Ima knjiga, ima istoimeni film, domaći su autori. Pitate li nasumično koji je to naslov, vrlo je izvjesno da bi ljudi odmah pogodili da je riječ o “Osmom povjereniku”, romanu Renata Baretića i filmu istoga imena, u režiji Ivana Salaja. Nagrađivan je roman, nagrađivan i film, prikazan i na javnoj televiziji zbog čega je široko popularan. A sve počinje literaturom, vidimo i ovom prilikom, zbog čega smo kontaktirali Renata Baretića kad se pročulo da bi ta omiljena trećićanska priča s povjerenikom na jednom imaginiranom, a tako bliskom otoku, trebala dobiti nastavak. Baretić piše inače i pjesme i prozu, filmske scenarije, kolumne online i takozvanu primijenjenu publicistiku, ali fokus nam je na najavljenom, četvrtim njegovim romanom radnog naslova “Deseti povjerenik”.

BestBook: Prvo izdanje vašeg romana ‘Osmi povjerenik’ objavljeno je 2003. Davno. Piše da je to najnagrađivaniji domaći roman, na temelju kojega su napravljene dvije kazališne adaptacije, u splitskom HNK i potom u Gavelli, a 2018. i (nagrađivani) istoimeni film u režiji Ivana Salaja. Naravno, roman i film su zasebni mediji zasebnih života, ali suspens nastavka nosite vi. ‘Osmi povjerenik’ je filmičan po sebi, film ‘traži’ nastavak po sebi, a vaš nakladnik Hena.Com uvalio vas je u žurbu najavivši roman ‘Deseti povjerenik’ kao gotovu stvar. Je li gotova stvar, kad će?

Živimo u vrijeme ‘clickbait’ naslova, pa mi se svidjela ideja da, ako već moramo ovako rano krenuti u najavu romana, za radni naslov odaberem nešto na što će zainteresirana publika odmah kliknuti. Priznajte i sami, evo, nisu prošla ni puna 24 sata otkad je ‘Deseti povjerenik’ prvi put najavljen u medijima, a vi ste me već nazvali i 38 39 ponudili mi intervju. Znači – fercera! Vrag zna kako će se roman na kraju zvati, možda i ostane ovaj naslov, ne znam. Imam nekoliko prijatelja koji su ozbiljni mačci u marketingu, pa ću napraviti anketu i vidjeti što da napravim. A nakladnik mi nije uvalio nikakav presing, dapače, staloženi i mudri Uzeir Husković zna s kim i kakvim ima posla, pa mi je u ugovor kao deadline stavio 31. kolovoza ove godine. Knjiga će, dakle, izići potkraj godine, kao i sva tri prethodna romana.

BestBook: Devetog povjerenika ste preskočili, je li nestao na Trećiću, pitat će ljudi…

Niste ga čitali?! Pa ja sam sad konsterniran. Alo, konobar… Jasno, kao što nema konobara, nema ni ‘Devetog povjerenika’. Malo su mi dojadila čitateljska pitanja u stilu ‘kad ćete nam napisati Devetog?’, pa sam ga u ovoj igri odlučio sebično preskočiti. Utopio se, nesretnik, plivajući s Trećića prema Drugiću, dok sam ja pisao ‘Pričaj mi o njoj’ i ‘Hotel Grand’.

BestBook: Novi roman još nije vani, nemamo materijala za širu priču. Ali okvirno barem, par glavnih motiva, kostur priče? Vrijeme, mjesto radnje? Neki labavi odnos prema prethodnom romanu i likovima, da imamo na temelju čega imagnirati.

