Anđelo Jurkas je nezaustavljiv. Lovili smo se tjednima kako bismo napravili ovaj intervju, jer je Jurkas uglavnom bio ili na snimanju ili u montaži. Iako zatrpan poslom, čuo je vijest o bojkotu Pulskog filmskog festivala od strane Društva filmskih redatelja.

Službeno priopćenje Društva kaže da je Pulski filmski festival "unatoč izdašnom budžetu, slabo organizirana priredba čije vodstvo ne razumije svoju ulogu u životu hrvatskoga filma", ali nigdje se ne definira konkretan razlog ljutnje - mada famozni "kuloari" govore kako je riječ o nezadovoljstvu odlukama umjetničkog ravnatelja Zlatka Vidačkovića.

Životne drame Zaludjela je svijet, ali ljepota joj je uništila život

Određeni dio istih tih "kuloara" zazvonio je i s pričom da se među nezadovoljstvom odlukama ravnatelja nalazi i ona da se u program festivala svake godine uvrštavaju filmovi Anđela Jurkasa, koji je kao debitant 2017. godine, zahvaljujući projekcijama filmova "Zbog tebe" i "Fuck Off I Love You", ušao u povijest kao prvi redatelj s dva filma u konkurenciji Pule.

"Ne mislim da imam ikakve veze s tim, ali čuo sam tračeve da bih mogao imati. No to su toliko kuloarske i neprovjerene priče da stvarno sumnjam", kaže Jurkas pa dodaje: "Ako je to točno, mislim da sam kriva adresa. Ako je točno, jadni ljudi. Znaš, ona Marilyn Manson spika: 'Jebala vas vaša religija ako sam vam ja prijetnja'. O čemu mi pričamo? Daj, pusti me da se igram u pijesku."

Bilo točno ili ne, svi znamo da ima puno onih koji smatraju da Jurkasovim filmovima nije mjesto u Puli.

Takvi ljudi misle da moji filmovi ne pripadaju tamo iz dva razloga. Jedan je to što nisu sponzorirani od strane HAVC-a, a drugi je što postoji konglomerat ljudi koji misle da oni kvalitativno ne zavređuju biti tamo, bez obzira na to bilo njih 25, 30 posto ili koliko već.

Dobro, ali taj drugi razlog je legitiman.

Svaki razlog je legitiman.

Jer, bilo je i drugih filmova koji nisu financirani od strane HAVC-a na Puli...

Da, ali kod nas se uvijek sve svodi na osobne priče. Uopće nije bitna profesionalnost niti činjenice niti ništa. Generalno me zaboli što si tko privatno misli, jer to nije referentno ni relevantno nizašto. Činjenica je da smo mi od 2014. do 2018. proizveli u hrvatskoj kino distribuciji četiri igrana filma, što se nije dogodilo u povijesti hrvatskog filma. Činjenica. Riješili smo peti, koji je sad u postprodukciji i upravo završavamo šesti. Najviše me razjebe kad se počne spominjati riječ hiperprodukcija, jer to uopće nije slučaj. Mi smo vrlo temeljito postavili stvar tako da određeni segment filmova i određenu vrstu filmova možemo raditi bez spuštanja kvalitativnog nivoa. Naravno, nije sve uvijek sto posto kako zamisliš, ali na kraju se pronađe rješenje za probleme. Sve koji govore o hiperprodukciji moram pitati: koji kurac radite da svakih sedam godina napravite jedan film? Nabijem i vas i vašu ljubav prema filmu. Gdje je tu ljubav? Okrećete lovu koju dobijete od države i radite spinove oko toga, a ljudi koji rade filmove vam smetaju. Određena vrsta filmova koju mi radimo, a koja je mahom verbalna kategorija drame ili komedije, može se vrlo nježno, mirno proizvesti jednom godišnje. Ne vučem nikakve paralele, ali najočitiji primjer toga je Woody Allen. To je takav tip filmova. Imaš nekoliko tema, nekoliko ljudi, oni pričaju i događaju im se stvari. Nemoj me jebati, jebote, kakvih sedamsto milijuna kuna i tri godine drkanja po tome? Ili oni imaju problem i nisu mentalno kapacitirani za raditi te stvari. Da mi svi govore da je ono što radim govno, onda bih se mogao zamisliti. Ovako, cijelo vrijeme, više mi dolaze oni koji me vole, jer oni koji me ne vole nemaju muda prići i reći da sam govno. Smeta me jer kod nas ne postoji kritična masa ljudi koji su naučili otvoreno komunicirati.

Vjerujem da ne prilaze tebi, ali definitivno prilaze meni s komentarima da je Jurkas trash kojeg ne treba promovirati. Što misliš o toj etiketi - trash?

