Nakon šest godina obnove i utrošenih 60 milijuna eura konačno je otvoren Muzej Mimara, koji je donio novu muzeološku koncepciju, ali i podsjetio na stare i nikad do kraja razjašnjene kontroverze oko autentičnosti i provenijencije nekih umjetnina iz te zbirke. Dakle, reprezentativna neorenesansna historicistička palača, rad njemačkog arhitektonskog biroa Ludwig & Hülssner, zasjala je u novom ruhu ponovno dobivši originalnu oker žutu boju okupivši na otvaranju zagrebačku elitu, ali stare dileme, sumnje i nejasnoće postoje i dalje te pozivaju na stručnu i objektivnu valorizaciju.

Novim postavom obuhvaćeno je čak 1200 od sveukupno 3900 umjetnina, koje su prezentirane kao usporedni tematski prikaz istočnih i zapadnih umjetničkih djela, čime se eksponati stavljaju u širi svjetski kontekst. Također, postav je koncipiran oko tri teme - prirode, društva i vjera što je u dijelu struke i javnosti izazvalo pitanja o tome je li uopće primjereno da se na takav način interpretira vrijednost zbirke u kojoj se nalaze neka od ponajboljih djela svjetske umjetnosti, od radova starih majstora Rubensa, Rembrandta, Velázqueza, Francisco de Goye, Rafaela, Tiziana, El Greca i Botticellija, preko fascinantnog crteža "Davidov bijeg, povorka vojaka i povratak kovčega saveza u Jeruzalem" francuskog baroknog umjetnika Claudea Lorraina, do impresionista Renoira te djela Dalekog istoka.

Tko je bio kontroverzni kolekcionar, restaurator i trgovac, poliglot i čovjek uglađenih manira i pustolovnog života, koji je navodno svoj pravi identitet splitskog mešetara Mirka Maratovića zamijenio zvučnim imenom Ante Topića Mimare? Mimara je bio vrsni poznavatelj likovne umjetnosti. Kao mladić stjecao je znanja i iskustva radeći u atelieru poznatog talijanskog umjetnika Antonija Mancinija u Rimu, gdje je razvio talent i vještinu u prepoznavanju autentičnosti umjetnina, ali navodno i smisao za njihovo falsificiranje. Ta znanja uvelike su mu pomogla u prikupljanju slika i formiranju impozantne kolekcije. Prvi umjetnički predmet kupio je polovicom 20-ih godina. To je označilo početak njegova kolekcionarstva te iznimno uzbudljivog i pustolovnog života, koji bi trebalo prenijeti na filmsko platno. Njegov životni put bio je fascinantan: živio je u svjetskim metropolama, od Rima i Pariza do Berlina, bio je zatvaran i ranjavan, progonile su ga tajne službe, a njegovu sudbinu obilježili su i suradnja s jugoslavenskom diplomacijom i razne političke pikanterije koje su ga pratile cijeloga života. Također ga se optuživalo za špijunažu, falsificiranje i krijumčarenje umjetnina, dva puta ga je uhitio Gestapo pod optužbom da je sudjelovao, prema naređenju britanske obavještajne službe, u prebacivanju nekih Poljaka u Englesku. Također se govorkalo da su za njegovu karijeru kolekcionara zaslužni Josip Broz Tito i tadašnja vlada SFRJ. Međutim, odnos Mimare i Tita, kako se pisalo u medijima, bili su proturječni. Mimara je prvo tvrdio da Tita poznaje još iz predratnih vremena, kao Valtera, agenta Kominterne. Kasnije je govorio da ga je upoznao tek 1949. godine, a zatim se 1956. godine, kad je dobio austrijsko državljanstvo, proglasio žrtvom Titova progona. Na sumnju u Mimarino fabriciranje vlastite biografije upućuje i podatak da ga je Tito sredinom sedamdesetih ugostio u vili na Brijunima. Kao i podatak da je s Titom bio u stalnoj, tajnoj komunikaciji nakon rata što je otkriveno u Titovoj korespondenciji. I da mu je upravo Mimara nabavljao umjetnine.