Intrigira me već godinama pitanje piščeve odgovornosti, i prema čitatelju, i prema svojim likovima, i prema stvarnim ljudima čije je karakteristike ili krhotine biografija ukrao za svoje fabule, i, na kraju krajeva, piščeva odgovornost prema samome sebi, pa i svojim najbližima. Vrijeme radnje je godina-dvije prije korone, vrelo ljeto u Splitu. Nema nikakvih sadržajnih relacija s prethodna tri romana, niti aluzivnih, osim ako se čitatelju takvo što ne učini, ali to nije do mene, odbacujem svaku odgovornost za takav tuđi doživljaj. Glavni junak je star otprilike 44 godine, našao se na nekoliko životnih prekretnica u isto vrijeme i, jasno, ni na jednoj se ne snalazi baš najbolje. Osim propitkivanja vlastite odgovornosti za takvu situaciju, muče ga i pitanja o granicama stvarne slobodne volje… Hehe, evo trzaju vam se oči, htjele bi zakolutati, ali ne bojte se: ja uvijek teško pišem zato da bi se lako čitalo. I ovaj će roman, kao štivo, za čitatelja biti ‘protočni bojler’, ne znam ja o kompliciranim stvarima pisati kompliciranim rečenicama.

BestBook: Prva asocijacija ‘Desetog’ hvata se za filmsku sliku, a tek onda za tekst. Kažete da svoje romane nikad ne pročitate, razumljivo. Ali kad ste vidjeli film - tako sličan a tako različit - kako vam je ostao? Je li vam ‘filmska slika’ radila probleme u ‘Desetom povjereniku’?

Svoje romane čitam samo dok ne predam rukopis, kasnije ne. Ne poznajem nijednog pisca koji bi bio toliko samoljubivo perverzan. OK, one koji pišu scenarije prema svojim knjigama ili ih dramaturški prilagođavaju za kazalište, njih potpuno razumijem, ali ne spadam ni u tu skupinu. Scenarij za film ‘Osmi povjerenik’ nisam unaprijed htio niti pročitati, a kamoli pisati. Dao sam prijatelju Salaju potpunu slobodu interpretacije, bez ikakvog pritiska s moje strane. A on je, na moje najiskrenije oduševljenje, napravio sasvim autonomno umjetničko djelo, potpuno neovisno o tome je li gledatelj čitao knjigu ili nije. Da sam se ikako miješao, film sigurno ne bi bio tako lijep. Žao mi je jedino što je došlo do nekoga kurcšlusa s Prisavljem, pa ‘Osmi povjerenik’ nije premontiran i u TV seriju od pet-šest epizoda, jer postoji još četrdesetak minuta snimljenog materijala koji nije stao u film… Dok sam, prije epidemije, vodio svoje vježbaonice pisanja proze, uvijek sam polaznicama – jer polaznici su redom bili u dramatičnoj manjini – ponavljao da prizor koji žele riječima opisati najprije same sebi vizualiziraju, barem u nekim elementarnim geometrijskim i kolorističkim odnosima, pa da tek onda krenu pisati. Tako i ja radim: svaki prizor najprije ‘vidim’, a tek ga onda opisujem, odbacujući sve suvišno iz kadra. Zbog toga su mnogim čitateljima i preostala dva moja romana, kako kažu, nekako filmična. Pretpostavljam da će i ovaj stvarati takav dojam.

BestBook: Trećićanski? Taj je (polu) imaginirani dijalekt iz romana/filma, jezik koji razumiju svi čitatelji/gledatelji bez prenemaganja o autentičnosti ‘svoga hrvatskog jezika’ dokazao kolika je moć ritma, dinamike i emocionalnosti u aspektima eto tog, svakakvog, domaćeg jezika. Jezik je forte! Studirali ste fonetiku, radili godinama novinarske reportaže s dalmatinskih otoka, ali saznajemo i da ste, obiteljskom linijom, na izvoru jednog, možda najzačudnijeg, domaćeg dijalekta - onog bednjanskog?

