Videoigre su oduvijek bile težak zalogaj za filmske studije, a pokušaji prebacivanja igara na filmsko platno rijetko su završavali dobro. Kroz četvrt stoljeća i sedam igranih filmova, Capcomova franšiza imala je prilično trnovit put u kinima. I dok su same igre doživjele renesansu i povratak staroj slavi, filmovi su uglavnom razočarali prave fanove. Ipak, čini se da je osmi pokušaj donio dugoočekivanu prekretnicu. Redatelj Zach Cregger odlučio je zanemariti strogo praćenje originalne priče i publici ponuditi pravo iskustvo preživljavanja koje briše granice između filma i igre. Zaboravite sve što znate o Raccoon Cityju, jer ovaj "Resident Evil" nudi potpuno novu vrstu noćne more. Bili smo na premijeri 16. rujna u IMAX dvorani i uz najveće platno "utonuli" u horor.
Ovdje nema nepobjedivih junaka koji rade akrobacije dok izbjegavaju metke, niti naporne mitologije o korporaciji Umbrella koja se razvlači unedogled. Radnja je svedena na minimum i odvija se tijekom jedne noći. U središtu priče je medicinski kurir Bryan. On je običan mladić koji na kraju smjene nevoljko pristaje prevesti tajanstveni biološki teret u bolnicu u Raccoon Cityju. Situacija se komplicira zbog snježne oluje, a Bryan vozi stari auto bez lanaca. Njegov rutinski put postaje noćna mora kada na zaleđenoj cesti udari ženu koja istrči iz šume. Pokušava joj pomoći, stavlja je na suvozačko sjedalo, ali ne shvaća da je ona prva mutirana osoba koju će sresti te večeri. Od tog trenutka, film prelazi u nemilosrdnu borbu za život...
Za razliku od elitnih likova iz igara poput Leona Kennedyja ili Claire Redfield, Bryan je nespreman i običan mladić s manama. Nema policijsku obuku, ne zna rukovati oružjem i bori se s vlastitim problemima. Neposredno prije katastrofe, preko mobitela izbjegava razgovor s djevojkom o njenom testu na trudnoću i bježi od odgovornosti. Glumac Austin Abrams je odličan u ovoj ulozi i pretvara Bryana u uvjerljivog antijunaka s kojim se publika lako poistovjećuje. Svaki susret sa zaraženima je teška borba. Kada konačno pronađe oružje, ruke mu se tresu, a frustracija raste kada shvati da pucanje u stvarnom životu nije nimalo slično onome u videoigrama.
- Htjeli smo stvoriti protagonista koji će reagirati onako kako bi reagirao prosječni gledatelj da se nađe u središtu apokalipse - objasnio je redatelj Cregger u nedavnom intervjuu.
Osjećaj igranja videoigre
Redatelj ne želi samo ispričati priču već želi da gledatelji u kinu osjete isti stres kao i igrači. Kamera često lebdi iznad Bryanovog ramena i oponaša perspektivu iz trećeg lica poznatu iz modernih igara. Uz to, film je pun prepoznatljivih prepreka. Bryan mora paziti na svaki metak, pretraživati mračne kutove farmi u potrazi za resursima i rješavati logičke prepreke pod pritiskom. U jednoj od boljih scena, put mu blokiraju velika vrata s lokotom. U stilu nekoga tko je igrao previše igara, Bryan puca u lokot, što ne donosi nikakav rezultat. U naletu panike odluči zabiti auto u vrata, što završava katastrofalno i ostavlja ga bez prijevoza.
Kada je riječ o hororu, produkcija se ne suzdržava. Dizajn čudovišta oslanja se na praktične efekte, s animatronskim lutkama teškim stotine kilograma. Inspiracija vuče korijene iz tjelesnog horora osamdesetih, posebice radova Johna Carpentera. Umjesto klasičnih, sporih zombija, ovdje gledamo stvorenja koja mutiraju brzo i gadno. Jedan od prvih susreta na farmi uključuje psa čija se glava rascvjeta u nekoliko dijelova i otkriva pipke. Film ne bježi od ekstremnog nasilja koje testira želuce gledatelja. Najstrašniji trenuci uključuju scene u bolničkom rodilištu te čudovišta iz čijeg trbuha izbijaju štakori, dok vrhunac vizualnog ludila predstavlja velika masa ljudskih udova koja proganja Bryana po ulicama. Sve to pridonosi atmosferi nesigurnosti jer publika nikada ne zna u što će se tijelo pretvoriti.
Iako promotivni materijali to nisu naglasili, film ispod površine skriva dozu crnog humora. Redatelj je isprva snimio projekt s puno više komičnih elemenata, no probne projekcije pokazale su da je publici film bio previše smiješan, što je ubijalo horor atmosferu. Zbog toga su mnoge šale izbačene u montaži kako bi se zadržala ozbiljnost prijetnje i osjećaj straha. Ipak, preostali, suptilniji humor funkcionira kao dobar ispušni ventil za napetost. Njegovo mrmljanje dok pokušava brzo napuniti pištolj drhtavim rukama na hladnoći, ili dok pokušava nadmudriti zaražene pse koristeći ljestve, jako je blisko frustracijama pravih igrača koji drže joystick PlayStationa.
Nakon furioznih prvih tridesetak minuta, napetost pada kada Bryan susretne druge preživjele u gradu. Poznata lica poput Paula Waltera Hausera i Kali Reis pojavljuju se u manjim ulogama, ali njihovi likovi služe isključivo kao sredstvo za objašnjavanje radnje. Taj dio pomalo djeluje poput naporne animacije u igri koju ne možete preskočiti. Cregger tu nakratko gubi klaustrofobičnu atmosferu koju je gradio oko Bryana. Karakterizacija sporednih likova gotovo ne postoji, a teme o preuzimanju odgovornosti ostaju zaboravljene.
Ono što će sigurno podijeliti publiku je redateljeva odluka da gotovo potpuno zanemari bogatu mitologiju originalnih igara. Tvrdi obožavatelji franšize primijetit će promjene u samom svijetu. Na primjer, način na koji virus djeluje na tijelo i mutira stvorenja vizualno više podsjeća na parazite iz četvrtog nastavka igre nego na zarazu iz originalne prve priče. Također, radnja preskače pojavljivanje mnogih kultnih čudovišta i neprijatelja koja su prema kanonu tada trebala lutati gradom.
Redatelja očito nije zanimalo stvaranje doslovne kopije sadržaja iz igara. Njegov je cilj bio napraviti zastrašujući i upečatljiv horor koji koristi dobro poznati predložak samo kao bazu za vlastitu viziju.
Za kraj, možda je dovoljno citirati Resident Evil: "Itchy. Tasty." Teško da bi se ovaj film mogao bolje sažeti.
