Tony Webster običan je tip, koji je početkom šesdesetih odrastao i u školi tvorio četveročlanu bandu nadobudnih filozofa, anarhista, umjetnika, bunđija, ukratko klasičnih antipatičnih pubertetskih drkadžija. Jedini tip među njima koji stvarno obećava je Adrian. E sad. Tony odlazi na faks i, iako je riječ o šezdesetima, dobu droge, sexa i rock and rolla, on sam se prisjeća kako je to došlo tek u sedamdesetima, a njegova sjećanja su posve čedna. Ima curu, koja ga ostavlja i odlazi u zagrljaj njegovom talentiranom prijatelju Adrianu koji se nedugo poslije ubije. Pedesetak godina poslije neobično pismo od odvjetnika natjera Tonyja da krene u potragu za razlozima Adrianova samoubojstva jer “povijest je ona izvjesnost koja nastaje u trenutku u kojem se nesavršenost sjećanja susreće s nepodesnošću dokumenata”, kako je sam Adrian citirao francuskog povjesničara Lagrangea (izmišljenog). A kada je riječ o osobnoj povijesti ili još bolje o osobnim povjestima stvari su još kompliciranije. Mnogi su kritičari upravo taj citat (ne slučajno jer Barnes ga ponavlja nekoliko puta) naveli kao ključ knjige. Nemogućnost poniranja u vlastitu prošlost, njezina nedokučivost, izmicanje, tumačenja koja su kriva ili je više njih podjednako ispravno. Nisu u krivu. Jer roman jednostavno uvlači u svoju izvitoperenu priču koja stalno mijenja oblik. No, rekao bih da to nije ključ romana. Nije stvar u tome da nas prošlost iznevjeruje, ono što nasstvarno iznevjeruje jest naša pretpostavka da smo u toj prošlosti bili nevini. Nismo...

Osjećaj kraja, Julian Barnes, VBZ