Ova trauma djelomično je utjecala na njezino kasnije odbijanje da ima više djece.
Statusno, BB 1970. doživljava vrh, pred sam kraj karijere. Izabrana je za model Marianne 1970. godine. Marianne jest alegorijska figura koja personificira Francusku i njezine republikanske vrijednosti: slobodu, jednakost i bratstvo. Njezin lik (obično poprsje) nalazi se u svakoj francuskoj općini, a njezina slika pojavljuje se na službenim pečatima, logotipima i novčanicama. Bio je to labuđi pjev glumice.
Njen posljednji veliki hit bio je "Žene" ("Les Femmes", 1969.). Nakon toga snima još nekoliko filmova koji su imali slabiji odjek. U dobi od samo 39 godina, Brigitte Bardot povukla se iz glume. Njezin posljednji film bio je "Kolaps" ("L'Histoire très bonne et très joyeuse de Colinot Trousse-Chemise"). Otišla je silno razočarana filmskom industrijom i svojim statusom "proizvoda". No 1973. počela se baviti pravima životinja, pozivom koji je tražio njezin puni angažman. Godine 1986. osnovala je vlastitu, vrlo utjecajnu i financijski moćnu fondaciju za zaštitu životinja. Postala je prvi francuski. a vjerojatno i najutjecajniji svjetski, zagovornik prava životinja. No tu je počela svjetonazorski mijenjati stranu, da ne kažemo posrtati. Kad se 1992. udala za Bernarda d'Ormalea, francuskog biznismena i političara sklonog krajnjoj desnici (bio je blizak Jean-Marieu Le Penu i savjetnik za medije) zaokrenula je udesno.
Mediji ga smatraju ključnom osobom u radikalizaciji njezinih političkih stavova prema imigraciji i islamu. Njezine tvrdnje postale su katkad i predmet brojnih sudskih postupaka u Francuskoj zbog "podsticanja na rasnu mržnju". Njezini tekstovi često su kombinirali brigu za životinje (npr. prigovore na halal klanje) s općim napadima na islam i muslimane u Francuskoj. U knjizi "Un cri dans le silence" (2003.) napisala je: "Moja zemlja, Francuska, moja domovina, moja krv su ponovo podvrgnuti invaziji naroda koja će nas natjerati da odustanemo od naših prava, od našeg karaktera, od naših navika." Ove riječi, aluzija na imigraciju iz muslimanskih zemalja, rezultirale su osudom i kaznom zbog podsticanja rasne mržnje. Žalila se na "islamizaciju Francuske" i tvrdila da se francuski narod "postepeno uklanja, zamjenjuje, kolonizira". Nije se libila ni homofobnih komentara ni zgražavanja nad istospolnim brakom i posvajanjem. Iako se nikada nije službeno pridružila Le Penu, njezini stavovi bili su bliski onima francuske krajnje desnice, posebno Nacionalnog fronta. Izjavila je: "Iskreno, radije bih na čelu vidjela Jean-Mariea Le Pena nego prethodnog premijera." Podržala je knjigu Érica Zemmoura, kontroverznog desničarskog intelektualca, i izrazila slaganje s mnogim njegovim tezama o "velikoj zamjeni stanovništva", koja je i danas popularna na hrvatskoj (i europskoj, pa i američkoj) desnici.
Umrla je, kako su priopćili iz obitelji, od starosti.