Da, moja pokojna majka rodom je iz Brezove Gore blizu Trakošćana, tamo sam u djetinjstvu provodio mnogo vremena i to je, sasvim doslovno, moj materinski, premda je mama u Zagrebu govorila normalan zagrebački kajkavski. Danas bednjanski razumijem, usudio bih se reći, oko 90 posto, ali progovoriti na toj varijanti hrvatskog mogu jedino među ljudima koji tako govore svaki dan. Davno mi je palo na pamet kako bi bilo dobro dovesti nekog pametnog starca iz bednjanskoga kraja u Komižu, posjesti ga s nekim koga tamo drže mudrim i reći im: ‘Dajte, Hrvati, dogovorimo se više kako ćemo dalje, jer ovako više ne ide’…

BestBook: Ima li onda svatko uho za dijalekte, samo ih treba naučiti voljeti? Kao trećost jezika naroda svoga… I ne možeš samo upaliti YouTube i uzeti matricu bilokojeg jezika svijeta i podvaliti čitateljima?

Iako sam, kako vidite i čujete, veliki brbljavac, silno volim slušati ljude. Ne samo ono što kažu nego i to kako govore. Dok su postojali uvjeti da kao novinar idem ‘na teren’, ne samo po otocima, pa čak i ne samo po Hrvatskoj, slušao sam i nesvjesno upijao tuđe govore, pojma nemajući da će mi to jednog dana, kompilirano i izmiksano, dobro doći i u književnosti. Ne vjerujem da svatko ima takvu vrstu ‘uha’, ali niti da se to može na silu naučiti. Fućkaj ga, nekome je matematika u malom prstu još i prije nego što krene u vrtić, netko je kasnije snagom volje temeljito svlada, a meni je grah sasvim drugačije pao…

BestBook: Nije ‘Deseti povjerenik’ jedino čime se trenutno bavite, kažete da ste pripremili jednu monografiju. I ne bi bilo posebno zanimljivo da nije riječ o narudžbi fotomonografije Sisačko-moslavačke županije, koju je naručila Turistička zajednica te regije od fotografa Igora Tomljenovića i vas: naravno, prije ove katastrofe od potresa. Eto, mislilo se uložiti u turizam…

Au, sad vas moram ozbiljno korigirati! Sisačko-moslavačka županija, baš naprotiv, jest posebno zanimljiva, itekako. Proteže se od Korduna, preko Posavine i Moslavine, sve do zapadne Slavonije, potencijala za kontinentalni turizam tamo ima kao u priči, baš kao i mnogih ljudi koji na tome uveliko rade vrlo zanimljive stvari. S veseljem sam se prihvatio pisanja pratećih tekstova uz dojmljive fotografije mog prijatelja i šulkolege Tomlje40 41 novića…

BestBook: Baniju u ovom sad nabrajanju niste spomenuli…

Nisam jer je o njoj u monografiji bilo i najmanje riječi, zato što o Baniji sebični i skučeni umovi već četvrt stoljeća ne vode nimalo računa, kao da se namjerno osvećuju nedužnim ljudima za zločine nekih drugih. Monografija ‘Srcem nizvodno’ trebala je izići početkom godine. Potres ju je zaustavio, ali i obogatio zaključnim nizom Tomljenovićevih crno-bijelih fotografija porušenih kuća i ulica. Knjiga će izići za koji tjedan, a dio prihoda bit će usmjeren u fond za obnovu.

BestBook: Idu vam monografije ove sezone. Uskoro objavljujete i monografiju o Jadranu Laziću, fotografu i prvom jugoslavenskom paparazzu. To vam je, velite, najdulji intervju koji ste u životu radili. Lazićeva biografija daje materijala, to ovako površno znamo iz njegovih blic-intervjua. U jednom takvome intervjuu je rekao: ‘Fotografija je danas definitivno propala!’, a oni koji se sjećaju prvih autentičnih paparazzo događaja iz Jugoslavije shvatit će poantu. Što je tu vama bilo najzanimljivije?

