Prije nekoliko godina, nakladnik OceanMore, nastavljajući niz prijevoda velikih majstorica (sjeverno)američke kratke priče Alice Munro i Lucije Berlin, objavio je u kratkome roku dvije knjige još jedne briljantne američke autorice, Lydije Davis, zbirku priča “Ne mogu i neću” (2014.) i roman “Kraj priče” (1994.), dva izvanredna primjerka opusa koji je autorici donio niz prestižnih priznanja, među kojima i Međunarodnu nagradu Man Booker 2013. Lydia Davis (1947.) američka je spisateljica kratkih priča, romana, eseja i zapažena prevoditeljica s francuskoga i drugih jezika. Objavila je šest zbirki priča i jedan roman i jedna je od tek troje živućih autora koji su se pojavili u prestižnim izdanjima The Best American Short Stories i The Best American Poetry. Godine 2005. izabrana je za članicu Američke akademije znanosti i umjetnosti. Predaje kreativno pisanje na Sveučilištu u Albanyju, New York. “Skraćeni Proust” i čarobnjakinja samosvijesti, kako ju naziva Jonathan Franzen, Davis piše prozu koja prkosi definicijama – čak ni njezin jedini roman nema tradicionalnu formu romana, već je riječ o jednom dugačkom monologu povremeno prekidanom grafičkim razmacima. Njezine kratke priče ponekad imaju tek po jedan redak i naslov; neke su poput aforizama, druge u obliku poezije u prozi, parabola, briljantno duhovitih “priča-žalbi” ili filozofskih promišljanja. Sve se odlikuju surovom perceptivnošću spram ljepote i ružnoće običnih trenutaka od kojih je satkan život. (Ne)sretnim pandemijskim okolnostima usprkos, ili baš zahvaljujući njima, Davis će biti jedna od (virtualnih) gostiju 20. Festivala europske kratke priče (FEKP), koji se održava od 6. do 11. lipnja u Zagrebu, te na Visu i Hvaru, što je ujedno i povod ovom razgovoru s autoricom. 

Express: U središtu svake rasprave o vašem pisanju je vaš pristup priči, vaša ideja toga što priča jest, a što nije. Što za vas predstavlja priču? Čega je ta vaša ‘nedosljednost’ u pisanju odraz - vašeg karaktera, vaše percepcije svijeta?
Ponudit ću vam prilično jednostavan odgovor na ovo pitanje: oduvijek sam, od svoje 12. godine ili tako nešto, mislila da ću pisati kratke priče – ne romane i ne poeziju. Zapravo i ne znam zašto sam bila toliko sigurna u to. Počela sam pisati tradicionalne kratke priče ali, nezadovoljna zbog strogih ograničenja koja ta forma nameće, s vremenom sam počela uviđati i druge mogućnosti: vrlo kratke priče, prema modelu Kafkinih ‘Prispodoba i paradoksa’, bajkovite priče. Iz toga su mi se, opet, otvorile nove prilike za istraživanje različitih formi. I doista sam uživala u tome. Ali, u korijenu svake moje priče uvijek je bilo zanimanje za narativ i osobnosti, za ljudsko ponašanje, motivaciju, psihologiju, emociju i tako dalje. Strašno uživam u razgovorima s ljudima, čak i u onim najjednostavnijima; uživam u razgovorima drugih ljudi, obožavam ih slušati kako pričaju, zapisivati što su rekli, pretvarati to u priču. Tako da čak i ako neke moje ‘priče’ izgledom, kratkoćom, namjerom ili istraživačkom metodom podsjećaju na pjesme, ono od čega uvijek bez iznimke polazim je želja da pišem priče o ljudima.

Express: Vašu je prozu jedan kritičar odlično opisao kao pisanje o ‘nepreglednoj i šašavoj začudnosti jednostavnog osjećaja da si živ, pokraj nekoga’, koje čitatelja čini ‘dublje svjesnim života’. Na tankoj granici duž koje se susreću pisanje, življenje i preživljavanje, je li književnost uvijek i prostor sigurnosti?
U doslovnom smislu, u nekim režimima, u nekim zemljama, u prošlosti ali i u sadašnjosti, književnost nije siguran prostor. Ali u smislu kako vi vjerojatno mislite, nudi li književnost psihološko ili emocionalno utočište, pretpostavljam da se slažem da književnost jest neka vrsta ‘prostora sigurnosti’, mada to ne vrijedi za sve pisce. U mojem slučaju, književnost je prostor udobnosti, ali poznajem pisce kojima pisanje predstavlja pravu agoniju - prepunu neizvjesnosti, opasnosti, težine.

