"Ove tihe šume" treći je roman američke spisateljice izvorno objavljen 2021. (nakon romana "Srebrno poput prašine" 2012. i "Pale planine" 2019.). Dvostruka je dobitnica Memorijalne nagrade "Dorothy Sargent Rosenberg" za poeziju i korisnica stipendije za kreativno pisanje Umjetničkog vijeća Pennsylvanije u kojoj živi s obitelji. Dostupni biografski podaci o ovoj autorici, uključujući i one na njezinoj web stranici, prilično su šturi. U razloge navedene šturosti ne ulazim. Bilo kako bilo, preostaje nam koncentrirati se na roman koji je predmet ovoga teksta. Diljem internetskih bespuća uglavnom hvaljen, svojim karakteristikama predodređen za šire čitalaštvo i dobru ocjenu na Goodreadsu, kao stvoren za ekranizaciju u vidu televizijskog filma poput onih kakve imamo priliku gledati na državnoj televiziji u popodnevnom terminu. Sve ovo pišem ne da bih unizio autoricu i djelo o kojem je riječ, već da bih jasno naznačio kvalitativnu ladicu u koju roman treba smjestiti. Bilo bi nepošteno govoriti o šundu, ali i još nepoštenije o vrhunskom ostvarenju kakvima smo u izdanju Petrinih knjiga običavali svjedočiti (prisjetimo se samo briljantno napisanog romana "Mesarova kći" izraelskog pisca Yanika Itzkovicha). Širok izdavački dijapazon valjda dopušta znatniji estetski raspon. Krajnje su rijetki slučajevi naslova koji podjednako udovoljavaju najstrožoj kvalitativnoj prosudbi i tržišnim pravilima igre, koliko se god mi pretvarali da tome nije tako.

Roman koji se sastoji od 35 poglavlja i "Pogovora" (koji je u principu epilog ne znam iz kojeg razloga tako naslovljen), priča je o ocu koji u divljini živi s osmogodišnjom kćeri. On je Kenny Morrison, kojega kći zove Cooper. Ona je Grace Elisabeth, koju otac zove Finch. Njihova je civilizacijska izmještenost, osim što je ilegalna, rezultat očeve borbe za očuvanjem skrbi nad vlastitim djetetom. Razlozi zašto je tome tako bivaju postupno razotkrivani, a ono što naposljetku predstoji uglavnom je teško svesti pod faktor iznenađenja (premda je, uvjeren sam, takvo što bila autoričina namjera). Pripovjedač u prvom licu, sam Cooper, postupno upoznaje čitaoca sa svojom bremenitom prošlošću koja ga je navela na gdjekad moralno diskutabilne i svakako nezakonite postupke. Njegova veza s Finchinom majkom Cindy, njegovo ratno iskustvo i sve što je uslijedilo dovelo ga je u stanje očaja iz kojeg je proizašla iracionalnost kojoj autorica, imam utisak, nastoji dopisati etički zadovoljavajuće opravdanje. Njegovu poziciju razumiju tek dvije, kasnije i tri osobe: ratni drug Jake, misteriozni susjed Scotland (prema čijim je postupcima, do pred sam kraj, Cooper krajnje sumnjičav) i školska bibliotekarka Marie, Jakeova sestra s kojom će Cooper razviti romantičan odnos. Zaplet slijedi pojavom misteriozne crvenokose djevojke u blizini njihove izolirane kolibe, a sve potom, usprkos autoričinoj vidljivoj namjeri da opravda svoga protagonista, Coopera će u očima pribranog čitaoca učiniti negativcem koji zaslužuje biti sankcioniran.

