Nisam sigurna da se demokracija SAD-a obranila

Prije nekoliko godina, nakladnik OceanMore, nastavljajući niz prijevoda velikih majstorica (sjeverno)američke kratke priče Alice Munro i Lucije Berlin, objavio je u kratkome roku dvije knjige još jedne briljantne američke autorice, Lydije Davis, zbirku priča “Ne mogu i neću” (2014.) i roman “Kraj priče” (1994.), dva izvanredna primjerka opusa koji je autorici donio niz prestižnih priznanja, među kojima i Međunarodnu nagradu Man Booker 2013. Lydia Davis (1947.) američka je spisateljica kratkih priča, romana, eseja i zapažena prevoditeljica s francuskoga i drugih jezika. Objavila je šest zbirki priča i jedan roman i jedna je od tek troje živućih autora koji su se pojavili u prestižnim izdanjima The Best American Short Stories i The Best American Poetry. Godine 2005. izabrana je za članicu Američke akademije znanosti i umjetnosti. Predaje kreativno pisanje na Sveučilištu u Albanyju, New York. “Skraćeni Proust” i čarobnjakinja samosvijesti, kako ju naziva Jonathan Franzen, Davis piše prozu koja prkosi definicijama – čak ni njezin jedini roman nema tradicionalnu formu romana, već je riječ o jednom dugačkom monologu povremeno prekidanom grafičkim razmacima. Njezine kratke priče ponekad imaju tek po jedan redak i naslov; neke su poput aforizama, druge u obliku poezije u prozi, parabola, briljantno duhovitih “priča-žalbi” ili filozofskih promišljanja. Sve se odlikuju surovom perceptivnošću spram ljepote i ružnoće običnih trenutaka od kojih je satkan život. (Ne)sretnim pandemijskim okolnostima usprkos, ili baš zahvaljujući njima, Davis će biti jedna od (virtualnih) gostiju 20. Festivala europske kratke priče (FEKP), koji se održava od 6. do 11. lipnja u Zagrebu, te na Visu i Hvaru, što je ujedno i povod ovom razgovoru s autoricom.