Lazić zapravo nikad i nije bio paparazzo u onom najprizemnijem smislu riječi. Nije baš previše vremena provodio čučeći po grmlju ili satima vrebajući u pokrajnjim uličicama nego je do zvijezda dolazio ponajviše koristeći splitsku drskost, dosjetljivost i šarm. Novinski naslov koji ste spomenuli također je samo neka vrsta ‘clickbaita’, jer Lazić predobro zna da nije propala fotografija, ne može fotografija nikad propasti. Propali su, međutim, tiskani magazini i ekskluzivne snimke u njima: danas svaka zvjezdičica okine pet-šest selfieja s neke egzotične destinacije ili iz vlastite kupaonice, stavi to na društvene mreže i to joj bude sasvim dovoljno za globalnu megavidljivost. Teoretski – već za pet minuta te njene fotke može vidjeti pet milijuna ljudi. Propali su, dakle mediji u kakvima je Jadran stekao karijeru i reputaciju, zahvaljujući kojoj danas on više ne treba nazivati agente poznatih nego ti agenti, kad njihovim klijentima zatrebaju doista vrhunske fotografije, zivkaju Jadrana u njegovu privatnu agenciju. Ta monografija bit će temeljit pregled njegova fotografskoga puta, a ja sam na tom putu samo jedan od, zasad, posljednjih suputnika, fascinirani slušatelj i povremeni bilježnik. Bit će to izuzetno luksuzna monografija, taschenovske kategorije, trebala bi izići početkom svibnja, a onda kreće promotivna turneja. Iz Splita, naravno.

BestBook: Još jedan autorski suspens sprema vam se uskoro jer kreće televizijska serija ‘Dnevnik velikog Perice’ u režiji Vinka Brešana, čiji ste jedan od scenarista. Riječ je o parafrazi Majerova ‘Dnevnika malog Perice’, kostimografsko-scenografskom ispitu iz zagrebačkih 1960-ih. Slučajno nam je poznat stan u kojem je snimana serija, vidjeli smo kad su unosili tu staru, nostalgičnu kramu, pri čemu se skupilo nešto svijeta, zainteresiranog i kritičnoga kad se radi o kolektivnom sjećanju... Kažete da malo strepite od toga? Od čega zapravo?

Strepim jedino od mogućeg očekivanja publike da će ovo biti nekakav ‘remake’ predivnoga Golikova filma ‘Tko pjeva zlo ne misli’, a Bino Uršić, Emir Imamović Pirke i ja na samom smo se početku, pri smišljanju prvog retka sinopsisa, složili da je taj film Sveti gral koji se ne smije dirati, a kamoli raditi ‘Tko pjeva zlo ne misli 2’. Radnja serije događa se 1964., trideset godina kasnije, kad su troje od pet ključnih likova iz filma već pokojni, zadržali smo samo gospođu Šafranek i njenog sina Pericu, koji žarko želi postati estradna zvijezda. Toliko zasad o tome. Serija se, koliko čujem, počinje prikazivati sredinom ožujka i tad će sve biti jasnije.

BestBook: Rođeni i odrasli u Zagrebu, živite u Splitu s obitelji. Kao ono inicijacijsko pitanje kad uđete u taksi u Zagrebu: rođeni Zagrepčanin ili? Nikad nismo razumjeli otkud ta potreba... Jednako vrijedi i za tobožnju opoziciju sjevera i juga, Zagreba i Splita: a kod vas bi se čovjek, po melodiji glasa i izgovora zakleo: ‘Eno ga, Splićo’… Kad ste shvatili da Zagreb nije više vaš grad?

Nikad nisam takvo što ni pomislio, kamoli shvatio ili nedajbože zaključio. Zagreb je i dalje moj grad, baš kao što je to u zadnjih četvrt stoljeća postao i Split. Logično je da sam za to vrijeme skupio i podosta od splitskog leksika i prozodije. Ali nisam pritom izgubio gotovo ništa od svoga zagrebačkoga govora, jedino ga rjeđe koristim zadnjih desetljeća, pa mi treba malo više vremena da se ušaltam. Osim kad me nazove buraz, tad za pola minute i nasred Rive zazvučim kao da se iz Zagreba nikad nisam micao.

