Izmišljamo povijest koja daje smisao našoj sadašnjosti, neprestano je prilagođavamo, dok tu izmišljotinu ne zapamtimo kao nešto što se stvarno dogodilo.

‘Muzej samoubojstava’, Ariel Dorfman

Čudna je ta osobna povijest kad se sukobi s onom, koji je točan izraz - pravom, faktografskom, službenom, velikom...? Jer obje su prave i istinite. Službena je pak nešto što je odobreno, pa je iz nje izbačeno sve ono što bi “službenom” moglo remetiti sliku uzvišenosti. A velikom? Pa svakome je njegova povijest velika jer drugu ne poznaje. Možda bi najbolje bilo reći znanstvenom ili faktografskom. Lišenom emocija, lišenom osobnih sudbina i beskrajnog niza uzročno posljedičnih lanaca, skrivenih značenja i skrivenih odraza. Hladnom i beskrupuloznom. Istinitom i točnom, ali često lišenom neki viših istina i značenja, nekih bitnih stvari, kojih ova osobna povijest, izmišljena ili prava, ima.

“Muzej samoubojstava” Ariela Dorfmana upravo tu točku - točku gdje se osobna i osobne povijesti (i sadašnjosti kao odrazi prošlosti) sastaju i sukobljavaju s onom znanstvenom i faktografskom - koristi kako bi ispričao veliku priču o Čileu i svim našim Čileima.

Točka gdje se te dvije povijesti sastanu često eksplodira u veliku umjetnost. Velik roman. Ali još češće u teorije zavjere, jeftine i isprazne, a opasne, ideologije, kaos, pomutnja, nasilje, stupidizacija... Nevjera u išta osim osobne istine, ma koliko ona pogrešna bila i agresija prema svemu što se toj osobnoj istini protivi. A to je već bolest koja viri iz svakog algoritma, iz gotovo pa svake slike na ekranu “pametnog” mobitela. Opkoljava, okupira i zavarava da je stvarna time što se pretvara i izmišlja da je stvarna neprestano titrajući taštini. Nasreću, ovdje je riječ o umjetnosti i rekao bih velikom romanu koji kao osovinu oko koje se savija koristi taj sudar osobne prošlosti, one koju smo željeli zapamtiti ili koju bismo željeli da je stvarna i one “faktografske”. Namjerno kažem “osovina oko koje se roman savija” jer on govori i o mnogo toga drugoga, što je možda i važnije, a sigurno će u nekim čitanjima, nekim čitateljima, te druge stvari biti važnije. Ariel Dorfman istragu o tome je li Salvador Allende ubijen u državnom udaru 1973. ili je počinio samoubojstvo koristi da ispriča mnoge priče o osobnim i stvarnim istinama
(pri tome treba imati na umu da su one osobne istine često stvarnije od onih stvarnih, iz prostog razloga jer ih je pojedinac doživio i proživio te sapleo u svoju priču), o Čileu, o praštanju i nemogućnosti praštanja, o potrazi za pravdom koja nije osveta i o nemogućnosti da se ono što je velika i stvarna povijest učinila popravi, zakrpa, da se krene tamo gdje je ona skršila osobnu povijest. Ili o tome kako krenuti dalje od “mjesta gdje je sve krenulo krivo” i koje su posljedice toga. 

Ali vratimo se na trenutak na taj ključni trenutak 11. rujna. Poznat vam je datum? Da, u nekom čudnom spletu okolnosti 11. rujna 1973. bio je dan kad je general Pinochet izvršio državni udar u Čileu, uz obilatu pomoć Amerikanaca kojima će taj datum, 11. rujna, tri desetljeća poslije dobiti neko sasvim drugo značenje, gurnuvši zemlju u gotovo pa dvadesetogodišnju vojnu diktaturu punu ubojstava, silovanja, mučenja... Tad je u Americi na vlasti bio Nixon, a njegov guru vanjske politike Henry Kissinger izrekao je, prije državnog udara, sljedeću ciničnu, brechtovsku rečenicu: ‘Ne vidim zašto bismo trebali stajati i gledati kako zemlja odlazi u komunizam radi neodgovornosti njezinih stanovnika (birača), ova pitanja su previše važna da bismo pustili čileanskim glasačima da sami o njima odluče’. Moj prijevod je možda pomalo nezgrapan pa stavljam i citat na engleskom: ‘I don’t see why we need to stand by and watch a country go communist due to the irresponsibility of its own people’. Povjesničar Peter Kornbluh je u knjizi ‘The Pinochet File’ iznio sve te tajne sastanke, transkripte i prljavo rublje.”

