Neige Sinno odrastala je u ruralnom alpskom području, u ekonomski neprivilegiranoj obitelji, s majkom, očuhom te mlađim sestrama. Od sedme do četrnaeste godine bila je žrtva očuhova spolnog i psihičkog zlostavljanja. Majci i policiji istinu je otkrila nekoliko godina nakon što su zlostavljanja prestala, nakon čega je uslijedio sudski proces te osuda očuha na devet godina zatvorske kazne.

U prvom dijelu ove knjige, koju je objavio P.O.L. 2023. godine, nakon što ju je desetak izdavača odbilo, autorica analizira kontekst u kojem se zlostavljanje događalo, a u drugom se dijelu usredotočuje na problematiku života s posljedicama zlostavljanja. Ova autobiografski utemeljena knjiga progovara, prije svega, o djetinjstvu uništenom zlostavljanjem. Neige Sinno godinama kasnije pokušava shvatiti što se uistinu dogodilo i zašto se to baš njoj dogodilo. Pokušava shvatiti kako je kao mala djevojčica postala plijen predatora i kako je njome uspijevao godinama psihološki manipulirati. Kroz svojevrsni unutarnji monolog dekonstruira proživljeno iskustvo, analizira zlostavljačeve načine manipulacije i dominacije, unaprijed svjesna toga da je pronalazak smisla i konačnih odgovora osuđen na propast. Izbjegavajući eksplicitne opise zlostavljanja, Neige Sinno ne pripovijeda isključivo o vlastitom iskustvu i životu nego ih sagledava u širem društvenom kontekstu i pritom se suočava s pitanjem kako pisati o onome što se ne može prepričati.

Obitelj Rothschild Najbogatija obitelj: Bili su sotonisti i ženili među sobom

Tekst, koji žanrovski oscilira između ispovijesti, autoteorije i umjetničkog eseja, piše crpeći građu i informacije iz vlastitih sjećanja, obiteljskih fotografija, arhive lokalnog tiska, sudskih spisa te različitih dokumenata. U tekst su utkane i mnogobrojne referencije i citati, poglavito iz književnih tekstova Vladimira Nabokova, Toni Morrison, Virginije Woolf, Christine Angot, Virginine Despentes i Margaux Fragoso, s kojima Neige Sinno uspostavlja svojevrsni dijalog. Svoje iskustvo povezuje s onim drugih žrtava incesta, stvarnih ili književnih, te od intimnoga kreće prema društvenom baveći se načinom na koji se društvo odnosi prema incestu.

Rita Hayworth Otac bi je prebio pa silovao, a onda tjerao da pleše

Struktura “Tužnog tigra” vrlo je promišljena. Primjetan je cirkularni povratak na iste teme i motive, čime tekst reproducira funkcioniranje uma te opsesivni povratak bolnih tema i pitanja. Tako Neige Sinno čitateljima omogućava uvid u način funkcioniranja njezinih misli te zorno ilustrira u kojoj je mjeri traumatično iskustvo iz prošlosti dio njezine sadašnjice. Autorica umješno sagledava svu kompleksnost teme incesta i spolnog zlostavljanja djece i maloljetnika, o tome progovara iz perspektive žrtve te bez imalo patetike i pretjerane emocionalnosti upozorava da incest sam po sebi nije tabu nego je to razgovor o njemu. A to uzrokuje tišinu koja je za žrtve pogubna.

Vampirova djeca Kćeri su mu rađale djecu, a onda ih je sve ubio

Neige Sinno piše o transgresivnoj temi, no u tome nije prva u recentnoj francuskoj književnosti. O incestu i spolnom zlostavljanju iz različitih su perspektiva i na različite načine pisale, primjerice, Christine Angot te autorice čije su knjige već u nas prevedene: Vanessa Springora i Camille Kouchner. Neige Sinno napisala je iznimno značajnu knjigu te njezin prijevod na hrvatski jezik u izdanju Petrinih knjiga i u prijevodu Ivane Šojat treba pohvaliti. Autorica na hrabar, promišljen i literarno složen način piše o temama o kojima se često izbjegava razgovarati te vlastitu traumu pokušava smjestiti u širi društveni kontekst u kojem se ona dogodila. “Tužni tigar”, spoj emocionalne suzdržanosti, intelektualne oštrine i postupaka svojstvenih nefikcionalnoj književnosti, nije napisan u terapijske svrhe, niti autorica vjeruje da je književnost može spasiti. No on je svejedno važan doprinos književnom, ali i javnom diskursu o spolnom zlostavljanju djece i incestu.