Ima knjiga, ima istoimeni film, domaći su autori. Pitate li nasumično koji je to naslov, vrlo je izvjesno da bi ljudi odmah pogodili da je riječ o “Osmom povjereniku”, romanu Renata Baretića i filmu istoga imena, u režiji Ivana Salaja. Nagrađivan je roman, nagrađivan i film, prikazan i na javnoj televiziji zbog čega je široko popularan. A sve počinje literaturom, vidimo i ovom prilikom, zbog čega smo kontaktirali Renata Baretića kad se pročulo da bi ta omiljena trećićanska priča s povjerenikom na jednom imaginiranom, a tako bliskom otoku, trebala dobiti nastavak. Baretić piše inače i pjesme i prozu, filmske scenarije, kolumne online i takozvanu primijenjenu publicistiku, ali fokus nam je na najavljenom, četvrtim njegovim romanom radnog naslova “Deseti povjerenik”.
BestBook: Prvo izdanje vašeg romana ‘Osmi povjerenik’ objavljeno je 2003. Davno. Piše da je to najnagrađivaniji domaći roman, na temelju kojega su napravljene dvije kazališne adaptacije, u splitskom HNK i potom u Gavelli, a 2018. i (nagrađivani) istoimeni film u režiji Ivana Salaja. Naravno, roman i film su zasebni mediji zasebnih života, ali suspens nastavka nosite vi. ‘Osmi povjerenik’ je filmičan po sebi, film ‘traži’ nastavak po sebi, a vaš nakladnik Hena.Com uvalio vas je u žurbu najavivši roman ‘Deseti povjerenik’ kao gotovu stvar. Je li gotova stvar, kad će?
Živimo u vrijeme ‘clickbait’ naslova, pa mi se svidjela ideja da, ako već moramo ovako rano krenuti u najavu romana, za radni naslov odaberem nešto na što će zainteresirana publika odmah kliknuti. Priznajte i sami, evo, nisu prošla ni puna 24 sata otkad je ‘Deseti povjerenik’ prvi put najavljen u medijima, a vi ste me već nazvali i 38 39 ponudili mi intervju. Znači – fercera! Vrag zna kako će se roman na kraju zvati, možda i ostane ovaj naslov, ne znam. Imam nekoliko prijatelja koji su ozbiljni mačci u marketingu, pa ću napraviti anketu i vidjeti što da napravim. A nakladnik mi nije uvalio nikakav presing, dapače, staloženi i mudri Uzeir Husković zna s kim i kakvim ima posla, pa mi je u ugovor kao deadline stavio 31. kolovoza ove godine. Knjiga će, dakle, izići potkraj godine, kao i sva tri prethodna romana.
BestBook: Devetog povjerenika ste preskočili, je li nestao na Trećiću, pitat će ljudi…
Niste ga čitali?! Pa ja sam sad konsterniran. Alo, konobar… Jasno, kao što nema konobara, nema ni ‘Devetog povjerenika’. Malo su mi dojadila čitateljska pitanja u stilu ‘kad ćete nam napisati Devetog?’, pa sam ga u ovoj igri odlučio sebično preskočiti. Utopio se, nesretnik, plivajući s Trećića prema Drugiću, dok sam ja pisao ‘Pričaj mi o njoj’ i ‘Hotel Grand’.
BestBook: Novi roman još nije vani, nemamo materijala za širu priču. Ali okvirno barem, par glavnih motiva, kostur priče? Vrijeme, mjesto radnje? Neki labavi odnos prema prethodnom romanu i likovima, da imamo na temelju čega imagnirati.
Intrigira me već godinama pitanje piščeve odgovornosti, i prema čitatelju, i prema svojim likovima, i prema stvarnim ljudima čije je karakteristike ili krhotine biografija ukrao za svoje fabule, i, na kraju krajeva, piščeva odgovornost prema samome sebi, pa i svojim najbližima. Vrijeme radnje je godina-dvije prije korone, vrelo ljeto u Splitu. Nema nikakvih sadržajnih relacija s prethodna tri romana, niti aluzivnih, osim ako se čitatelju takvo što ne učini, ali to nije do mene, odbacujem svaku odgovornost za takav tuđi doživljaj. Glavni junak je star otprilike 44 godine, našao se na nekoliko životnih prekretnica u isto vrijeme i, jasno, ni na jednoj se ne snalazi baš najbolje. Osim propitkivanja vlastite odgovornosti za takvu situaciju, muče ga i pitanja o granicama stvarne slobodne volje… Hehe, evo trzaju vam se oči, htjele bi zakolutati, ali ne bojte se: ja uvijek teško pišem zato da bi se lako čitalo. I ovaj će roman, kao štivo, za čitatelja biti ‘protočni bojler’, ne znam ja o kompliciranim stvarima pisati kompliciranim rečenicama.
