Nož, krv i povratak iz mrtvih: Intimna priča o dubokim ranama Rushdieja
Prije nego što je tog kolovoškog jutra 2022. zazvonio telefon Rachel Elize Griffiths, ništa nije upućivalo na to da će joj se život u sljedećih nekoliko sekundi potpuno raspasti. Bila je kod kuće u New Yorku, pila drugu jutarnju kavu, kada joj je uspaničeni prijatelj rekao da je njezin suprug Salman Rushdie ozlijeđen. Koliko teško, nije znao objasniti.
Rushdie je prethodne večeri otputovao gotovo 650 kilometara dalje, u Chautauquu u saveznoj državi New York, gdje je trebao govoriti pred publikom. Griffiths je uključila televizor i ugledala kaotične snimke s pozornice, ljude koji su trčali prema teško ozlijeđenom piscu. Rushdie je bio izboden više puta i liječnici su se borili za njegov život.
Četiri godine poslije taj trenutak, ali i brutalni mjeseci koji su slijedili, postali su okosnica dokumentarnog filma "Knife: The Attempted Murder of Salman Rushdie", koji je režirao oskarovac Alex Gibney. Film donosi do sada najintimniji prikaz Rushdiejeva preživljavanja: bolničke krevete, operacije, uništeno oko, ožiljke, strah njegove supruge i mukotrpan povratak čovjeka koji je desetljećima živio sa smrtnom presudom iznad glave.
Kamera kao način da prežive
Griffiths, pjesnikinja i fotografkinja koja se profesionalno služi punim imenom Rachel Eliza Griffiths, gotovo odmah nakon dolaska u bolnicu počela je snimati. Isprva to uopće nije trebao biti film. Rushdie joj je, kada je postalo jasno da će vjerojatno preživjeti, rekao da bi trebali nekako zabilježiti njegov oporavak. On je zamišljao nekoliko fotografija mobitelom svakih nekoliko dana. Njegova supruga imala je potpuno drukčiju ideju - naručila je profesionalnu kameru.
Prisjetila se da je zaplakala kada je paket stigao. U kaosu bolničkih hodnika, operacija i neizvjesnosti kamera joj je vratila dio identiteta koji je imala prije napada. Ponovno je bila umjetnica, a ne samo supruga koja čeka vijesti liječnika. Počela je snimati gotovo sve.
Tijekom dana dokumentirala je liječenje i noći provodila uz Rushdiejev bolnički krevet. Kamera je bilježila ono što mu ona tada nije mogla pokazati niti izgovoriti: koliko su njegove ozljede bile strašne i koliko se sama bojala da će ga izgubiti. Rushdie danas na desnom oku nosi crnu leću. Upravo je oko jedan od najpotresnijih motiva dokumentarca. Napadač mu je nožem teško oštetio oko, koje se više nije moglo spasiti. Snimke iz bolnice pokazuju razmjere ozljeda na način koji je, kaže njegova supruga, bilo gotovo nemoguće gledati, ali i nemoguće ne snimiti.
Rushdie dugo nije vidio snimke koje je njegova supruga napravila. Tek nakon povratka kući Griffiths ga je upitala želi li ih pogledati. Sjeli su zajedno. Za pisca je to bilo suočavanje s verzijom sebe koju zapravo nije poznavao. Dok je ležao u bolnici, nije mogao vidjeti razmjere vlastitih ozljeda, a ljudi oko njega pokušavali su ga zaštititi od najgorih detalja. Kada je napokon pogledao snimke, shvatio je koliko je njegovo stanje bilo teško.
"Šteta je bila mnogo gora nego što sam zamišljao"**, rekao je Rushdie za The Guardian. Istodobno ga je prizor šokirao i ohrabrio: čovjek na snimci izgledao je gotovo neprepoznatljivo, ali više nije tako izgledao. Film je, kaže, na neki način postao vizualni dokaz njegova oporavka. Upravo su tada Rushdie i Griffiths zaključili da materijal možda nije samo njihova privatna uspomena. Priča je postala veća od njih.
Fatva ga je pratila desetljećima
Napad iz 2022. nije moguće razumjeti bez povratka u 1989. godinu.
Tadašnji iranski vrhovni vođa ajatolah Ruhollah Homeini izdao je fatvu kojom je pozvao na Rushdiejevo ubojstvo zbog njegova romana "Sotonski stihovi", koji je dio muslimanskog svijeta smatrao bogohulnim. Rushdie je tada imao 41 godinu. Sljedećih devet godina proveo je skrivajući se pod policijskom zaštitom.
No posljedice fatve nisu ostale samo prijetnje na papiru. U godinama nakon nje diljem svijeta izbilo je nasilje povezano s knjigom i njezinim autorom. U SAD-u je zapaljen ured novina koje su branile Rushdiejevo pravo na slobodu izražavanja. U prosvjedima u Pakistanu poginuli su ljudi. Japanski prevoditelj njegova romana Hitoshi Igarashi ubijen je nožem, a talijanski prevoditelj Ettore Capriolo teško ranjen u napadu u vlastitom domu.
U Londonu su prosvjednici nosili Rushdiejevu unakaženu lutku i zahtijevali njegovu smrt. Redatelj Alex Gibney upravo je zato inzistirao da dokumentarac ne bude samo priča o jednom napadu 2022., nego i o desetljećima mržnje koja su mu prethodila. Rushdie u početku nije bio oduševljen tom idejom. Nije želio da njegov život ponovno bude definiran Homeinijem, fatvom i ljudima koji su ga željeli mrtvog. Smatrao je da je čovjek koji ga je napao u Chautauqui prije svega izolirani fanatik, a ne nužno predstavnik neke velike organizirane zavjere.
