Autor je brojnih knjiga poezije, dobitnik brojnih književnih nagrada te je gostovao na mnogim međunarodnim književnim festivalima. Glazbeno djeluje kao bubnjar sastava Ben Obert te je autor i nekoliko elektroničkih albuma, a tijekom života svirao je u više različitih underground bendova. Od početka ruske invazije aktivno sudjeluje u obnovi uništenih kuća, škola i zgrada, a isto tako se pridružio Oružanim snagama Ukrajine te postao časnik Centra za specijalne zadatke 'Omega'. U sklopu Interlibera u studenom je gostovao i u Zagrebu te je ljubazno pristao na razgovor za BestBook i otkrio nam što mu se točno događalo 24. veljače 2022. godine, kako se njegova poezija mijenjala tijekom rata, gdje pronalazi snagu za volonterski rad i koji su mu trenutci u ratu izazvali najviše boli.

BestBook: Recite nam za početak nešto o poeziji. Koliko se vaša poezija promijenila tijekom posljednjih nekoliko godina i u kojoj je mjeri rat utjecao na vaše stvaralaštvo?
Moja je poezija tijekom prvih mjeseci ruske agresije punih razmjera djelomično je svjesno postala jednostavnijom, ali i takvom da se bavi konkretnim, specifičnim izazovima društva; nastojim rezonirati s događajima kojima danas svjedočimo - uništenim zgradama, poginulim prijateljima, eksplozijom hidroelektrane Kahovka itd. A sada prolazim kroz razdoblje kratkih pjesama-skica o suptilnim elementima koje uočavam tijekom vojne službe, u komunikaciji s ljudima – to su uglavnom slučajne, ali istovremeno i teške slike.

Rat je ostavio utjecaj na moje stvaralaštvo još 2014. godine. Tada više od godinu dana nisam pisao pjesme jer nisam mogao razumjeti kako uopće "raditi" s tom "temom", ima li umjetnik pravo na to, može li umjetnik izraziti svoje mišljenje o onome što ovdje i sada previše boli milijune Ukrajinaca, hoće li korištenje ljudske boli i patnje u umjetnosti uvrijediti ove ljude? Takva pitanja jako mi dugo nisu davala mira. Odgovor je za sada ovakav - možete pisati o onome što ste sami vidjeli, što ste sami osjetili, što su vam ispričali vaši bližnji, i ako se to poklapa s onime što su tisuće drugih vidjele – to će funkcionirati za čitatelja. U suprotnom, možda neće biti baš iskreno prema vama i prema publici.

BestBook: Nakon početka ruske agresije punih razmjera već ste više desetaka puta volontirali tijekom pretraživanja zgrada koje su razrušili ruski vojnici, a isto tako i tijekom ponovne gradnje takvih zgrada. Kakvo vam je bilo to iskustvo?
Bio je to period razumijevanja pojma "rad za dušu" koji je uveo Skovoroda. Volontiranjem sam se bavio čitavu 2023. godinu – zajedno s fondom 'Hrabri obnavljati' putovao sam u Buču, Hostomelj, Horenku, u okolicu Černjihiva, Harkiva. Uglavnom smo pretraživali ruševine obiteljskih kuća i obnavljali škole. Naučio sam dobro baratati pneumatskim čekićem, svojim omiljenim maljem, naučio sam rušiti dvoetažne zidove dugim praćkama, ljuštiti kit, skupljati razbijene cigle itd. Čisti fizički rad, ukupno otprilike trideset punih dana – od jutra do večeri - tako sam radio.

Također sam, kada je bila eksplozija hidroelektrane u Kahovki, nadgledao prikupljanje pomoći za Hersonsku oblast. Tada smo uspjeli surađivati s lokalnom zajednicom i doslovno smo u pet dana skupili i dostavili preko dvadeset tona humanitarne pomoći na određene zahtjeve, kao i nekoliko brodova.

BestBook: Također ste se priključili Centru za specijalne zadatke 'Omega' Nacionalne garde Ukrajine. Možete li nam reći nešto više o tome?
Krajem 2024. godine potpisao sam ugovor s Nacionalnom gardom Ukrajine i završio sam u službi Centra za specijalne zadatke 'Omega'. Ja sam časnik-izvjestitelj – to nije borbeni rad, ali mislim da je dobro što imam mogućnost svoje dugogodišnje iskustvo u novinarstvu i komunikacijama donijeti u vojnu postrojbu i izravno raditi u tom smjeru. Služba časnika-izvjestitelja zahtijeva maksimalnu koncentraciju, moralnu i psihičku izdržljivost i stabilnost, zauzima puno vremena, a vrlo je raznolika po tome što mi daje mogućnost da se izravno upoznam s jako puno aspekata vojske. Posljednjih nekoliko mjeseci službu odrađujem u drugoj jedinici.