BestBook: Ova je pandemija, uz potrese, pokazala svašta. Uvjereni smo da promjene mogu ići samo na lošije? Kako o tome mislite, u kakvom smo stanju i što će iz toga izaći, ako pandemija i ne ode? Fali vam sve što ste nekad imali: festival Pričigin, konobe, ćakule i ono što je nekad bilo. Prognoza?

Najviše me muči ova niti-niti situacija: nit je išta normalno nit je baš sve nenormalno. U takvim je okolnostima gotovo nemoguće išta planirati, niti do prekosutra, a kamoli na neki dulji rok. Nema više redovitih okupljanja s mojim društvom utorkom uvečer, niti redovitih pričiginskih sastanaka s prijateljem Perom Filipićem, petkom u podne u našem ‘uredu’… To nekakvo suho online postojanje u nejasnoj sadašnjosti, to najteže podnosim. Vjerujem da ćemo s dolaskom toplijeg vremena, pa još i uz pomoć cjepiva koje će moćnici valjda uskoro početi davati i nama nevažnima, čisto da se ne baci, epidemija splasnuti, ali ne i nestati. Strepim od onoga što bi nas moglo dočekati iza ugla najesen, zapravo, čim se kraju približi sljedeća turistička sezona.

BestBook: U Jugoslaviji je postojao sustav pripreme na iznenađenja Ništa nas ne smije iznenaditi: NNNI, čime se bivša država ‘pripremala protiv vanjskih neprijatelja koje nije mogla kontrolirati’. Generacije koje znaju što je NNNI imale su komični odušak za ‘probleme’, a generacije mlađe od nas - ionako mi ne razumijemo? Ostaje nam limb tragedije/ komedije/farse, tu se snalazimo kako znamo?

Nema na ovim prostorima, od stoljeća sedmog, nijedne generacije koja nije živjela i izumrla pod geslom ‘samo da ovo prođe pa će biti bolje’. Sve naše tragedije i euforije, sve brige i veselja, sve su to samo varijacije na istu temu. Baš kao što kaže onaj tužno prigodni stih: princip je isti, sve su ostalo nijanse.

BestBook: Kad ste već upotrijebili taj stih koji se udomaćio u svakodnevnom govoru kao da je riječ o nekoj staroj pučkoj izreci, moramo pitati kako ste doživjeli smrt Đorđa Balaševića.

Kao i ogromna većina ljudi, suzeći zbog uspomena koje nam je svojim pjesmama stvorio. Svatko od nas u životnom hodu barem malo ukalja cipele, nije ni Đole izbjegao par takvih koraka i poskliznuća, ali to malo odavna skorenog blata nije ništa u usporedbi s bogatstvom koje je podijelio s milijunima ljudi dobre volje.

BestBook: Jeste li bili na Peristilu, gužva balaševićevska je bila, vjerojatno posljednja takvog povoda…

Ne, toliko neodgovoran ipak nisam. Moje tugovanje je moj tihi obrt, da parafraziram jednoga drugoga giganta… Da sam bio u nekakvom, je li, stožeru koji je to organizirao, zalagao bih se da u određeni sat i minutu svi otvorimo prozore i na najjače pustimo istu Đoletovu stvar i orili bi se do Marsa cijeli gradovi. Ove masovke uživo su me ozbiljno zabrinule, čak i zaprepastile, jer nitko me ne može uvjeriti da sa svake od njih kući nije otišlo barem po petero novozaraženih koronom.

BestBook: A moramo i ovo. Čega ste se odrekli u korizmi?

Baretić: Kao i svake godine, jutarnje čaše dobro rashlađena šampanjca uz malo kavijara na kriški prepečenca od integralnog pirova brašna.