U čemu je bio štos? Čile je za razliku od drugih zemalja latinske Amerike bio vrlo stabilna demokracija u kojoj se vojska nije miješala u politiku. Allendeova politička karijera, socijalistička, prilično revolucionarna, pa i komunistička, trajala je desetljećima. Također, iako revolucionaran i marksist, on je karijeru gradio isključivo demokratskim putem. S druge strane, još mnogo ranije nego što je Kissinger izrekao svoju brechtovsku rečenicu kako ustvari treba smijeniti narod, Amerikanci su se petljali u čileansku politiku još od vremena “bezgrešnih” Kennedyjevih pumpajući novac i propagandu u stranke desnog centra, koje, i po tome je Čile bio poseban, nisu potezale za fašističkim metodama i priznavale su rezultate izbora. Amerima je bilo bitno da zaštite novac svojih kompanija, telefonska kompanija je tu bila najveća, ali i to da ne dožive novu “komunističku zemlju” u svom stražnjem dvorištu. Pa čak i ako to bude bez revolucije. Demokratskim putem. Kad je 1970. Allende došao na vlast, SAD je upotrijebio mnoge trikove - ukidanje i otežavanje kredita, pumpanje love u opozicijske novine i stranke. S druge strane, Allende je pokrenuo opsežni socijalni program koji je koštao prilično mnogo novca, glavni izvozni proizvod bakar bio je na najnižim cijenama ikad, a upravo je počela i naftna kriza. Inflacija je skočila na 500 posto što je veći dio srednje klase - koja je ostala bez ušteđevina i čije su se plaće istopile - prilično zabrinulo. Unatoč pritiscima, unatoč ekonomskoj krizi, Čile je i dalje ostajao čvrsta demokracija, sve dok na čelo generalštaba vojske nije došao Pinochet. Čileanska vojska čvrsto se, uz manje iznimke, držala izvan politike, ali zbog toga je bila i jedna od najslabije plaćenih, a časnici su bili uglavnom izdvojena kasta - družili su se u vlastitim klubovima, često se ženili kćerima i sestrama kolega. Pinochet - za kojega su i Amerikanci procjenjivali da nije osobito važan, a kamoli netko tko bi mogao biti presudan - izvršio je puč i uskoro uveo krvavu diktaturu u kojoj su ljudi, zauvijek, nestajali preko noći, a krvava karavana prokrstarila je cijelu zemlju hapseći, ubijajući i mučeći opozicionare. Jedna od prvih stvari koje je napravio jest da njegova šapka bude za nijansu veća od ostalih generala. Da se zna tko je gazda. Bio je i “ljubitelj” knjiga, u osobnoj biblioteci skupio ih je 50.000. Gotovo nijedna od tih knjiga, neke vrlo vrijedni antikvarijatski primjerci, nije bila roman ili zbirka pjesama.

Allendeova smrt u opkoljenoj predsjedničkoj palači u kojoj je pružao posljednji otpor desetljećima je bila zagonetka. Iako je odmah objavljeno da je izvršio samoubojstvo. Ali tko će vjerovati diktaturi koja opozicionarima strujom prži testise, da bi poslije njihova trupla ostavljala po smetlištima.

