Iako je već odavno prerastao granice i Istre i Hrvatske, jer se njegovi radovi nalaze u mnogim privatnim zbirkama, kao i u muzejima suvremene umjetnosti širom svijeta, Bojan Šumonja (59) u Zagrebu je manje poznati slikar čak i nekim kustosima. Nakon Klovićevih dvora prije četiri godine, ovih dana njegovi najnoviji veliki formati izloženi su u prestižnom Umjetničkom paviljonu. Bila je to prilika za razgovor s ovim neizmjerno duhovitim, zanimljivim i iskrenim sugovornikom, iako njegova mračna platna gotovo prijeteći podsjećaju na vrijeme u kojem živimo.

Express: Izložba se zove ‘Omnibus’, a podnaslov je ‘Skupna izložba jednog autora’. Tko se dosjetio tog oksimorona?

Razmišljajući o konceptu izložbe u Umjetničkom paviljonu osvijestio sam činjenicu da se sve više proširuje moj slikarski ‘kontekst’ te da istodobno radim totalno različite slike. Pomislio sam da bi ta ‘shizofrena’ pozicija mogla biti zanimljiv koncept oko kojeg bi se vrtjela ova izložba. Kontemplirajući o nazivu izložbe postavio sam radnu verziju naziva.

Oksimoroni su u svojoj suštini neozbiljni pa sam izložbu nazvao ‘Omnibus’, ali ostavivši u nastavku i oksimoron kako bih ostalo malo humora i u nazivu. Omnibus je format koji se sastoji od više dijelova koji funkcioniraju kao samostalne narativne cjeline. Iako je omnibus termin koji se vezuje uz film i literaturu, više je nego prikladan u ovom slučaju. Sve slike su ipak nekako povezane, ili koloristički ili pomoću likova-protagonista-glumaca koji se pojavljuju u različitim ‘kolekcijama-epizodama’.

Express: Onom tko pogleda izložbu bit će jasno zašto se zove ‘Omnibus’. No objasnite onima koji je još nisu vidjeli. 

Na izložbi su izložene slike, da se izrazim modnim žargonom, iz pet različitih ‘kolekcija’. Jedna od ideja vodilja čitavog koncepta izložbe je bila da bi izložba trebala izgledati kao skupna izložba sedmero autora. Pomislio sam da bi taj moment bio dobar uvod u izložbu u smislu da ona sama ima nekakav zaplet i rasplet kao neki kazališni komad ili film. Slike su fizički grupirane tako da u prostoru tvore pojedinačne skupove.

Express: A svaki taj ‘skup’ opet ima duhovit naziv, iako su motivi prilično mračni.Osim ovaca i superheroja, tu su i slike iz ciklusa ‘Nema ničeg uzvišenijeg od predati se beskonačnom’, iz ciklusa ‘Prevara - ukradene scene ili umjetnost na tragu hr društvene pragme’, zatim iz ciklusa ‘Svjetovi u kojim nisam siguran da bih dugo boravio’, iz opusa ‘Filmski stilovi’, iz ciklusa ‘Renderi’ i iz ciklusa ‘One dollar bill’, u kojem slikam s prijateljem, slovenskim slikarom Markom Jakšom. Ovce su na neki način naše ogledalo i asociraju na ranjivost, nedužnost ali i plahost i podložnost, pripadnost čoporu, tj. krdu. One su slijepi pastirski sljedbenici koji ih ‘čuvaju’, da bi ih na kraju ipak pojeli. Uglavnom, ovce imaju mnoštvo razina iščitavanja, a možda je najdirektnija ona o činjenici da nam je lakše pustiti drugoga da razmišlja umjesto nas, da smo u gomili ‘sigurniji’ iako u gomili nema istine...

Kako je čovjek kroz povijest pokazao da ga često treba pogurati te kako ne može pronaći izlaz iz problema koji je sam generirao, na slike ovaca ubacujem superheroje. Superheroji su bića nadnaravne snage, volje i moći koji personificiraju spasitelje.