BestBook: Glazba također igra važnu ulogu u vašem životu. Svirate bubnjeve u bendu Ben Obert te ste i autor nekoliko glazbenih albuma. Kada ste se počeli baviti glazbom? Koliko se vaše glazbeno stvaralaštvo razlikuje od vašeg književnog stvaralaštva?
Moje glazbeno stvaralaštvo ide paralelno s književnim još od tinejdžerskih dana. Završio sam četiri razreda klavira, čitavo desetljeće sviram gitaru, čitavo desetljeće sviram bubnjeve, još sam u školi bio vokalist i zajedno sa svojim bendom sudjelovao sam na natjecanju 'Crvena ruta'. Tada sam napisao na desetke pjesama za gitaru, a s vremenom su se tekstovi i glazba u meni odvojili, od tada sve i traje. Zadnjih desetak godina sviram bubnjeve u različitim underground bendovima, a posljednjih godinu dana u vrlo kvalitetnim i snažnim bendom Ben Obert, čije se pjesme mogu pronaći na svim streaming platformama, poslušajte ih!

Također, svakih nekoliko godina napravim pauzu i nekoliko besanih tjedana posvećujem pisanju elektroničke glazbe, objavio sam nekoliko albuma i to mi pruža nevjerojatno znanje o zvučnom inženjerstvu i dizajnu zvuka, mogu se time baviti, nevjerojatno volim stvarati različite zvukove.

BestBook: O ovome smo već jednom prilikom razgovarali, ali evo, kako bi i drugi čuli vaš odgovor: kako izgleda vaš kreativni proces? Kako traumu i ratne događaje pretvarate u poeziju?
Kreativni proces izgleda različito. Mogu pisati u gužvi i u tišini. Iako postoji jedna stvar koju primjećujem kod sebe – volim pisati na mjestima gdje sam već nešto napisao. To može biti balkon, kada napunjena vodom, stablo – važno je da to mjesto bude ugodno za mene i da već ima pomalo promijenjenu stvarnost koja je potrebna za umjetnost.

BestBook: Rođeni ste u Lucku. Što vas danas asocira na vaš rodni grad?
Nekoliko godina nakon što sam upisao fakultet u Kijevu, neke meni nepoznate ljude iz Lucka stvarno sam prepoznao po njihovim osmjesima, to mi je prva asocijacija – stanovnici Lucka specifično se osmjehuju i jako se iskreno smiju. A još je Luck za mene jako svijetli grad, tamo žive moji roditelji, brat. I, naravno, u Lucku se nalazi Ljubartov dvorac koji je prikazan i na novčanici od 200 grivnji.

BestBook: Vaš otac Petro Korobčuk također je pjesnik, koliko je on utjecao na vaše umjetničko stvaralaštvo?
Duboko sam zahvalan svom tati što je vrlo nježno govorio o mojim prvim pjesničkim i glazbenim pokušajima, nije obeshrabrio moju želju, već me, naprotiv, nježno poticao na čitanje i pisanje. Tijekom godina shvatio sam da mi je vrlo dobro predlagao ove ili one knjige koje je optimalno čitati u određenoj dobi i upravo su zahvaljujući tati one do mene došle na vrijeme. Istina, vrlo sam rano čak i nadišao njegov savjet pa sam neke knjige pročitao i na stotine puta, a još sam i školi čitao Kanta, Hegela, Descartesa i Schopenhauera koji su se smatrali preteškima za školarce.

BestBook: Pisac ste, glazbenik, volonter i vojnik. Kako pronalazite energiju, odakle vam toliko vremena?
Sve to događa se u valovima. Posljednjih godinu dana gotovo sam potpuno svoj rad posvetio vojsci, sve moje vještine i sve moje vrijeme su tamo. A inače su razni oblici djelovanja u mojem mozgu jasno razgraničeni i traju određeni period. Primjerice, kad putujem i imam koncerte s bendom, nekim čudom sebe vrlo jasno doživljavam kao bubnjara, sve oko mene počne bubnjati. A kada, na primjer, pišem roman, usredotočujem se samo na to, bili su čak i periodi kada sam odlazio na spavanje i već sam znao koje scene, koje dijaloge ću pisati sutra, nekoliko desetaka tisuća znakova unaprijed. Kada traju periodi poezije, jednostavno se tjednima ne suzdržavam i primjećujem da na kraju takvog razdoblja razina pisanja znatno poraste, ali tada sam već emocionalno iscrpljen, bilo je čak i toga da me to iznutra peče, da me uništava do duboke depresije. Poezija je opasna stvar, zahtijeva rad s emocijama i iznenađujuće je lako upasti u provaliju.

