Žiri nagrade Fric, predvođen predsjednicom, teatraloginjom Natašom Govedić, a u kojem su još bili molekularna biologinja Dragomira Majhen, povjesničarka umjetnosti Petra Vugrinec, kritičar, antologičar i teoretičar književnosti Tomislav Brlek, teolog Dalibor Milas i povjesničar Hrvoje Klasić, odabrao je šest proznih naslova koji konkuriraju za to prestižno priznanje, nazvano nadimkom Miroslava Krleže. Ovo su djela koja su ušla u uži izbor za nagradu Fric: Magdalena Blažević: Sezona berbe (Fraktura), Miljenko Jergović: Rat (Fraktura), Novak Kristian: Slučaj vlastite pogibelji (OceanMore), Tanja Radović: Oda mladosti (Meandar Media), Marko Tomaš: Knjiga za Maju (VBZ), Ante Tomić: Nada (Hena Com).

Za nagradu su konkurirale knjige fikcijske proze napisane na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku, ali premijerno objavljene u Hrvatskoj u razdoblju 1.7. 2023.-30.6.2024 godine. Jedan autor/ica osvojit će nagradu koja donosi mobilnu skulpturu i 10 tisuća eura (neto). Do sada su dobitnici nagrade Fric bili, redom: za sezonu 2016/17 Damir Karakaš za roman „Sjećanje šume“, 2017/18 Jurica Pavičić za roman „Crvena voda“, 2018/19 Darko Cvijetić za roman „Schindlerov lift“, 2019/20 Marko Gregur za roman „Vošicki“, 2020/21 Damir Uzunović za roman „Ja sam“, 2021/22 Miljenko Jergović za zbirku priča “Trojica za Kartal“ i Ivana Šojat 2022/23 za roman "Sama". Književnu nagradu Fric utemeljili su 24sata i tjednik Express, a dodijelit će se osmi put pod pokroviteljstvom Barcaffea, 18. prosinca u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.  

Obrazloženje žirija o odluci da knjiga "Oda mladosti", spisateljice Tanje Radović, bude uvrštena među finaliste nagrade Fric:

U posljednjim mjesecima jugoslavenskog socijalizma jedan zbor kreće na francusku turneju i za sobom ostavlja „mrvice“ zanosa koje kasnije nikako neće biti moguće nadoknaditi: idealizaciju Zapada, romantično začinjena međusobna prijateljstva i ljubavi, glazbenu odanost prema omiljenom dirigentu, užitak u komunalnosti zborskog muziciranja i zajedničkog putovanja u nepoznato, pa čak i pijanu boemštinu mladosti koja se polako pretvara u stabilnost, trezvenost i sigurnost zrele dobi. Tanja Radović u svom romanu bira zadržati se što je moguće duže na pragu putovanja koje vijuga „između svjetova“ naivnosti i gorčine, svakako i na rampi između političkih epoha, kako bi u odisejskoj pustolovini otkrivanja francuske kulture rutom zborskih nastupa svojih likova dočarala posljednje tragove i pamćenje sustvaralačkog, zborskog zajedništva. Ono što je na putu bila „lagana“ otvorenost novim iskustvima, kasnije postaje „teška“ rekonstrukcija njihove memorijalne pustolovine. Ono što se činilo kao zborska varijanta Družine Sinjeg galeba pretvara se u usamljenost Galeba Jonathana Livingstona, odnosno u proces gorke individuacije protagonistice romana. Samo putovanje zrcali se u sjećanjima na putovanje, u čijim se tragovima nazire i koliko je svako naše iskustvo krhka fikcija, lako lomljiva kad je usporedimo s kolektivnim sjećajima.

Kao i u djelu Ravnopravna glazba Vikrama Setha, također posvećenom skupnom glazbenom muziciranju, najbolji dijelovi teksta Tanje Radović tiču se upravo doživljaja glazbe u tekstu: ekstatičnom, neponovljivom, na mnogo načina bliskom temi opsesivne ljubavi (koja također čini jednu od okosnica teksta). Štoviše, prožimanje pasije za glazbu i još fantastičnije mogućnosti ljubavnih povezivanja na putu pita nas i što je to potreba za intenzitetom zvuka, susreta, baš kao i idealističkih snova: može li „mladost“ preživjeti propadalište životnog iskustva? Može li pamćenje nadoknaditi gubitak vizionarstva? Je li „oda“ iz naslova romana uvijek pomalo i elegija? Kako god bilo, sama posveta romana, baš i službene stranice Zbora Ivan Goran Kovačić, svjedoče tome da autorica sidri svoje fikcionalno pripovijedanje u stvarnom iskustvu dugogodišnjeg pjevanja u slavnom zboru, zbog čega je roman moguće čitati i kao etnografiju zborske komune, što je još jedna vrijednost ove pripovjedačke bravure.