U tjednu u kojem nas očekuje Noć vještica, brojna kina i brojne streaming platforme u prvi plan stavljaju upravo horor filmove. Iako je riječ o filmovima koje u prvom redu karakterizira to što su strašni i što prikazuju nešto što bi trebalo uplašiti gledatelje, ljudi ih svejedno već godinama gledaju, a paradoksalno je upravo atmosfera jeze i straha ono što te filmove čini toliko privlačnima. Pitanje je to kojim se već dulje vrijeme bave brojni filozofi i psiholozi jer logika nalaže da bi nas osjećaj straha trebao odvlačiti od određenih stvari. Ono što prijeti našoj sigurnosti u pravilu izbjegavamo, a kada nas nešto uplaši, u nama se aktivira određeni instinkt koji se popularno naziva fight-or-flight instinkt.

"Paradoks horora vrlo je stara zagonetka. Čak je i Aristotel pričao o tome kako je čudno što imamo sklonost izbjegavanja opasnih, odvratnih, opasnih i užasnih stvari. A ipak osjećamo neku magnetsku privlačnost prema mjestima gdje dolazimo u dodir upravo s odvratnim, užasnim, štetnim i zastrašujućim stvarima", rekao je za BBC Mark Miller, istraživački suradnik na Sveučilištu Monash u Australiji i na Sveučilištu u Torontu.

Kako piše BBC, brojni psiholozi tijekom posljednjih 10 godina nastojali su razriješiti upravo ovu zagonetku. Neki dokazi upućuju na to da horor priče dopiru točno do onog dijela našeg mozga koji nam pomaže da se nosimo s nesigurnošću, a najnoviji rezultati pokazuju kako nam izmišljene horor priče mogu imati izuzetno dobar učinak na našu psihu, što uključuje i ublažavanje osjećaja tjeskobe koju osjećamo zbog događaja iz stvarnog svijeta. 

Coltan Scrivner, psiholog na Državnom sveučilištu Arizone i autor knjige 'Morbidly Curious: A Scientist Explains Why We Can't Look Away', od djetinjstva je uživao u strašnim pričama te je predvodio veći dio novijih istraživanja o učinku horor filmova na ljudsku psihu.

"Prvi pisani dokaz koji imamo uključuje užasne demone i strašne zvijeri. Rekao bih da su elementi horor priča jednako stari kao i jezik", rekao je Scrivner za BBC, referirajući se na zapise Epa o Gilgamešu.

Jedno objašnjenje je da horor priče služe kao način igre koji nam dopušta da razumijemo svijet oko nas i koji nas priprema za prijetnje s kojima bismo se mogli suočiti. Nešto slično može se uočiti i u životinjskom svijetu: antilope, primjerice, imaju tendenciju promatrati predatore iz daljine prije nego što pobjegnu od njih. Ljudska sposobnost stvaranja, prenošenja i razumijevanja priča čini nas, kako tvrdi Scrivner, stvorenjima s najviše izraženom morbidnom znatiželjom.

U jednom istraživanju Scrivner je, kako prenosi BBC, okupio otprilike 400 online sudionika koji su onda ispunjavali online upitnik u kojem su morali označiti u kojoj se mjeri slažu s nizom tvrdnji o gledanju horor filmova. Među tvrdnjama koje su im bile ponuđene našle su se i ove: 'Volim osjećaj koji mi pruža gledanje horor filmova', 'Toliko sam se uplašio/la tijekom gledanja horor filma da sam se bojao/la vratiti kući nakon filma', 'Volim gledati filmove o mučenju jer me zanima kako bi mučenje zapravo izgledalo'.

Analizirajući rezultate, Scrivner je otkrio kako bi se sudionici mogli podijeliti u tri glavne skupine. Prvu je nazvao 'Adrenaline Junkies' i ona je uključivala ljude koje je privlačio fizički osjećaj napetosti, odnosno ljude koji su javili kako se zbog svog straha osjećaju više živima. Drugu skupinu prozvao je 'White Knucklers', a u njoj su se našli oni kojima se nije sviđao stres koji izazivaju horor filmovi, odnosno ljudi kojima se nije sviđao osjećaj straha sam po sebi, već osjećaj pobjeđivanja vlastitog straha. Treću je skupinu prozvao 'Dark Copers' i ona je obuhvatila one koji su gledanje horor filmova smatrali načinom nošenja s izazovima iz stvarnog života. Takvi filmovi za njih predstavljaju vrstu istraživanja do koje je mjere stvarni svijet nasilan te način da podsjete sami sebe koliko su zapravo sigurni u usporedbi s užasima koje gledaju na ekranu. Neki od njih također su sadržaj takvih filmova shvatili kao način kontroliranja vlastite tjeskobe ili depresije, a isto tako i kao način testiranja njihove hrabrosti.

Kako bi testirao svoje rezultate u drugačijem okruženju, udružio se sa znanstvenicima iz Danske koji su ispitivali reakcije ljudi na jedno interaktivno iskustvo uklete kuće u Danskoj, koje je uključivalo i labirint sa specijalnim efektima i glumcima koji su bili uvježbani da uplaše posjetitelje. Rezultati su u potpunosti odgovarali onima iz Scrivnerova istraživanja, odnosno pojavili su se isti uzorci u ponašanju ljudi te ih se ponovno moglo podijeliti u tri iste skupine, što je bio dokaz kako se ranije spomenuta morbidna znatiželja može na različite načine prilagođavati različitim kontekstima. Primjer takve prilagodbe u stvarnom svijetu dogodio se tijekom pandemije koronavirusa, kada se ispostavilo da ljubitelji horor filmova pokazuju puno veću otpornost na strah koji se širio kada je pandemija bila na svom vrhuncu.

Nakon provedenog istraživanja, Scrivner je predložio da se horor filmovi uključe u psihoterapiju, kao način pripremanja ljudi na suočavanje s teškim situacijama. Prava knjiga ili film mogu nas naučiti da umanjimo vlastiti strah, odnosno naučiti nas emocionalnoj regulaciji koja nam pomaže da se bolje nosimo sa stresnim situacijama iz svakodnevnog života.

"Sadržaj iz horor filmova omogućava ljudima da iskuse strah u sigurnom, kontroliranom okruženju te nam pružaju priliku da izvježbamo kognitivne reevaluacije, da toleriramo neugodna tjelesna iskustva i da izazivamo naše emocionalno rasuđivanje", napisao je Scrivner u svojem radu o ovoj temi.

Premda još uvijek nije dovoljno istraženo mogu li se horor filmovi doista koristiti u psihoterapiji, paradoksalna privlačnost koju osjećamo prema njima više nije toliki misterij. A s obzirom na to da je riječ o jednom od najbogatijih žanrova na svijetu, čini se da u svijetu horora svatko može pronaći nešto što će ga na ovaj ili onaj način privući. Drugim riječima, u tom svijetu za svakoga postoji "ono nešto" što će prije ili kasnije zadovoljiti njegovu morbidnu znatiželju, karakteristiku koju svi posjedujemo i koja nas može odvesti bilo gdje i otkriti nam nebrojene priče o strahu, jezi i užasu. Naravno, ako smo dovoljno hrabri da joj to dopustimo.