Express: Jedan ciklus zove se ‘Prevara’ i zanimljivo je kako je nastao.

Govori o tome kako je hrvatsko društvo, pored ostalog, sustav apsurdnih zakona. Da je u defoult hrvatskih stanovnika ugrađena komponenta prevare koja je društveno pihvatljiva. Da je izigravanje zakona i pravila, potezanje veza radi rješavanja bilo kakve vrste prepreka sasvim normalna pojava. Moji radovi iz tog ciklusa su čista prevara. U svakom pogledu. Prvo - zato što nisu moji. Nalazio bih fotografije na webu koje su rezonirale sa mnom pa bih ih neovlašteno prisvajao na način da sam ih ‘prevodio’ u slikarski medij ponašajući se pritom kao pojedini građani naše zemlje koji se zaposle npr. s lažnom diplomom ili je rodijak u nekoj stranci, mulja, i nema pojma o poslu. ‘

Svjetovi u kojim nisam siguran da bih dugo boravio’ moja je osobna bitka sa samim sobom, a rezultira slikama koje su neuspjeli pokušaji kreiranja idilične slike, u koju, kad je vidiš, poželiš ući. Na izložbi je i jedna mastodontska slika pod nazivom ‘Nakon bitke svi su generali sjebani’, koju smo naslikali Marko Jakše i ja. Marko i ja nastupamo pod imenom ‘One Dollar Bill’.To je neformalna skupina u kojoj je, pored Marka i mene, holandski performer i muzičar Pierre Tol. Riječ je o slici na kojoj smo Marko i ja radili istodobno. Proces nastajanja takvih radova vrlo je zanimljiv i dinamičan kad se dvije različite energije udružuju i prožimaju.

Express: I konačno Buster Keaton...

‘Filmski stilovi’ ustvari je triptih u kojem svaki komad funkcionira kao zasebna cjelina, što je samo po sebi svojevrsni omnibus unutar omnibusa… A kad uzmemo u obzir da je Buster bio jedan od prvih autora koji su radili filmske omnibuse... Riječ je o stilovima iz filma ‘Seven Chanses’ iz 1925 godine. Radnja filma je vrlo zanimljiva i apsurdna, naime Jimmy Shannon će naslijediti od djeda sedam milijuna dolara ako bude oženjen do 19 sati na njegov 27. rođendan, koji pada baš na taj dan … Shannon odmah potraži svoju dragu, Mary Jones, koja spremno prihvaća njegov prijedlog. Međutim, kad on nespretno objasni zašto se tog dana moraju vjenčati, ona prekida s njim. To u filmu pokreće lavinu događaja, sedam žena koje ga proganjaju, i na kraju čak i pravu lavinu. Tri slike s izložbe upravo su stilovi - smrznuti kadrovi - iz scene u kojoj Jimmy pokreće lavinu, od koje pokušava pobjeći.

Express: Radovi izloženi u Umjetničkom paviljonu nastali su u posljednjih godinu-dvije. Odakle toliki radni elan?

Umjetnički paviljon jedno je od najrelevantnijih mjesta za izlaganje u Zagrebu, a samim time i u Hrvatskoj. Mislim da je svakom hrvatskom umjetniku, a i ne samo hrvatskom, velika čast izlagati u tom impozantnom prostoru. Kad me na ljeto prošle godine kontaktirala ravnateljica paviljona Jasminka Poklečki Stošić te mi predložila izložbu, nisam mogao prestati misliti o tome. Od tada pa do otvaranja, godinu dana kasnije, nije prošao sat a da barem jednom nisam pomislio na to.