Mimara je svoju zbirku od 3750 umjetnina darovao hrvatskom narodu još početkom sedamdesetih, a u pronalaženju adekvatnog prostora veliku ulogu odigrao je Stipe Šuvar, tadašnji ministar za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu, koji je predložio zgradu nekadašnje I. i IV. gimnazije na Rooseveltovu trgu. Svečanom otvaranju muzeja 1987. godine prisustvovalo je čak 3500 uglednika iz svijeta kulture i politike. To je bio prvorazredni društveni događaj kasnog socijalizma. To oduševljenje Mimarom i njegovom kolekcijom imalo je i konkretne materijalne beneficije. Mimara je s nekadašnjom Socijalističkom Republikom Hrvatskom, kako je pisao Express, sklopio ugovor 1973. godine kojim je regulirano da prima godišnju apanažu u iznosu od 100 tisuća dolara te dobije kuću u Zagrebu i na moru. Nakon njegove smrti 1986. godine, Mimarina udovica Wiltrud Topić rođ. Mersmann, inače sveučilišna profesorica povijesti umjetnosti, naslijedila je godišnja primanja od 50 tisuća dolara, što joj je do kraja života isplaćivalo hrvatsko Ministarstvo kulture i medija.

Ubrzo nakon predstavljanja Mimarine kolekcije, javile su se u stručnoj javnosti dileme oko podrijetla i autentičnosti artefakata. U skladu s tim optužbama vjerodostojnost čitave zbirke dovedena je u pitanje. Postavljalo se pitanje jesu li sva djela iz donacije doista vrhunski originali ili se među njima nalaze i kopije te djela nepoznata autorstva sumnjive vrijednosti. Nepovjerenju i gomilanju kontroverzi pridonijela je i misteriozna biografija te reputacija samog kolekcionara Ante Topića Mimare. Nastanak zbirke spominjao se u kontekstu ratnog i poslijeratnog mešetarenja umjetninama, odnosno s pljačkanjem ratnog plijena iz europskih i američkih sabirnih centara za umjetnine, koje su bile oduzete židovskim obiteljima ili institucijama što nije bila rijetkost u tom turbulentnom razdoblju 20. stoljeća. Naravno, Mimara je na sve te optužbe odgovarao poznatom izjavom: "Vraćam sliku onome tko dokaže da sam mu je uzeo". Istodobno, zagovaratelji Mimarina lika i djela isticali su da su sve te optužbe na razini rekla-kazala, bez konkretnih pravnih dokaza, te da se u Mimarinoj kolekciji nalaze vrijedni originali, poput zbirke stakla, kineske umjetnosti i orijentalnih predmeta.

Tako je nekadašnja ravnateljica Muzeja Mimara, Lada Ratković Bukovčan, svojedobno okarakterizirala Mimaru kao iznimno inteligentnog i šarmantnog čovjeka te poliglota kojemu je umjetnost bila utkana u DNK. Tom prilikom je izjavila za Večernji list da je Mimara od 18. godine živio u umjetnosti i za umjetnost, a s obzirom na to da je bio inteligentan i vješti pregovarač, mogao je biti uspješniji od nekog prosječnog kolekcionara. Napomenula je da uvijek ima zlonamjernih priča, kojima je možda i on sam malo pridonio jer je volio biti tajanstven, a "onda se na to, nažalost, uvijek nastave svakojake priče koje nemaju veze sa stvarnošću".

"Što se tiče optužbi za krivotvorine, kao i kod svakog privatnog kolekcionara u svijetu, uvijek se pronađe neki predmet koji je pogreškom bio, primjerice, drukčije datiran. Ali to je sve s vremenom i našim radom ispravljeno, neke su atribucije i datacije promijenjene te su navodi o krivotvorinama i falsifikatima krajnje zlonamjerni", zaključila je Lada Ratković Bukovčan.

