"Moj predbračni debakl doveo me do cijele ove priče o cugi i o ovisnostima. Postavljam si pitanje, tko je ovisnik? Tragalac. Ponajprije, ovisnici traže što će ih dupkom ispuniti i opiti. Neki je filozof pametno rekao da je u korijenu svake opijenosti - ljubav. Gdje je nema, tu je rupa. Oduvijek sam bila sklona i zanosu i snažnim, ali beskorisnim opsesijama. Opterećena hiper-fokusom. Ma, sve je to žeđ za ljubavlju. No nemojmo toliko u dubine, proširimo stvar, tebi će zanimljivije biti ako kažem da je ovisnost, u osnovi, možda najčešći i suvremenom puku najdraži fenomen kapitalizma. Kapital jede svoje ovisnike, a oni pritom uživaju. Vratimo se ipak zjalu - rupa u nama hoće zatrpavanje. Pa pišem, jer i pisanje je sport gladne rupe", piše Tajna u pismu Marijanu. Tajna koju zovu Taja je pjesnikinja, a Marijan je Marijan Badel koji je "mlad umro i postao narodni heroj", ali je "zaslugom svog obiteljskoga posla postao narodni heroj i kod brojnih ljubitelja šanka", među kojima je i filozof bez zaposlenja i primanja umalo i Tajnin suprug Feliks.

Tajna i Feliks junakinja su i junak prvog romana pjesnikinje i prevoditeljice Dorte Jagić koji ima dvije prve rečenice.

Pisci i spisateljice koji ne počinju pisati dok nemaju prvu rečenicu nikad, baš nikad, roman ne bi započeli rečenicom od jedne jedine riječi: "Jesam". Isti ti pisci i spisateljice koji ne počinju pisati dok nemaju prvu rečenicu osjećaju - ili bi trebali osjećati - zavist prema drugoj, a zapravo prvoj rečenici iz "Kafića Dan" Dorte Jagić: "Ostavila sam ga samog na cesti, priznajem, kao novčić prejeftin da ga podigneš s poda".

Zvuči, naravno, konfuzno. S "Jesam" zapravo počinje "Uvod ili zaručnice", a s izjednačavanjem zaručnika s prejeftinim novčićem prvo poglavlje - "Raspad" - romana o ljubavi koja nije mogla imati sretan kraj, što ne znači kako Tajna nakon prekida nije nesretna, jer jest, itekako.

"Prvi roman Dorte Jagić, iza koje je čitav nagrađivani pjesnički i prozni opus, napisan je u autoričinu jedinstvenu stilu - rečenicama koje grade slikovite, sočne i lucidne slike, ali ležernim i duhovitim, koje nas i u trenutku najveće proživljene agonije umiju nasmijati iz dubine duše", poručuju iz Naklade Ljevak, koja je roman objavila.

Slično je, ali preciznije, rekao pokojni Tonko Maroević: "O čemu god se Dorta Jagić odluči pisati, čini to ležerno i pomalo humorno, s pozivanjem na znanje i tekovine prethodnika, ali uvijek s pokrićem nesputane doživljajnosti, rekli bismo metodom vlastite kože".

I sve je to, baš sve, "ležerno i pomalo humorno, s pozivanjem na znanje i tekovine prethodnika", naravno s "pokrićem nesputane doživljajnosti", dakle "metodom vlastite kože", vidljivo iz gotovo svake, ma svake od 320 stranica knjige koja dosadašnjim čitateljima Dorte Jagić potvrđuje ono što su već znali - da je, prije svega, jedna od najboljih pjesnikinja suvremene hrvatske književnosti - i ono što su ispravno pretpostavljali: takva autorica, jednostavno, može jednako dobro napisati sve što poželi, pa eto, i kreirati likove koji zaslužuju kaznu: on, jer je neradnik koji vlastitu neodoljivost nenamjerno, ali učinkovito investira u život na tuđoj grbači, a ona jer joj se, tako pametnoj, obrazovanoj i autoironičnoj, dogodio inventar ugostiteljskog objekta, po kojemu se roman zove.