U knjižnicu Bogdana Ogrizovića u Zagrebu predstavljena je u ponedjeljak knjiga Krune Lokotara "Limited edition". To je djelo izdao Buybook, a predstavljali su ga književna kritičarka Jagna Pogačnik i aktualni laureat nagrade Fric, pisac Kristian Novak. 
Kako je to ranije za Expressov prilog Bestbook napisao Alen Galović, Kruno Lokotar je u knjizi Limited Edition uspio pokazati što sve dnevnik može i što dnevnik smije biti, kako se svakodnevica pretvara u različite žanrove, kako se žonglira s rečenicama koje mogu biti čak i stihovi, ali i formama koje nalikuju na žurnalističke oblike, kako osobna bilješka postaje literarna konstrukcija, a za čas i novinarski tekst, autobiografski fragment, zapis s autorskom maskom, njegova je knjiga pravi mali laboratorij stila, ali i ogledalo jedne duše.  
Lokotar je uredio bezbroj sjajnih knjiga koje su pobrale pregršt nagrada, može ga se nazvati i pravim izdavačko-knjževničkim udarnikom, pokretao je nagrade, natječaje i festivale, pa nije čudo da se Limited Edition čita i kao vrlo precizan dokument o našoj literarnoj sceni, ali se lako preobražava i u portret jedne kvartovske birtije, stvarnih ili metaforičkih utočišta. Njegovo uredničko iskustvo, vizura iz koje je sagledavao stotine i stotine tuđih rukopisa, nedvojbeno je imala utjecaja i na strogu strukturu ove knjige, izvedenu vrlo disciplinirano, zaključio je Galović, dodavši da ova dnevnička proza ipak nije u tom smislu predvidljivo zadana nadnevcima (na jednom će mjestu Lokotar reći: "Dnevnik se valjda smije pisati koji dan u rikverc, pa nemoguće je događanja artikulirati, integrirati u iskustvo i kontekstualizirati istog časa. Moći izdvojiti vrijeme za dnevno pisanje jest povlastica. Pisanje je naknadna gesta, sova koja nije nužno Minervina, ali svejedno polijeće u sumrak"). Ne svodi se ta knjiga, dakako, ni na opise uredničkog posla (premda i toga ima) ili nabrajanje banalnih zbivanja kroz dane i noći. Ne, to se prilično inovativno izdanje, ispunjeno s četrdesetak fotografija, čak i qr kodovima za glazbu ili video, može doživjeti i kao sjajna zbirka mikroeseja. 
Intimističkim dnevnikom svaki autor riskira svoju ranjivost, a Lokotar ni od te spoznaje ne bježi: "Kad si mlad, kad si mlad starenje se događa nekom drugom, a smrt je samo riječ od četiri frekventna suglasnika zahvalna za križaljke u kojima se ipak ne pojavljuje, to je pojam koji ne uključuje bolest ni patnju, nešto kao isključivanje svjetla na najbližem šalteru, klik, ćao.".  

Na tren se čini da je on prema toj činjenici o ranjivosti ravnodušan, nema tu sartreovske egzistencijalne mučnine, pa ni kad se govori o bolesti. Sve se na kraju rješava kod Mileta, za šankom: "Kada završimo tekst, a nećemo ga nikad mentalno dovršiti, toliko je bogat, odlazimo kod Mileta na pivu. Nije gužva, mašala, dobra hladovina. Mile je uključio automatski pilot, službeni dio razgovora kao i uvijek svodi se na veliko, še ena i eve ga". 
Lokotar ne skriva da je tekst ovog dnevnika nastao "na mahove, češće po prilici nego nadahnuću", samokritičan je kad kaže da su da tu "autorske amplitude optimizma i razočaranja kako i priliči lošem asketu i umornom hedonistu":
"Znam da u njima nema ni agonije ni ekstaze, tome i težim u životu, smirivanju, što sigurno nije dobro za umjetnost ali jest za život, za čovjeka, njemu uvijek dajem prednost, uvjeriti se da ipak imaju smisla premda sam sebe doživljavam kao živčanog čovjeka trome misli i kratkoprugaša koji bi želio biti refleksivni maratonac. Uglavnom nevolje i kontradiktornosti, elementarne napetosti koje je do ove dobi trebalo nadrasti, više thanatosa nego erosa, a mislim da nisam mračan tip".
Lokotarov tekst nadrasta sva ograničenja jedne forme, svakodnevica je tu na tren poetski materijal, ali hibridna dimenzija knjige dopušta autora da iskoristi i prednosti nečeg što se moglo nazivati blogom, autofikcijom, gotovo performativnim pisanjem. Privatni svjetovi su zbog društvenih mreža odavno postali javnom i sveprisutnom valutom, primjećuju danas mnogi, a dnevnici – nekoć tajni spisi čuvani u ladici s ključem – sada se objavljuju u stvarnom vremenu, dostupni cijelom planetu odjednom. Lokotar pokazuje da dnevnik i u takvom, novom svijetu, i dalje može biti posvećeni teatar osobnog, unutarnjeg i skrivenog svijeta jednog čovjeka, uz bezbrojna imena znanih i neznanih, proza zamišljena kao "osobna ispovjedaonica, dubljenje intime, ona rupa kojoj kralj Mida povjeri sramotu o svojim magarećim ušima, a onda ga izdaju vjetar i trstika i objave njegovu tajnu".