Mislim da su apsolutno u krivu. Ja mogu po svakom segmentu svog filma njih deargumentirati i jasno reći zašto to nije trash ni u kojem segmentu. Apsolutno ni u kojem segmentu, osim ako ne ubroje nedostatak budžeta i da im je to dovoljna referenca da je to trash. U prva četiri filma, svaki film je izvedbeno bio na tehničkoj razini koja je zadovoljila festivale kao što su Pula, Vukovar i onaj u Beogradu, pa i Sarajevo, što su samo neki od regionalnih festivala. Što je trash u svakom od tih filmova? Je li Leona Paraminski trash? Biti na Festu i Puli je trash? Je li kritična masa ljudi, bilo stručnjaka, bilo kolega, kritičara, scenarista i snimatelja koji vole to što radimo isto trash? Nije. Ni jedan od filmova nije rađen s namjerom da bude trash, osim možda 'Happy End', koji nije trash, nego je rađen kao moronska komedija koja namjerno sve izvrgava ruglu. Ja nemam problema kad mi kažu da to nešto ne valja iz jasno definiranog razloga. U 'Do kraja smrti' postoje dvije epizode u kojima je ton tehnički neispravan. I ta je verzija išla u kino. Film je bendovski projekt, ja nisam niti trebam biti stručnjak za snimiti ton, postoje ljudi koji jesu i koji su bili angažirani za to, a koji su rekli da se to tako radi i da ćemo to tako i napraviti. Ja im vjerujem na riječ jer respektiram suradnike. U onom trenu kad dobiješ sirovinu koja se ne može popraviti, imaš jednostavan izbor - ne pustiti film van i zajebati 120 ljudi koji su radili na tome ili progutati govno i potpisati film koji nije tehnički kvalitetan te riskirati da će određeni segment šupaka reći da je to trash. Što nije, samo je tehnički neispravan u dvije epizode. No to su recimo stvari o kojima možemo argumentirano pričati.

Ali ne možemo ignorirati činjenicu da svakako postoje oni koji te ne želi vidjeti u Puli, koji smatraju da je stvarno dosta Jurkasa i njegovih 'trash filmova' te da bi, po toj logici, trebali gledati i retrospektivu Bore Leeja na festivalu...

Bore Lee je jedan od najgledanijih filmova koji nije bio na Puli.

Logika koja plaši struku jest to da danas, zahvaljujući pojeftinjenju tehnologije, bilo tko može ići na Pulu, ako ima nešto što je snimio, a da traje sat i pol.

Mislim da je ljudima više problem to što ja radim izvan sistema. Nisu nam dodijeljeni sistemski novci, a uspjeli smo mimo sistema isproducirati filmove koji imaju onu razinu produkcije da u njima nemaju problem glumiti prvoklasni nacionalni i regionalni glumci. Nitko mi nikad nije rekao da neće glumiti u filmu jer je trash. Od dosadašnjih 120 ljudi odbili su me možda četvorica ili petorica, ne više. Moji filmovi jednostavno ne odgovaraju definiciji trasha, ni u pretprodukciji ni u produkciji, a ni u postprodukciji, pa ni u distributivnom dijelu. Od festivala do kino distribucije i video on demand, sve smo pokrili, osim televizije. Televizija je korumpirana pa se tamo ne možeš probiti. Svejedno, u kino distribuciji 'Fuck Off I Love You' je bio četvrti najgledaniji od hrvatskih filmova te godine, a 'Zbog tebe' peti.

Koje su uopće brojke i uspjesi tvojih filmova?

Uspjesi ne postoje jer je hrvatski film u bazi neuspješan, generalno, u brojkama. Osim ako su festivalski kriteriji, a onda je uspjeh kad Dado dotakne Cannes. Brojke u Hrvatskoj apsolutno nisu referentne, ni u čemu, jer mene je sram kad ljudi govore kako je super gledanost ako ti, s festivalima, film vidi deset tisuća ljudi. To u startu nije fer. Kod nas ne postoji princip zaštite domaćeg filma u kino distribuciji, a u ako uz to nemaš marketinški budžet, imaš situaciju da se tvoj film vrti po kinima samo ako se dogodi incident pa sam isfuraš reklamu. Nama se desilo to da je o 'Fuck Off I Love You' pisao Index i to je buknulo, imali smo jedan od najgledanijih teasera u našoj povijesti, oko 350.000 gledanja. U kinima ga je gledalo deset posto gledatelja teasera, tj. pogledalo ga je oko tri i pol do četiri tisuće ljudi koji su platili ulaznicu. Na Pula Film festivalu je puna Arena, oko 5000 ljudi koji su platili ulaznicu, ali to ne gledamo kao rezultat filma. Nije kino distribucija, naravno, ali je i dalje gledan film. 'Zbog tebe' je imao od četiri do pet tisuća prodanih ulaznica, a za zadnja dva ne znam. Ali bilo koji podaci u ovoj zemlji nemaju smisla. Hiper budžetirani film poput Brešanova 'Koja je ovo država', s cijelim svojim marketinškim pogonom, nakon silnog rada ostvari svega pedesetak tisuća ljudi, što je oko milijun i pol kuna zarade za film koji je stajao od sedam do osam milijuna. Apsolutno svi filmovi su neuspješni ako se gleda kategorija gledanja u kinima.

Koji bi svoj film nazvao najuspješnijim, neovisno o brojkama?