Ali arhivske snimke pokazale su koliko je priča bila globalna.
Najveći sigurnosni propust
Rushdie je desetljećima nakon života pod zaštitom ponovno počeo gotovo normalno nastupati u javnosti. Održao je stotine događaja diljem svijeta bez incidenata. Zbog toga se i sam počeo protiviti pretjeranom osiguranju. Još nekoliko godina prije napada čudio se zašto ga na jednom događaju u Oxfordu čuvaju policajci u civilu. U Chautauqui, međutim, zaštite praktički nije bilo. Napadač je uspio doći do pozornice i Rushdieja iz neposredne blizine više puta ubosti nožem. Ironija je gotovo jeziva. Čovjek koji je gotovo deset godina živio pod oružanom zaštitom stradao je upravo onda kada je svijet počeo vjerovati da je opasnost prošla.
Palestinsko-američki intelektualac Edward Said još je godinama ranije upozoravao Rushdieja da najveća prijetnja možda neće doći odmah nakon fatve. Mogla bi se pojaviti mnogo poslije, govorio je, u obliku nekog pojedinca koji će godinama kasnije pokušati ostvariti staru prijetnju. Dogodilo se upravo to.
Noć prije napada poslao je fotografiju Mjeseca
Jedan od detalja koji u filmu dobiva gotovo filmsku simboliku dogodio se večer prije napada. Rushdie je bio zadovoljan. Bio je zaljubljen, upravo je završio provjeru posljednjih korektura svog sljedećeg romana "Victory City", a iz hotelske sobe fotografirao je Mjesec i fotografiju poslao supruzi. U svojim memoarima kasnije je taj trenutak opisivao kao čovjeka koji mirno spava dok mu se budućnost približava. Ili, preciznije, prošlost. Jer napadač koji će se sljedećeg jutra pojaviti s nožem zapravo je predstavljao povratak presude izrečene više od tri desetljeća ranije.
Film mu je ispravio i vlastita sjećanja
Dokumentarac nije Rushdieju pokazao samo kako je izgledao nakon napada. Pokazao mu je i da njegovo sjećanje na sam napad nije bilo potpuno točno. Dugo se ljutio na sebe jer je vjerovao da se napadaču gotovo nije pokušao suprotstaviti. Pitao se zašto je samo stajao dok ga je čovjek ubadao. Snimke su pokazale nešto drugo. Pokušavao je pobjeći.
Za Rushdieja je to postalo još jedno podsjećanje koliko trauma može izmijeniti sjećanje. Postoji ono čega se čovjek sjeća, postoji ono što se doista dogodilo, a sada postoji i treći pogled – kamera. Gibney je pokušao razgovarati i s napadačem u zatvoru, ali do intervjua nije došlo. Njegovi motivi zato ni u filmu nisu potpuno objašnjeni.
Iako film ne skriva krv, rane niti posljedice napada, Gibney kaže da ga nikada nije zamišljao samo kao priču o nasilju. Za njega je to prije svega film o preživljavanju, i o braku.
Rushdie i Griffiths bili su zajedno pet godina kada se napad dogodio, a vjenčali su se godinu ranije. Njihov brak tada nije bio široko poznat javnosti. Griffiths je uvijek čuvala privatnost, no preko noći se našla usred ogromne međunarodne medijske priče.
Kada je avionom stigla u blizinu bolnice, dočekalo ju je mnoštvo policije i pripadnika sigurnosnih službi. Tada je, prisjetila se, shvatila da će jednostavno morati prihvatiti novu stvarnost. U filmu kamera zato nije samo hladni promatrač Rushdiejevih rana, to je pogled osobe koja ga voli. Ponekad snima zato što je fotografkinja. Ponekad zato što ne može vjerovati da joj se ono što vidi zaista događa. A ponekad upravo kamera potvrđuje da je sve stvarno.
Čovjek koji je trebao biti mrtav
Rushdie se danas ponovno kreće između SAD-a i Velike Britanije, posjećuje sinove i unuke i nastavlja pisati. Napad ga je fizički trajno promijenio. Izgubio je vid na jednom oku i nosi posljedice brojnih ozljeda. Ali preživio je. U memoarima "Knife", objavljenima 2024., kao moto je upotrijebio riječi Samuela Becketta o tome kako nakon katastrofe više nismo isti ljudi kakvi smo bili prije nje. Rushdie toga ne pokušava pobijati. Ali na pitanje kako se danas osjeća odgovara u svom tipičnom, suhom tonu. Bolje nego što bi možda imao pravo očekivati. Možda je upravo to i srž cijele priče. Čovjek protiv kojeg je prije gotovo četiri desetljeća izdana smrtna presuda napokon je doživio trenutak kada se ta presuda pretvorila u nož u ruci napadača. Preživio je ono čega se godinama bojao.
A njegova supruga pritom je kamerom zabilježila put od tijela koje je jedva ostalo živo do čovjeka koji ponovno sjedi pred publikom, piše i govori. Film je tako postao mnogo više od zapisa jednog atentata. Neka vrst video-dokumenta o tome kako izgleda život nakon trenutka u kojem ste gotovo umrli.