Također se nagađalo da je Mimara bio umiješan u kojekakve pljačke umjetnina, poput krađe iznimno skupocjenog diptiha od bjelokosti iz Riznice zagrebačke katedrale 1927. godine. Policija je ubrzo identificirala splitskog mešetara Mirka Maratovića kao glavnog organizatora pljačke. Maratović se predstavljao kao grof Pyelik - Inna, a u pljački mu je navodno pomogao, da priča bude sočnija, ni više ni manje nego stanoviti bravar - Josip Broz Tito. Priča o krađi diptiha punila je novinske stupce više od mjesec dana postavši prvorazredna medijska senzacija u Kraljevini Jugoslaviji. Maratović je pobjegao u Pariz, a diptih je prodan Muzeju umjetnosti u Clevelandu za nekoliko milijuna dolara. No Maratovića je u Parizu uhitila francuska policija pod optužbom za krađu, no uspio je pobjeći i nestati u svjetskim bespućima. Ubrzo se u likovnim krugovima pojavila teorija o tome da je Maratović zapravo Ante Topić Mimara. Pretpostavljalo se da je u nekoj vojnoj bolnici u Italiji preuzeo dokumente preminulog vojnika Ante Topića. Kako bi zadržao vezu sa svojim pravim identitetom izmislio je nadimak Mimara što je akronim od Mirko Maratović, te je pod tim imenom počeo graditi svjetsku karijeru kolekcionara, restauratora i donatora. Premda Mimara nikad nije bio na sudu povezan s tom krađom, sve više se vjeruje da su Mimara i Maratović jedna osoba.

S druge strane, pojedini inozemni i domaći povjesničari umjetnosti, poput tad slavnog britanskog likovnog kritičara i velike kulturne medijske zvijezde Briana Sewella, tvrdili su da je dio djela pogrešno atribuiran i da su neki umjetnički kapitalci, odnosno djela velikih umjetnika, kao što su Rafael, Rembrandt i Rubens, zapravo - falsifikati. Također se spekuliralo da su te vješte kopije navodno nastale pod patronatom samog Mimare ili uz njegovo odobravanje, čime nisu dovedeni pod znak pitanja samo zbirka, nego i Mimara kao kolekcionar. Lavina je krenula kad je likovni kritičar Sewell poslao ekskluzivno pismo na adresu portala Zagrebancija.com, u kojem je komentirao po njemu kontroverzne navode o hrvatskom kolekcionaru Anti Topiću Mimari u monografiji "Croatia: Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage". Nazvao ga je varalicom, a njegov muzej sramotom Hrvatske. U svojim istupima je naglašavao da je kolekcionar Mimara postao ozloglašen već 1963., kad je Metropolitan muzeju u New Yorku za 600 tisuća dolara prodao srednjovjekovni bjelokosni križ zvan The Bury St. Edmunds, oko kojega se i danas vode mnoge polemike. Isticao je da su drugi kolekcionari, primjerice, J. J. Strossmayer, radili pogreške u atribucijama, ali nenamjerne, što je u skladu s tadašnjim poznavanjem umjetnosti bilo razumljivo i oprostivo. Za razliku od njih, Mimara je promišljeno varao i falsificirao.

"Jedino što sam mogao je zaključiti da je Mimara bio nepovrediv u staroj Jugoslaviji zbog prijateljstva s Titom. Isto tako, političke veze u mladoj hrvatskoj državi omogućile su mu da bezobrazno gazi mišljenja znanstvenika i poznavatelja povjesničara umjetnosti", tvrdio je Sewell i zaključio da je Mimarina zbirka jedinstveni primjer svjetske prevare.

Podrijetlo spomenutog križa, kao i tajne i kontroverze iz Mimarina života pokušala je istražiti i Corinne Enquist, nekadašnja suradnica Komisije za povrat umjetnina židovskog kongresa, koja je rezultate svojega istraživanja pretočila u dokumentarni film "Cross, War and Peace" (Križ, rat i mir).