 

Express: Tako nekako bismo mogli opisati i stanje u kojemu se svijet trenutno nalazi, poharan pandemijom koja nas je prisilila na izolaciju i samoću. Ovogodišnji se FEKP bavi upravo temom samoće, propitujući, kroz literaturu, kakvim to novim jezicima progovara ljudska potreba za bliskošću. Moglo bi se reći da smo na valovima covida-19 krenuli metaforičkim Kongom na egzistencijalističko putovanje prema ‘srcu usamljenosti’ našega doba. Što mislite, kamo bi nas ovo putovanje moglo odvesti? Hoćemo li otkriti tamu u srcu naše udobne civilizacije?
Meni se ponekad čini da je upravo usamljenost – bivanje u samoći – temeljno ljudsko stanje. Znate onaj osjećaj duboke usamljenosti kao kad ste sami u nepoznatom gradu, noću, po mraku, čekajući tramvaj ili autobus, ulice prazne, nigdje nikoga? Nitko vas ne čeka, nitko ne zna gdje ste. Često razmišljam o tome, o ideji da su dom i zajedništvo samo iluzija, a samoća najdublja istina. Rađamo se u ovaj svijet sami, bez obzira što nas tu dočekuju drugi. I napuštamo ga sami (da bismo otišli – kamo?), čak i onda kada smo, uz malo sreće, u trenutku umiranja okruženi bliskim ljudima. Na putovanju između tih dviju samoća, potrebni su nam ljudi, pravi ljudi od krvi i mesa, pa i ako je riječ o tek usputnoj razmjeni s neznancem. 

Express: Pandemija je izazvala neke nove podjele i pogoršala neke stare u trajnom procesu koji neki nazivaju nasilni globalizirani kapitalizam. Vjerujete li u održivu budućnost u post-covid svijetu? 
Teško je govoriti o posljedicama post-pandemijskoga svijeta dok pandemija još uvijek traje. Moj najveći strah, koji nema veze s pandemijom, tiče se neizbježnih posljedica klimatskih promjena, koje će i nakon pandemije nastaviti predstavljati snažnu silu nasilnih mijena, daleko većeg i, vjerujem, značajno opasnijeg dosega. Doduše, ima nade - ljudi su inventivni, neprekidno se iznalaze neočekivana rješenja za naizgled nepremostive probleme. Još uvijek su mogući veliki zaokreti. Mada je, nažalost, novac ponekad najmoćniji vladar. Ja uporno nastavljam sanjati društvo u kojemu profit neće biti glavna motivacija za sva ljudska djelovanja. Nažalost, u posljednje vrijeme svjedočimo, naročito ovdje u Americi, u našem Kongresu, da je sve više onih kojima je ideja dobrobiti drugih vrlo nisko na popisu prioriteta. To me neprekidno iznova šokira. Čak bi i politička korektnost, ili hinjena brižnost, bili bolji od toga.

Express: Znači li to da ne držite previše do političke korektnosti, ‘mantri ispravnosti’ suvremenog društva?
Politička korektnost može se promatrati na različite načine: kao obična učtivost, uvažavanje tuđih osjećaja, osjetljivost spram drugih, pravednost itd. Ne mora se nužno na nju gledati kao na nešto licemjerno ili plitko (kao što to sama politička korektnost sugerira već samim svojim imenom) ništa više nego što bismo licemjernim ili plitkim smatrali kad nam netko kaže ‘hvala’, ili nam pridrži vrata. To su oblici ponašanja koji, iako su formalizirani ili ritualizirani, naprosto čine društvo ljubaznijim. Tako da mislim da politička korektnost ima svoju svrhu na ovome svijetu. Doduše, u literaturi je stvar malo zeznutija: osobno volim vjerovati da pisci pišu iz pozicije suosjećanja i razumijevanja. No, to je svojevrsna ‘kvaka 22’, jer što je veće naše autorsko suosjećanje i razumijevanje, to je širi luk u kojemu zaobilazimo čitavu ideju ‘političke korektnosti’…