Scotlandov postupak koji će Coopera izvući iz beznadežne situacije nipošto nije neočekivan. Iz njegova je odnosa prema Cooperovoj kćeri od početka jasno da je posrijedi čovjek plemenitih namjera. Njegova misterioznost proizlazi iz privatne tragedije koja ga čini bliskim Cooperu. No i tu se nameću pitanja na koja teško da je moguće pronaći suvisle odgovore. Otkud Scotlandu saznanje da Cooper (odnosno Kenny Morrison) nije onakav kakvim ga utjecajni Cindyni roditelji prikazuju u novinama? I otkud mu pomisao da je odgajanje de facto otete djevojčice izvan dosega civilizacije vrijedno ikakvog suosjećanja, pogotovo spremnosti na pomoć? Slična se dilema javlja u slučaju spomenute bibliotekarke Marie, prosvjetne radnice k tome, koja ubrzo po dolasku u kolibu postaje svjesna prirode Cooperova i Finchina boravka. No sve ako navedeno ostavimo po strani i argumentom da ljubav roditelja prema djetetu nadilazi granice zdravog razuma opravdamo situaciju, tu je problem po meni izrazito neuvjerljivo izvedenog lika Cooperove osmogodišnje kćeri. Finch ili Grace Elisabeth, naime, komunicira krajnje nesvojstveno jednoj pretpubertetskoj djevojčici. Mogu razumjeti da memorira Walta Whitmana, Emily Dickinson ili Mary Oliver čije knjige, među inima, čita u kolibi koju je davno podigao Jakeov otac, profesor književnosti. Ali ne mogu razumjeti to inzistiranje na sintaktičkim rješenjima kakva, posebice u razgovornom stilu, krasi neznatan broj čak i odraslih, školovanih ljudi. Finchini postupci povremeno nas podsjećaju na to da joj je osam godina. Finchini dijalozi s ocem, po ličnom priznanju komunikacijski šturome muškarcu, aludiraju na zapanjujuće joj umne kapacitete koji su već sad čitalački upogonjeni. Nije nemoguće, da se razumijemo, ali nije ni izvjesno. Pogotovo kad je riječ o djetetu koje odrasta otrgnuto od civilizacije, holivudskom "sve je moguće" usprkos.

"Nova prilika" koja je zahvaljujući Scotlandu pružena Cooperu objašnjena je milošću. Netko je među nama sretnik koji će je iskusiti, netko ne. Slažem se da takvo što najčešće nema veze s našim osobnim zaslugama. Tu bih misao istaknuo kao najrealističniji trenutak romana, pored uvjerljivih, nerijetko dojmljivih opisa prirode koji upućuju na autoričine pažnje vrijedne stilske mogućnosti. Milost (ili milosrđe), međutim, ovdje su indirektno pripisani transcendentalnom izvorištu. Na stranu česti citati Evanđelja, ono što me je pritom ozbiljno zasmetalo pretpostavka je vjere kao nužnog preduslova morala. Dozvoljavam da stav jednog lika iz romana ne odražava autoričin stav, no svejedno: Marie, spominjući nevjeru bivšeg supruga, pritom ga opisuje kao uvjerenog ateista. Nisam siguran što znači "uvjereni ateist". Naime, čovjek ili jest ili nije ateist, a sve je između toga vid teizma, gnosticizma ili agnosticizma. Nadalje, ta ni s čim izazvana opaska o uvjerenom ateizmu bivšeg supruga implicira stav da je ateizam pretpostavka nemorala, ovdje u vidu počinjene bračne nevjere. Naposljetku, uočljiv je i problem spomenutog "Pogovora" (ustvari epiloga) u kojem pripovjedačku poziciju preuzima odrasla Finch. U njemu Finch objašnjava što se u međuvremenu desilo. A desilo se, što mi se čini naročito neuvjerljivim, nije ništa, barem ne u zakonodavnom pogledu. Teško mi je povjerovati da bi netko tko je de facto oteo dijete te ga potom godinama držao u zatočeništvu izbjegao dugogodišnju robiju. Govorimo o Sjedinjenim Američkim Državama, ne o zemljama bivše Jugoslavije. Kažem, takvo je što lako zamisliti u televizijskom filmu namijenjenom popodnevnom drijemežu uz državnu televiziju. I ponavljam, ne sumnjam da je knjiga pisana s ciljem dopiranja do širih čitalačkih krugova. Kao takva, ona bi mogla pristojno kotirati u narodnim knjižnicama. Uz sve daljnje pohvale na Goodreadsu i društvenim mrežama.