Premda je razgovarala s mnogima, nije pronašla odgovor - Mimara je podrijetlo križa ponio sa sobom na onaj svijet. Značajna je i po tome što je svojedobno u Nacionalu izjavila da u Hrvatskoj nikad nije provedeno ozbiljno istraživanje provenijencije djela koja se nalaze u Muzeju Mimara u Zagrebu, kao i od 80 do 90 djela koja je Mimara donirao još 1948. godine Strossmayerovoj galeriji. Također je otkrila da je na internetu objavljen popis djela židovskog podrijetla, koja su pogreškom predana određenim državama.

"Kontaktirala sam prvog čovjeka za ta pitanja, gospodina Fishera, koordinatora te studije na kojoj je radilo puno povjesničara umjetnosti. Na tim popisima upravo je Mimara apostrofiran kao jedan od onih koji su određena umjetnička djela koja su pripadala židovskim obiteljima preusmjerili u Jugoslaviju", rekla je tom prigodom.

Tim pitanjem pozabavio se i Konstantin Akinsha, američki povjesničar umjetnosti i tadašnji zamjenik direktora Savjeta američkog predsjednika za umjetnine oduzete u holokaustu, koji je tvrdio da je Mimara kradljivac i krivotvoritelj. Istražujući dokumente o Mimarinu djelovanju u svojstvu jugoslavenskog predstavnika za restituciju umjetničkog blaga opljačkanog u Drugom svjetskom ratu, zaključio je da je Mimara prevario američke vlasti kako bi došao do umjetnina koje su pripadale Židovima ubijenima u koncentracijskim logorima, a koje su kasnije završile u muzejima u Zagrebu i Beogradu. Ti američki dokumenti sugeriraju, kako je svojedobno napisao povjesničar Wollfy Krašić u Slobodnoj Dalmaciji, da dio odgovornosti za predaju stanovitih umjetnina Mimari, odnosno Jugoslaviji, snosi i američka strana.

"Bila je to i posljedica želje da, zbog skorog povlačenja američkih okupacijskih snaga, Središnje sabiralište umjetnina u Münchenu konačno završi rad te da se donekle zadovolji jugoslavensku stranu, koja je neuspješno sve do 1949. pokušavala vratiti svoje oteto umjetničko blago. Stoga je odobreno slanje umjetnina u Jugoslaviju, za koje su neka nadležna američka tijela znala da ne potječu iz Jugoslavije. Međutim, jugoslavenska strana je uskoro obaviještena kako se dogodila pogreška, uz zahtjev da se umjetnine vrate. Naime, neki od prijašnjih vlasnika postavili su pitanje povrata. U to je vrijeme došlo do raskida suradnje između Mimare i Jugoslavije, a pitanje umjetnina postajalo je sve vrući diplomatski krumpir. SAD nije imao potvrdu da su umjetnine predane Mimari stigle u Jugoslaviju, a potonja nije pokazivala želju za suradnjom", napisao je Krašić.

Također je naveo da je Mimara bio u dobrim odnosima s predstavnicima jugoslavenskog veleposlanstva u Berlinu, a posjećivao ga je i princ Pavle, kojemu je pomagao pri kupnji umjetnina što je "potpuno nova informacija".

"Sastavljaču jednog od izvještaja Mimara je rekao kako je saznao da će Njemačka napasti Jugoslaviju te isto priopćio književniku nobelovcu Ivi Andriću, tad veleposlaniku Kraljevine Jugoslavije u Trećem Reichu, što je prilično nevjerojatan i do sada neiznesen podatak", napisao je Krašić.

Kako bilo, Mimara je Zagrebu i Hrvatskoj ostavio raskošnu kolekciju, a sve priče i legende o tom "majstoru prevarantu", kako su ga etiketirali, i dalje golicaju maštu domaće i svjetske javnosti.