Stalno sam htio pričati o tome, pa sam vjerojatno izgnjavio sve oko sebe. Prvo što sam napravio je da sam otišao u Zagreb na odličnu izložbu Zlatana Vehabovića u Paviljon i prvi put sam pogledao prostor iz pozicije nekoga tko bi tamo mogao izlagati. Vratio sam se u Pulu i napravio plan, iako nisam planski tip. Zlatanova izložba pokazala mi je koliko radova treba da se ispuni prostor, a da se ne pretjera s količinom…

Odlučio sam napraviti oko 25 komada i izračunao sam koliko imam vremena za produkciju svakog pojedinačnog rada… U produkciju sam krenuo krajem 2018. godine, a sve je bilo gotovo nekih 15 dana prije otvaranja… U ateljeu sam bio svakodnevno, uključujući subote, nedjelje i praznike, po 12-ak sati… Slikanje nije kopanje kanala pa da znaš koliko možeš metara na dan odraditi. Ponekad ti ide i napraviš komad u pet dana, ponekad zapneš i ne možeš se pomaknuti s mjesta. Uspio sam napraviti 28 komada i nismo ni izložili sve. Bio je to veliki izazov i velika odgovornost. Motivacija je bila velika, zato i veliki elan.

Express: Rođeni ste u Puli 1960. Čega se najživlje sjećate iz ranog djetinjstva?

Jao, đe me nađe … Sjećam se našeg stana na Monte Zaru. Mama, tata, sestra i ja. Stan koji se sastojao od jedne sobe, kuhinje i WC-a, koji smo dijelili s još nekim susjedima. Bez kupaonice. Kupali smo se u lavorima. Jedno zvonce za tri stana. Za nas se zvonilo jednom, za drugi stan dvaput, za treći triput. Mislim da je susjeda u stanu za koji se zvonilo dvaput pružala seksualne usluge jer su u svakakvo doba dana i noći zvonili dvaput te ulazili i izlazili mornari, pješadija, plavi vojnici…

Igranje u parku bilo je svakodnevno. Noćna mora mi je bio jedan susjed, malo stariji od mene, koji me svakodnevno maltretirao. Rođen sam u kvartu u kojem su živjeli prvi pulski rokeri i moji prvi susjedi - Buco Langer, Saša Dadić, Edi Kancelar - buduće Atomsko sklonište, Aldo Brljafa, kolekcionar Albert Fagian, pjesnici i pisci Boško Obradović i Budimir Žižović …

Express: Kad vas je obuzelo crtanje?

Da sam rođen u nekoj obitelji milijardera, vjerojatno bih bio kolekcionar. Još kao osnovnoškolac kupovao sam crteže nekih kolega iz razreda, novcem za marendu. U svijet likovne umjetnosti inicirao me profesor u srednjoj umjetničkoj školi, akademski slikar i guru Ivan Obrovac. Bio je jako karizmatična osoba i istinski zaljubljenik u umjetnost. Predavao nam je sve predmete, teoriju i praksu, i živio je za to.

Kad sad s vremenskom distancom pogledam koliko nam je dao ljubavi i svog vremena i kako je svoju umjetničku karijeru zapostavio da bi nama prenio sve što je znao, mogu mu se samo pokloniti. Provodio sam s njim jako puno vremena i izvan škole. Svake nedjelje vlak Pula - Smoljanci u 8.48 sati, duge šetnje i njegova nezaboravna pametna teoretiziranja ostali su mi usječeni u pamćenje. Dakle, prof. Obrovac je presudni trenutak mog opredjeljenja.

Express: Je li netko u obitelji bio likovno nadaren?

Moja mama je jako kreativna žena i jako spretna rukama. Od vune zna napraviti svašta. Cijeli svoj radni vijek provela je uz mašinu za pletenje i sama, bez ikakve pomoći sa strane i bez tutorialsa i interneta mogla raditi čuda. Moj otac je proslikao nakon što sam ja završio likovnu akademiju i vrlo je talentiran… Uvjeren je da je bolji slikar od mene.

Express: Zašto studij baš u Veneciji?