Iako Dorfman koristi istragu o smrti Salvadora Allendea kao glavnu osovinu romana, on ustvari pokušava ispričati nikad ispričanu, nikad do kraja ispričanu priču o tome što se zbilo u Čileu 1973. i što se dogodilo kad se vratila demokracija. O ljudima koji se ne javljaju na telefon sad kad su na vlasti, a još do jučer su se tajno skrivali u tvojoj kući, a tvoja supruga im je prala rublje. O zaboravu, o strahovima, o vlastitoj savjesti i svim neispravljenim nepravdama koje se nikad neće moći ispraviti. O slomljenim životima koje nije moguće nastaviti od trenutka kad su slomljeni već mnogo, mnogo godina kasnije, kad su već mnogi i zaboravili što je bilo. Ili se jako trude da zaborave. O legendama i lažima koje sami sebi pričamo kako bismo pobijedili i preživjeli legende te laži koje pričaju oni drugi. O nekažnjenim zločinima, o neopranim savjestima... O tome kako Odisejeva priča završava sretno samo u mitu, jer tako u mitovima to i mora biti.

“Ta istina za koju kažeš da priča sadržava? Dakle, prije nego što je mogao ponovno zauzeti izgubljeni dom, Odisej se morao obračunati s udvaračima. Postoji razlog zašto su oni dio tog epa. To nam govori da se ne možeš vratiti kući, ponovno je učiniti svojim domom, dok se ne suočiš s onima koji su ti oteli i ukaljali taj dom. U našem slučaju. Josephe, odlučili smo ne ubiti te otimače, što je bila ispravna odluka. Iako manje odluka nego nešto što se nije dalo promijeniti, jer naši su neprijatelji bili ti koji su ubijali, oni su tijekom naše odsutnosti silovali Penelopu, razderali vjenčanicu koju je danju tkala, a noću parala. Dopusti mi da ti kažem nešto: da je Odiseja bila odraz stvarnosti umjesto projekcija sna, pokazala bi kako su udvarači izdali i izmasakrirali Odiseja prije nego što je stigao ispaliti ijednu strijelu iz svog legendarnog luka. Jer naša stvarnost, stvarnost Čilea, naučila nas je da se udvarači ne mogu pobijediti nasiljem i da ćemo, želim li da nam naša zemlja i naša prava budu vraćena, morati živjeti zajedno s njima. I tim uzurpatorima ostaviti sav ratni plijen koji su nagomilali u godinama naše odsutnosti. Pritom ne govorim samo o onima koji su morali fizički napustiti ovu državu. Prognanici su bili i oni koji su ostali, njima je možda bilo teže, jer oni su iz minute u minutu morali gledati razna silovanja i oskvrnuća, ali za razliku od nas koji smo bili izvan zemlje, nisu mogli prosvjedovati. Zato su u našoj Itaci, Josephe, naši neprijatelji zadržali ono što su popljačkali, farme, novine, tvornice, trgovačke centre, vojsku, mornaricu, avijaciju, policiju i sudove takozvane pravde, a nama dopustili da glasamo i kažemo što želimo, pod uvjetom da ne želimo previše, da kažemo što mislimo, pod uvjetom da ne kažemo sve što mislimo, pod uvjetom da ne zaprijetimo da ćemo im uzeti blaga i mladenke koje su ukrali.”

E sad, daleko je Čile i daleko je 1973., daleko je i 2011., kad je ponovna službena istraga dokazala da je Allende ipak počinio samoubojstvo (i to, nota bene, iz kalašnjikova koji mu je, kad je službeno posjetio Čile i tamo umjesto tjedan dana ostao tri tjedna, darovao Fidel Castro), ali sva ova pitanja čine nam se bliskima. Jako bliskima. I na njih nema jednostavnih odgovora, jer blaženstvo jednostavnih odgovora često je tek iluzija kojom se tješimo. Odnosno, da opet citiram Dorfmana.

“Kao i drugi u pokretu otpora, navikao sam se na lagodnost jednostavnih odgovora. Na jednoj su strani loši ljudi, na drugoj dobri, sve je jasno, staze kroz tamu brižno su osvijetljene, nema koprcanja u nesigurnosti. Jesam li doista bio spreman baciti se u vrtlog i enigmu smrti svog heroja, spreman za nezgodna pitanja koja će morati biti postavljena i još nezgodnije odgovore koje bi moja istraga mogla izmamiti.”

* Muzej samoubojstava, Ariel Dorfman, Petrine knjige. Prijevod: Mirna Čubranić