BestBook: Kada je za vas počeo rat? Kako se sjećate 24. veljače 2022. godine, što nam možete ispričati o tom danu?
Svi Ukrajinci jasno i gotovo po minutama pamte taj dan, pitajte bilo koga i svi će vam detaljno ispričati svoju priču. Ja sam još nekoliko tjedana prije točno osjećao da će napad početi svaki čas. Kada sam susjedima pričao da se od bombardiranja najbolje skrivati u hodniku između dva zida, oni su se s nerazumijevanjem smijali, a to je bilo tjedan dana prije agresije punih razmjera. Također, čitavu noć na 24. veljače gotovo uopće nisam spavao jer sam čekao. I večer prije toga nisam spavao, i večer prije toga, predosjećaj je bio u zraku. Ujutro 24. veljače probudio sam se od dalekih, jako glasnih eksplozija i shvatio sam da je to rat. Istina, nisam mogao pretpostaviti da će biti toliko projektila i da će nas napasti i iz smjera Bjelorusije. Tada sam se smireno ustao, nikoga od bližnjih nisam zvao – dao sam im da odspavaju još nekoliko sati bez ovog užasa - dohvatio sam ruksak, unaprijed napunjen potrebnim stvarima, i otišao sam na posao, tada sam bio zadužen za digitalni sektor televiziji Suspilne. Najteža noć za mene je bila ona s 24. na 25. veljače, čitave noći, svake sekunde činilo mi se da će mi raketa doletjeti u glavu, baš sada. To je bilo stanje šoka, panika, hladan znoj, lupanje srca. Idućeg su jutra po mojem naselju prolazila ruska oklopna vozila, imao sam desetak minuta da ih izbjegnem dok su gađali. Otišao sam na Suspilne, ali televizija nije radila, većina se evakuirala u podružnicu u Lavovu, što je i bio plan pa sam tako napravio i ja. Otišao sam vlakom do Lavova na cijelo proljeće kako bih tamo radio. Sjećam se kako su na jutro polaska naši vojnici na kolodvoru pucali u zrak jako blizu vagona jer ljudi u njega nisu mogli stati. Tijekom tog putovanja – dakle, 24 sata – gotovo ništa nisam ni pio ni jeo i u Lavov sam došao u nekoj vrsti kortizolne histerije, u kliničkom šoku, mršav i iscrpljen.

BestBook: Kada ste se pridružili Oružanim snagama? Što nam možete ispričati o svojem iskustvu, kakva sjećanja imate?
Ugovor sam potpisao krajem 2024. Godine. To iskustvo pruža izvanrednu snagu, uzajamno poštovanje, stalnu spremnost u bilo kojoj sekundi i u bilo kojim okolnostima priskočiti u pomoć i biti spreman na bilo kakav razvoj događaja. To je poseban trening koji daje unutarnju kontrolu, bezuvjetnu brigu i odgovornost za bližnje.

Sjećanja imam jako puno, vrlo tužnih i još tužnijih. Možda ih jednom detaljnije opišem.

BestBook: Postoji li neki trenutak od početka ruske agresije punih razmjera koji je za vas bio posebno traumatičan ili posebno bolan?
Najbolniji trenutci svakako su gubitci. Kao časnik-izvjestitelj puno sam radio na pripremi nekrologa. I kada ti daju dokument s okolnostima u kojima je branitelj poginuo i dokument s njegovom biografijom, koju je on svojom rukom pisao – postaje zastrašujuće i možeš se raspasti. Išao sam i na sprovode branitelja, što je također nešto što ostaje u sjećanju.

BestBook: Što za vas označava riječ 'pobjeda'?
Nedavno sam si zamislio da pobjeda nije neki trenutak u budućnosti, već stanje u kojem se i sada nalazimo. Dakle, imati neovisnu Ukrajinu, imati snažnu kulturu, jezik, desetke milijuna Ukrajinaca – to je fluidnost pobjede, ona traje. I ta pobjeda traje stoljećima i trajat će još stoljećima.

Što se tiče pobjede u ovom ratu – ne usuđujem se nagađati, nitko to ne može previdjeti.

BestBook: Kako izgleda vaš svakodnevni život tijekom rata?
Moj svakodnevni život tijekom rata isti je kao i kod većine Ukrajinaca koji osjećaju rat, koji se bude u njemu, koji uz zvuk eksplozije s njim odlaze na spavanje.

BestBook: Kako će, prema vašem mišljenju, Ukrajina izgledati nakon rata? Kako će izgledati ukrajinska poezija?
Ukrajinska će poezija nakon pobjede biti najsjajnija poezija na svijetu.