Moj rođak Branko Mohorović Ticić studirao je u Veneciji na likovnoj akademiji. Moj otac i ja otišli smo ga posjetiti u Labin. S njime u društvu bio je i Krešimir Farkaš - također venecijanski student.Moj nas je otac sve odveo na ručak u neki restoran. Njih su dvojica cijelo vrijeme umirali od smijeha i pričali kako je venecijanska akademija super, da nema frke te da će me oni upisati, i smijali se kao ludi.

Express: Za mladog čovjeka to je veliko iskušenje. Jeste li se ozbiljno pripremali?

Upis na akademiju u Veneciji smatram jednim od najvećih uspjeha u životu. Možda zato što sam tad prvi put napravio po mom mišljenju nešto zaista važno. Iz Pule sam prvi upisao Academia di Belle Arti u Veneciji, a i prvi sam išao u Beograd polagati prijemni ispit iz talijanskog. Kasnije sam doznao da sam valjda jedini polagao taj ispit od svih studenata iz bivše Juge. U Veneciju na prijamni također sam išao vlakom iz Pule.

Sjećam se panike u Mestrama kad nisam znao trebam li izaći iz vlaka ili ne. Naime, stanica se zove Venezia Mestre. U Veneciju sam stigao oko 9-10 navečer. Kad sam izašao s centralne željezničke stanice i prvi put ugledao Canal Grande, mostove, sav onaj muving, svjetla, vaporete i brodove, umalo nisam umro od ljepote. Jedina misao mi je bila da moram ostati ondje. Osjećao sam se kao da sam došao kući, nekoj duhovnoj kući, da tu nekako pripadam.

Išao sam potražiti akademiju i krenuo pješice s torbom u ruci. Kad sam našao akademiju, nisam htio mrdnuti odande. Cijelu noć sam stajao ispred vrata i kunjao čekajući jutro iako mi je mama dala novac za hotel. Prijamni je trajao tri dana.

Prvi dan crtanje akta, drugi dan modeliranje, a treći teorija i povijest umjetnosti. Prvih nekoliko sati bio sam blokiran, svi su kandidati već bili završili prvi crtež i već počinjali drugi, a meni su se ruke tresle od treme. Otišao sam u jedan bar odmah blizu akademije i popio neku žesticu ili dvije. Kad sam se vratio u aulu, napravio sam dva crteža u rekordnom roku. I to su bili najbolji crteži koje sam do tada bio napravio. Odmah su ih objesili na neki zid s crtežima nekog Amera i slutio sam da sam unutra. Kad sam četvrti dan saznao da sam primljen, nisam hodao, lebdio sam. U Puli mi nitko nije vjerovao, morao sam pokazivati studentsku karticu.

Express: Koje vas društvene pojave uznemiruju i tjeraju da uzmete kist u ruke? 

Imao sam jedan period kad sam direktno aktivistički upozoravao. Takve stavove mi je lakše afirmirati kroz netradicionalne medije i postupcima bliskim praksama konceptualne umjetnosti negoli slikarstvu. Neko vrijeme sam radio gerilske intervencije na reklamne prospekte nekih banaka dopisujući istim fontom tekstove tipa: ‘Odrat ćemo te’ ili ‘Igrajte, djeco, Žikino kolo’ pa te krivotvorene prospekte vraćao u banku.

Napravio sam i jednu izložbu tih radova u Mulu, u Puli, i nakon osvrta u Glasu Istre dobio sam prijetnje iz dotične banke. Nakon toga radio sam holograme u kojima se miješaju lica naših političara iz stare i nove države, iz različitih partija pokazujući kako su u biti svi isti i poštenom narodu svejedno je tko je na vlasti jer se politički pastiri brinu o njima kao zločesta vještica o Ivici. Napravio sam i ogromnu bijelu hrvatsku zastavu, fotografirao je ispod mora, na zgarištu, na smrdljivom deponiju... okrenuo hrvatsku himnu naopačke i puštao je kroz megafon …

Napravio sam i neonsku reklamu za korupciju. U zadnje vrijeme vratio sam se slikarstvu u kojem poruke postoje, ali nisu toliko očite i čitaju se s odmakom, a imaju i više razina iščitavanja...