Svaki idući. Uopće snimiti i završiti film ovdje je totalni uspjeh. Svakim novim filmom otvara se sve veći teren i sve veći broj ljudi koji ti dođu afirmativno, podržavaju te u toj suludoj misiji, dok ulažeš vrijeme, trošiš energiju, novac... Ne postoje 'no budget filmovi', samo low budget. Uvijek nešto košta. Model snimanja filmova koji je jako poznat u svijetu sa zdravom kinematografijom i ekonomijom jest takav da je film poslovni rizik u koji ulaziš sa svojim partnerima, ulažući svoje vrijeme i novac. Kad ga završiš, daš ga na tržište i onda se nešto desi ili ne. Najzdravije na svijetu. Mi smo taj sistem upoznali s prva četiri filma, završili smo put upoznavanja regije i ovoga terena. Hrvatska i regija mi više uopće nisu interesantni. Ne postoji ekonomski kolač, ne postoji baš ništa što bi me zanimalo. Postoji grupica ozlojeđenih šupaka koji misle da to ne valja, ali ne ovi koji misle da je to trash, da je to govno, nego ovi koji misle da to ne pripada biti dijelom našeg kolača u dizanju popkulturnog proizvoda nacionalno gore.

Znači, sad dok radiš nove projekte imaš na umu međunarodno tržište?

Od petog igranog filma pa i od svakog idućeg model je plasirati filmove internacionalno kroz festivale i razne druge načine. 'Ana' je film koji se bavi temom druge najveće bolesti 21. stoljeća, depresije. Priča je išla na pitcheve po raznim festivalima i od njih dvadesetak smo dobili feedback kako ih tema interesira.

Zašto 'Ana' nije bila u Puli?

Nisu nam ponudili premijeru u natjecateljskom programu. Mislimo da je film dovoljno jak da premijera ne zaslužuje biti u Hrvatskoj. Da su nam ponudili premijeru natjecateljskih radova, završili bismo ga do Pule. U Pulu je išao 'Happy End', u popratnom programu.

Trebalo nam je dugo da se ulovimo za ovaj intervju jer radiš novi film, opet. Što sad snimaš?

Poklopilo se, zbog ljudskog segmenta prvenstveno, da su nam ušla u koliziju dva filma. 'Ana' je igrani film, skoro završen, već debelo u montaži. 'Ana' je film o neobičnoj mladoj ženi koja ima dijagnosticiranu depresiju i poremećaj ličnosti zbog kojeg ne može ostvariti emotivni kontakt s drugom stranom ako to ne bilježi na videu. Film je složen kroz trostruku liniju pripovijedanja iz perspektive dokumentarista, njezina psihijatra i policijskog inspektora koji istražuje slučaj Ane jer se oko njezinih životnih aktivnosti događaju bizarne stvari. Ispričan je na netipičan dramski način, nema gotovo ni jedne dijaloške scene, sve su ispovjedne. Sad snimam '4:2' s Ivom Krešićem i Bojanom Gregorić Vejzović. To je mala intimna mikropriča u sjeni najvećeg događaja u povijesti hrvatskog sporta. U sjeni finala Svjetskog nogometnog prvenstva događa se road trip drama. Dvoje ljudi baš u pet popodne, 15. srpnja 2018., mora neodgodivo krenuti na put za Rijeku iz Zagreba starom cestom. Ne razgovaraju. Film razrješuje tajnu te šutnje. I to je u planu što se inozemnog plasmana tiče. Imamo plan do 2030. godine. Sljedeće što snimamo je psihološki tehno triler 'Ubojice', koji je u zadnjoj fazi pretprodukcije, a trenutačno pregovaramo s američkom koprodukcijom Desire USA, koja bi nam trebala financijski pomoći. Snimanje je planirano za kraj listopada na Hvaru, u Splitu, zaleđu Splita i dio u Americi. I to je to za ovu godinu. Za iduću je još u planu dječji igrani film 'Nema malih superheroja'.

Što bi ti snimio da dobiješ osam milijuna kuna? Ovo su sve priče dosta prilagođene okolnostima u kojima radiš.

Interesno područje bi ostalo nepromijenjeno, napravio bih isti film.

Samo tehnički jači?

I o tome možemo raspravljati. Mislim da je najslabiji segment mojih filmova bio ljudski faktor. Filmove shvaćam kao team product, ne postavljam se kao Hitler.

Plaćaš ljude ili volontiraju?

Nema volontiranja. Ni jedan film nije rađen svjesno kao volonterizam. Svjesno ulazimo u rizik u projekt u kojem u startu nemamo kompletno riješen budžet, ali to ne znači da se taj budžet neće bilo kojim pokušajem distribucije pokušati riješiti. Naš cilj nije raditi low budget filmove, nikako i nikad, ja sam zadnji koji bi na to pristao jer mi je pun kurac hrvatskog eksploatiranja i žicanja. Dugometražni igrani film je još pop-kulturno smatran panteonom bavljenja filmom pa se u Hrvatskoj godišnje snimi od osam do deset igranih filmova. I to je dizanje hrvatskog pop-kulturnog proizvoda? Njih 80 posto je stimulirano od države, a ako država jedina odlučuje kad će se, kako i za koliko love nešto snimati, to je kulturni fašizam.