BestBook: Prva asocijacija ‘Desetog’ hvata se za filmsku sliku, a tek onda za tekst. Kažete da svoje romane nikad ne pročitate, razumljivo. Ali kad ste vidjeli film - tako sličan a tako različit - kako vam je ostao? Je li vam ‘filmska slika’ radila probleme u ‘Desetom povjereniku’?
Svoje romane čitam samo dok ne predam rukopis, kasnije ne. Ne poznajem nijednog pisca koji bi bio toliko samoljubivo perverzan. OK, one koji pišu scenarije prema svojim knjigama ili ih dramaturški prilagođavaju za kazalište, njih potpuno razumijem, ali ne spadam ni u tu skupinu. Scenarij za film ‘Osmi povjerenik’ nisam unaprijed htio niti pročitati, a kamoli pisati. Dao sam prijatelju Salaju potpunu slobodu interpretacije, bez ikakvog pritiska s moje strane. A on je, na moje najiskrenije oduševljenje, napravio sasvim autonomno umjetničko djelo, potpuno neovisno o tome je li gledatelj čitao knjigu ili nije. Da sam se ikako miješao, film sigurno ne bi bio tako lijep. Žao mi je jedino što je došlo do nekoga kurcšlusa s Prisavljem, pa ‘Osmi povjerenik’ nije premontiran i u TV seriju od pet-šest epizoda, jer postoji još četrdesetak minuta snimljenog materijala koji nije stao u film… Dok sam, prije epidemije, vodio svoje vježbaonice pisanja proze, uvijek sam polaznicama – jer polaznici su redom bili u dramatičnoj manjini – ponavljao da prizor koji žele riječima opisati najprije same sebi vizualiziraju, barem u nekim elementarnim geometrijskim i kolorističkim odnosima, pa da tek onda krenu pisati. Tako i ja radim: svaki prizor najprije ‘vidim’, a tek ga onda opisujem, odbacujući sve suvišno iz kadra. Zbog toga su mnogim čitateljima i preostala dva moja romana, kako kažu, nekako filmična. Pretpostavljam da će i ovaj stvarati takav dojam.
BestBook: Trećićanski? Taj je (polu) imaginirani dijalekt iz romana/filma, jezik koji razumiju svi čitatelji/gledatelji bez prenemaganja o autentičnosti ‘svoga hrvatskog jezika’ dokazao kolika je moć ritma, dinamike i emocionalnosti u aspektima eto tog, svakakvog, domaćeg jezika. Jezik je forte! Studirali ste fonetiku, radili godinama novinarske reportaže s dalmatinskih otoka, ali saznajemo i da ste, obiteljskom linijom, na izvoru jednog, možda najzačudnijeg, domaćeg dijalekta - onog bednjanskog?
Da, moja pokojna majka rodom je iz Brezove Gore blizu Trakošćana, tamo sam u djetinjstvu provodio mnogo vremena i to je, sasvim doslovno, moj materinski, premda je mama u Zagrebu govorila normalan zagrebački kajkavski. Danas bednjanski razumijem, usudio bih se reći, oko 90 posto, ali progovoriti na toj varijanti hrvatskog mogu jedino među ljudima koji tako govore svaki dan. Davno mi je palo na pamet kako bi bilo dobro dovesti nekog pametnog starca iz bednjanskoga kraja u Komižu, posjesti ga s nekim koga tamo drže mudrim i reći im: ‘Dajte, Hrvati, dogovorimo se više kako ćemo dalje, jer ovako više ne ide’…
BestBook: Ima li onda svatko uho za dijalekte, samo ih treba naučiti voljeti? Kao trećost jezika naroda svoga… I ne možeš samo upaliti YouTube i uzeti matricu bilokojeg jezika svijeta i podvaliti čitateljima?
Iako sam, kako vidite i čujete, veliki brbljavac, silno volim slušati ljude. Ne samo ono što kažu nego i to kako govore. Dok su postojali uvjeti da kao novinar idem ‘na teren’, ne samo po otocima, pa čak i ne samo po Hrvatskoj, slušao sam i nesvjesno upijao tuđe govore, pojma nemajući da će mi to jednog dana, kompilirano i izmiksano, dobro doći i u književnosti. Ne vjerujem da svatko ima takvu vrstu ‘uha’, ali niti da se to može na silu naučiti. Fućkaj ga, nekome je matematika u malom prstu još i prije nego što krene u vrtić, netko je kasnije snagom volje temeljito svlada, a meni je grah sasvim drugačije pao…