Express: Zapravo ste upisali smjer kiparstva, a nakon toga posvetili ste se slikarstvu. Kustos Mladen Lučić kaže da su u Italiji na vas utjecali tamošnja Transavangarda i Anakronisti.

Još dok sam studirao, intenzivno sam se bavio i slikarstvom. Mi studenti puno smo radili i puno se družili i na akademiji i po kućama. Neprestano smo diskutirali, crtali i slikali. Ipak, puno je jednostavnije bilo baviti se slikarstvom. Nije skupa produkcija, možeš slikati na gotovo svim podlogama, koristiti jeftine boje za zidove. Deponiranje je jednostavno, jedna mapa ili složiš platna uza zid ili ih zarolaš. Sa skulpturama je druga priča.

Puno se prlja, alati koštaju, radovi se teško skladište itd.Umjetničku scenu osamdesetih u Italiji obilježila je Transavangarda, koja je proklamirala manualni rad i radost slikanja. Nakon dominacije konceptuale bio je totalno talijanski proizvod ne baš razvikan izvan Italije. Ja sam kao student upijao sve na što sam nailazio. U to doba još nije bilo interneta, pa smo dobivali puno manje informacija nego što ih možeš dobiti danas. Uglavnom su to bili časopisi i knjige. Nasreću, u Veneciji je uvijek bilo dobrih i zanimljivih izložbi, Biennale da ni ne spominjem, pa sam mogao biti nekako up to date sa suvremenim tendencijama.

Express: Nakon studija otišli ste u Milano učiti duboki tisak? Zašto vas je zainteresirala grafika?

Imao sam curu iz Milana i nakon akademije otišli smo živjeti tamo. U jednoj milanskoj galeriji u Corso Garibaldi blizu Brere imao sam svoju prvu samostalnu izložbu davne 1985. Galerija je od mene tražila da napravim jednu aquatintu i da im ostavim bakrenu ploču kako bi oni mogli tiskati grafike. Milanska akademija imala je fenomenalno opremljen grafički laboratorij i dozvolili su mi da tamo radim kao njihov gost. Tamo sam se upoznao s čarobnim svijetom jetkanja, kiselina, bitumena.

Express: Kad ste se vratili u Pulu, jeste li vjerovali da će to biti grad koji umjetnicima nudi svijetlu perspektivu?

Ne znam postoji li grad u kojem bih radije živio. Pa imamo jedan Rojc na 17.000 kvadrata. Mislim da s obzirom na broj stanovnika imamo najviše galerija u Hrvatskoj.

Express: Tu je vaša galerija Poola, tu je vaš partner u galeriji Skira, kao i galerija Machina i Hassan Abdelghani, pa Paola Orlić... Ali kako je jednom rekao Franci Blašković - kad je u Ilici poplava, u Istri je izvanredno stanje. Sve se vrti oko Zagreba. Je li život u Puli mana ili prednost?

Da, Francija obožavam i puno s njim surađujem. Život u Puli ima svoje nedostatke i određene prednosti. Ono što nam nedostaje je malo više medijske pozornosti na nacionalnom nivou. Zagreb je u prednosti, tržište je bolje iako ima puno više umjetnika.Umjetnici s periferije ne dobivaju onoliko prostora koliko bi dobili da su u centru, što je globalni problem. Nedavno mi je moja frendica, kustosica iz MSU, rekla da bi neka moja slika šume bila kao rođena za neku izložbu o šumama u MSU, ali kustosica te izložbe nije upoznata s mojim radom. Da živim u Zagrebu, vjerojatno bi bila upoznata.