Express: Spomenuli ste ranije američki Kongres; prije nekoliko mjeseci svjedočili smo nezamislivome: upadu u Kongres naoružanih pro-Trumpovih prosvjednika. O čemu ste razmišljali dok ste gledali te snimke? Kako je američka javnost, odnosno vaša šira okolina, to doživjela?
Prvenstveno sam bila iznenađena, jer je ispalo da su snage sigurnosti bile potpuno nespremne za tako nešto, iako smo odavno svi bili itekako svjesni realnosti te prijetnje. Kad kažem ‘svi’, mislim na relativno neinformirane obične građane koji tu i tamo čitaju vijesti. Pa kako je moguće, onda, da sigurnjaci nisu bili pripravni da zaštite Kongres?!? U trenutku izbijanja nemira baš sam bila slušala radijski prijenos prebrojavanja glasova elektora, tako da sam zapravo čula isto što i oni: razularenu rulju pred vratima. Požurila sam upaliti televizor i, kao i mnogi drugi, provela ostatak dana prateći zbivanja. Nisam bila toliko iznenađena koliko užasnuta. Ali ono što me jest duboko šokiralo je to kako su se u međuvremenu ponašali neki članovi Kongresa, koji negiraju legitimitet izbora, i to čine tako otvoreno licemjerno, posve svjesni da lažu. Pitanje koje me sada često muči jest – može li čovjek doista sam sebe uvjeriti u laž, i to tako lako? Svjedočimo jednom presedanu, čiji su korijeni u Trumpovoj administraciji, jednoj novoj navici laganja i stava nekih ljudi i organizacija da naprosto ne žele prihvatiti činjenice. To je doista apsolutno zastrašujuće.

Express: Čini se da se američka demokracija ipak uspjela obraniti. Sada, u retrospektivi, kako biste ocijenili četverogodišnji mandat bivšeg predsjednika Donalda Trumpa?
Posljedice Donalda Trumpa i njegovog mandata apsolutno su pogubne i strašno, strašno destruktivne. Kažete da se američka demokracija uspjela obraniti, ali ja nisam sigurna da to nije samo privremeno. Dio republikanaca prilično se uspješno, barem kako se zasad čini, zalaže za izmjenu izbornog zakona kako bi se otežalo glasanje. To je izuzetno opasno. Još je neizvjesno tko će pobijediti, oni koji brane pravo na glasanje ili oni koji ga pokušavaju ograničiti.

Express: Trumpova politika sasvim je sigurno pridonijela polarizaciji američkog društva., oslobađajući stare demone bjelačkog suprematizma i rasizma. Policijska ubojstva crnaca potaknula su pokret Black Lives Matter čiji su prosvjedi ponekad podsjećali na ratnu zonu usred SAD-a, a istodobno su ojačali i desničarski pokreti koji su podržavali Trumpa i sigurnosne snage. Postoje li danas dvije Amerike? Jesu li te podjele nepremostive i što bi trebalo napraviti da se duhovi rasizma vrate u bocu?
Sasvim je sigurno da danas, u značajnoj mjeri, postoje dvije Amerike. Zagovornici Trumpa nisu spremni istupiti i pokušati postići kompromis i suradnju s liberalnim ljevičarima – naprotiv, izražavaju veliko nepovjerenje i odbojnost prema njima. Liberalni se ljevičari, s druge strane, plaše nasilja Trumpovih pristaša i nalaze premalo zajedničkog jezika s njima. Komadić svijeta u kojemu živim potpuno je polariziran; baš sam danas prošla pored kuće s golemim natpisima podrške Trumpu – nazvali smo je ‘protrumpovskim oltarom’; jedan od natpisa glasi: ‘Vlasnici oružja u znak podrške Trumpu’. Nisam sigurna da u potpunosti razumijem što se točno dogodilo u protekle četiri godine. Čini se da je u nasilnoj Trumpovoj politici određena vrsta frustracije pronašla nekakav ventil. Postoje pokušaji premošćivanja podjela, ali trenutno ne vidim kako bi se to trebalo dogoditi. Ne radi se samo o rasizmu; rasizam nudi samo još jedan odušak za nasilje. Nemam pojma što nas čeka.

Express: Predsjednik Joe Biden u prvih stotinjak dana svog mandata donio je niz zakona koji bi trebali revidirati politiku Donalda Trumpa, a također je najavio i dalekosežne reforme koje bi trebale ići u korist srednjoj klasi i siromašnijim građanima. Očekujete li da će Biden doista biti zapamćen kao veliki reformator ili će za golemu većinu Amerikanaca sve ostati kao što je i bilo?
Uspije li Biden dovršiti svoju misiju, mogao bi ostati upamćen kao veliki reformator. Ali kao što, sigurna sam, znate, sve bi se to moglo promijeniti na predstojećim izborima na polovici izbornog ciklusa, koji će biti za manje od dvije godine. Tada bi se lako moglo dogoditi da demokrati izgube kontrolu nad Kongresom, a budite sigurni da će u tom slučaju republikanci, koji ne bi ni mrtvi podržali niti jednu inicijativu demokrata, učiniti sve kako bi onemogućili Bidena u provedbi bilo kakvih promjena.